Iz Drugog svjetskog rata ostala je legenda o ‘Utakmici smrti’, prema kojoj je pola Dinamove momčadi ubijeno nakon pobjede nad ekipom njemačke vojske u nogometnoj utakmici. Nakon raspada SSSR-a otkrilo se da je dobar dio priče isfabricirala sovjetska propagandna mašinerija i da smrt četvorice igrača, od kojih su neki ubijeni nekoliko mjeseci nakon utakmice, nije baš izravan produkt toga što su od Nijemaca bili bolji u nogometu. Smatra se i da je legenda o tom događaju kasnije bila inspiracija za kultni film Bijeg u pobjedu sa Sylvesterom Stalloneom i Peléom.

Puno ljepše sportske priče kijevski je klub pisao u narednih 50 godina. Pod vodstvom ruskog trenera Viktora Maslova 1961. je postao prvi klub izvan Moskve koji je osvojio titulu prvaka SSSR-a, a tri godine kasnije i prvi sovjetski klub koji je nastupio u europskim kupovima. Štoviše, pod Maslovom je osvojio tri uzastopne titule igrajući neki novi, drugačiji i pragmatičniji nogomet. Maslov je u sovjetskim okvirima bio začetnik presinga i prvi trener koji je razmišljao o posjedu lopte, prehrani i tjelesnoj spremi igrača.

Pravi, ružni i okrutni rat zamijenio je onaj sportski koji je zadnja dva desetljeća držao ukrajinski nogomet visoko na europskoj klupskoj karti

A jedan od njegovih igrača bio je Valerij Lobanovski. S kojim se nikako nije slagao, pa je Lobanovski otišao iz kluba i više se kao igrač nikad nije vratio. Ali zato jest kao trener. I nadogradio sve ono što je Maslov začeo.

Prva trenerska era Lobanovskog uzdignula je Dinamo u velesilu ne samo sovjetskog, nego i europskog nogometa. Tijekom 1970-ih moskovski su klubovi uglavnom gledali u leđa kijevskom, a uz osam domaćih trofeja Lobanovski je potpisao i dotad nemoguće — odveo je Dinamo do prvog europskog trofeja za bilo koju sovjetsku momčad. Prvom Kupu pobjednika kupova 1974./75. dodao je i drugi 1985./86., kad je u kijevskom inkubatoru praktično uzgojio kompletnu sovjetsku reprezentaciju za Europsko prvenstvo 1988.

Dok je Rinus Michels razvijao totalni nogomet na zapadu, Lobanovski je istu stvar radio na istoku Europe. U vremenima lošeg, praktično nepostojećeg protoka informacija između dviju strana Starog kontinenta, rađala se gotovo istovjetna, revolucionarna promjena nogometne filozofije. A uz Michelsa i Lobanovskog, Tomislav Ivić je iste principe gotovo istovremeno uvodio i u naše krajeve.

Trojica inovatora i reformatora u Amsterdamu, Kijevu i Splitu zauvijek su promijenila percepciju i postulate nogometne igre. S njima trojicom nogomet je prestao biti igra talentiranih individualaca i driblera, a postao momčadska igra mehanizama i segmenata.

Moskovska škola dugo se opirala nogometnoj revoluciji koja je dolazila iz Kijeva. Bio je to sukob gradova, republika, filozofija i nogometnih stilova. Lobanovski je pokušavao uvesti inovacije u reprezentaciju SSSR-a, ali miješanje ruskih i ukrajinskih sastojaka nije išlo dobro. Stoga je za Euro 1988. složio reprezentaciju gotovo isključivo od igrača kijevskog Dinama i s njima se skoro popeo na vrh Europe. U finalu ga je zaustavio baš Michels, koji je na europski tron po prvi put popeo svoju novu Nizozemsku.

Nakon raspada SSSR-a Dinamo u Ukrajini čitavo desetljeće nije imao dostojnog protivnika. U dobro nam poznatim postsocijalističkim preoblikovanjima iz društvenog u privatno Dinamo je 1993. preuzeo *biznismen Hrihorij Surkis, a kijevski klub vladao je tamošnjim nogometom sve dok se na istoku zemlje nije probudio jedan rudnik.

Šahtar i Doneck se u sovjetsko vrijeme ni na koji način nisu mogli uspoređivati s Dinamom i Kijevom. Tmurna industrijska periferija nije mogla parirati raskošnom velegradu koji je smatran drugim najvažnijim sovjetskim centrom nakon Moskve. Iako jedan od najstarijih klubova u tom dijelu svijeta i gotovo stalni sudionik prvoligaškog društva, Šahtar nikad nije igrao neku važnu ulogu niti je ikad bio prvak SSSR-a.

Međutim, u kraju izuzetno bogatom energentima poput ugljena i prirodnog plina u koji su se doseljavali radnici iz čitavog SSSR-a, eksplozija ‘oslobađanja bogatstava’ koja je zahvatila postkomunistički istočni blok u 1990-ima i tu je stvorila oligarhiju s ogromnim kapitalom. A nogomet je bio posebna strast jednoga od takvih.

U listopadu 1995. eksplodirala je bomba na stadionu u Donecku i ubila tadašnjeg predsjednika kluba Ahata Bragina. Nominalno *poduzetnika, činjenično šefa tamošnjeg podzemlja. Iako se svašta pričalo, nikad nije dokazano da je drugi *poduzetnik Rinat Ahmetov bio umiješan u atentat, ali bio je čovjek koji je preuzeo kormilo kluba. I pretvorio ga u ukrajinskog, a potom i europskog velikana.

Ahmetov nije žalio svog novostečenog bogatstva kako bi Šahtar dignuo u nove visine. I pritom ga (is)koristio kao najbolji mogući opijum za mase pri glancanju vlastitog lika, djela i *biznisa. Jer ništa vam ne može tako brzo i lako kupiti naklonost zajednice kao nogometni uspjesi.

Trebalo mu je šest godina da konačno sruši kijevski nogometni monopol i od tog ga trenutka pretvori u duopol. U sezoni 2001./02. Šahtar je konačno uspio po prvi put u povijesti naslov prvaka donijeti u Doneck i iz rusofilskog Donbasa pokazati rogove ukrajinskoj prijestolnici.

U naredna dva desetljeća bujalo je novo rivalstvo u kojem su se Dinamo i Šahtar smjenjivali s rukama na trofejima. Dinamo je okosnicu momčadi uglavnom nastojao složiti od domaćih snaga. Šahtar je, međutim, ‘žilu kucavicu’ našao u Brazilu. U Donecku su osmislili vrhunski skautski program koji im je svake godine slao po dvojicu-trojicu novih, iznimno talentiranih, mladih i potentnih Brazilaca. Koje su kasnije znali bogato prodavati.

Oba su kluba postala stalni sudionici Lige prvaka, a uz njih su rasli i razvijali se i neki drugi klubovi poput Dnipra, Metalista, Vorskle, Zorje. A kad su Ukrajinci s Poljacima dobili domaćinstvo Europskog prvenstva 2012., u tamošnji nogomet, infrastrukturu i klubove slili su se novi šleperi novca. Budućnost je djelovala optimistično.

Vrhunac se dogodio u sezoni 2008./09., koju su oba kluba započela u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Šahtar je u playoff-rundi lako preskočio zagrebački Dinamo (2:0 i 3:1), a kijevski je Dinamo naišao na starog, najvećeg rivala iz sovjetskih vremena. Moskovski Spartak ni tada, kao ni nekoliko desetljeća ranije, nije imao odgovor. S dvaput po 4:1 Dinamo je protutnjao u skupinu Lige prvaka.

Ondje su oba kluba zauzela treće mjesto i proljeće nastavili u Kupu UEFA. Najuzbudljivije proljeće u ukrajinskoj nogometnoj povijesti. Dinamo je do polufinala nanizao Valenciju, Metalist i PSG, a Šahtar Tottenham, moskovski CSKA i Marseille. Ždrijeb ih je spojio u najvećem klupskom izazovu ikad, a mjesta u istanbulskom finalu bilo je samo za jednoga. Sve je dodatno zasladila činjenica da su putem eliminirali čak dva moskovska neprijatelja.

Goran Sablić i Ognjen Vukojević bili su na Dinamovoj strani, Darijo Srna na Šahtarovoj. Nakon kijevskih 1:1 Ilsinhov je gol u 89. minuti uzvrata u Donecku donio Šahtaru pobjedu 2:1 i plasman u finale Kupa UEFA. A potom i trijumf protiv Werdera, nakon kojeg je kapetan Srna podignuo veliki europski trofej kao krunsku potvrdu da je klub s istoka Ukrajine i službeno postao europski velikan.

Ubrzo nakon toga i Dinamo i Šahtar uselili su u svoje nove, moderne i grandiozne stadione koji su im trebali otvoriti mogućnost za novi rezultatski korak naprijed. Nažalost, Šahtar je u svojoj prekrasnoj Donbass Areni uživao tek pet godina. Upravo je ta regija 2014. proglasila neovisnost od Ukrajine i kreirala današnje ratno stanje koje prijeti dugoročnim užasom i neizvjesnom sudbinom čitave zemlje.

Iako je Šahtar egzistirao u proruskom okruženju i bio okupljališna točka raznih separatističkih i političkih snaga sklonijih Rusiji nego Ukrajini, klub je nastavio funkcionirati u progonstvu. Osam godina je sasvim dobro funkcionirao i svoje utakmice igrao po Ukrajini, od Lavova preko Harkiva do Kijeva, živeći u nadi da će se jednom ipak vratiti u svoj Doneck i na svoju Donbass Arenu.

Nažalost, umjesto normalizacije i povratka dogodila se još gora eskalacija. Rusija je priznala Donbas neovisnim od Ukrajine, pokrenula ratnu mašineriju prema Kijevu i teško je očekivati da će se u dogledno vrijeme tamošnja nogometna realnost vratiti na staro. Pravi, ružni i okrutni rat zamijenio je onaj sportski koji je zadnja dva desetljeća držao ukrajinski nogomet visoko na europskoj klupskoj nogometnoj karti.

I tko zna hoće li narodi, gradovi i klubovi koji su jednom bili braća ikad više biti samo nogometni rivali.