Činilo se da bi to mogla biti jedna od onih utakmica kakvih su se Hajdukovi navijači nagledali i napatili. Dobro prvo poluvrijeme u kojem se napadači ispromašuju, a onda u nastavku prime neki ‘krumpir’ i potpuno izgube kontrolu nad utakmicom koju su trebali uvjerljivo dobiti.
No, ovaj je put ipak bilo drugačije. I uz svu tu silu promašaja, među kojima će se onaj udarac Ante Ercega koji je Marko Futacs ‘obranio’ na gol liniji i pritom aktivirao zaleđe dugo vremena vrtjeti kao rijetko viđen kuriozitet, Hajduk je nekako ostavljao dojam mira. Kontrole. Čak i nakon što je Levski poveo iz svog prvog udarca u okvir gola Hajdukovi igrači nisu djelovali obezglavljeno i panično.
A to u Hajdukovom slučaju nikako nije beznačajna vijest.
Bila bi doista prava sportska tragedija da je Hajduk nakon svega što smo vidjeli završio svoj europski put na prvoj prepreci. Jer, realno, uz svo svoje zvučno ime i strastvene navijače, Levski je jedna od lošijih momčadi koje su Hajduk zadnjih godina čekale u ovom stupnju natjecanja. Momčad sklepana zbrda-zdola, puna rupa i taktičkih mana u 180 minuta Dugopolja i Sofije pokazala je jedno veliko ništa.
Toliko ništa da se prema kraju utakmice u Sofiji nije strepilo od Levskog, nego od Hajduka i njegovih mušica. Jer da je onako raspoložen Hajduk u Sofiji zabio jednu od svojih prvih prigoda vjerojatno bi proslavio jednu od svojih najuvjerljivijih europskih pobjeda. Levski je bio zreo baš za katastrofu.
I usprkos neimpresivnom suparniku Hajduk odavno nije odigrao ovako ozbiljnih 180 minuta u ovako ranom stupnju sezone. Već je u Dugopolju bilo vidljivo da Carrillova momčad ima potpunu kontrolu, da disciplinirano stoji i čvrsto ulazi u sve dvoboje na bilo kojem dijelu travnjaka. Ako se izuzme zadnjih desetak minuta u kojima su bespotrebno prepustili loptu Bugarima – koji, srećom, nisu imali pojma što bi s njom – hajdukovci su kontrolirali i pokrivali svaki komadić dugopoljskog travjaka. A još kompaktnije i odgovornije djelovali su u Sofiji.
Tribine ne osvajaju titule. Jer da je tako, Hajduk bi odavno bio prvak Europe
I već u tom mikrosvijetu od 270 minuta s Levskim i Lokomotivom može se prepoznati sve ono za čime su Hajdukovi navijači vapili godinama. Kontinuitet rada od barem nekoliko mjeseci s ozbiljnim, metodičnim trenerom koji je opsjednut detaljima. S momčadi koja nije doživjela dramatične promjene i koja je planski pojačana na mjestima gdje je bilo najpotrebnije.
Upravo zbog toga se lošim činio prošloljetni razlaz s Damirom Burićem, pod čijim je ravnanjem Hajdukova momčad uz sve svoje kvalitativne limite znala pokazivati bljeskove sustavne discipline i organizacije. Pa iako je njegov nasljednik Marijan Pušnik bio tek koji pogođeni penal udaljen od Europske lige, igra Hajdukove momčadi od vodstvom slovenskog trenera nikako nije ulijevala povjerenje.
A baš je to ono o čemu se najviše priča otkako je Joan Carrillo posložio ponešto kockica tijekom kasnog proljeća.
Nakon što je minula početna sumnjičavost generirana višegodišnjim stručnim i igračkim lutanjima, koja je dramatizirala svaku Carrillovu lošiju prezentaciju na startu njegovog mandata, postalo je očito da Katalonac zna što želi. I još važnije – da zna kako to postići.
Ovog je ljeta u jednom igraču dobio pravu premiju. U Josipu Radoševiću dobio je sve ono što Hajduk godinama nije imao.
Čvrstog i srčanog maratonca u srcu momčadi, na poziciji koja kao ni jedna druga definira ritam i krvotok svake momčadi kako u napadačkom, tako i u obrambenom dijelu. Igrača koji može pokriti mnoge prazne rupe u sredini terena, kvalitetno predati loptu dalje prema napadu i istovremeno ulijevati sigurnost stoperima i bekovima.
Bilo je jasno i na prvi pogled da će Radošević biti veliko poboljšanje u odnosu na visokog i nespretnog Jeffersona, čija je nonšalancija s loptom često kidala živce navijača. Vidjeli su Carrillo i Mario Branco sve ono što su vidjeli i svi drugi koji su gledali Hajdukove prošlosezonske utakmice i sjajno reagirali napravivši nešto što je za Hajdukove prilike prava avangarda.
Potpisali ključnog igrača prije početka ljetnih priprema.
Koliko je to bilo važno pokazao je gard i govor tijela čitave momčadi u ove prve tri utakmice nove sezone. Radoševićevu moć, čvrstinu i pluća osjetili su suigrači s obje strane terena, a njegovo su se samopouzdanje i energija raširili po terenu u koncentričnim kružnicama. Ovakav Radošević, sa završenom talijanskom ‘srednjom školom’ i tek 23 godine u životnom kalendaru, može biti (kolo)vođa ove Hajdukove momčadi. Ali i novog Hajdukova stila.
U taj se stil savršeno uklapa onakav Nikola Vlašić kakav buja pod Carrillovim zapovjedništvom. Već se u proljeće vidjelo da mu španjolski dril puno više odgovara od slovenskog, a moć i okomitost koji su iz toga proizašli nude optimizam da će onaj pravi Vlašić kojemu se svi nadaju eksplodirati već u Hajdukovom dresu. Već ove sezone. I bez obzira na ono što će se dogoditi protiv Brøndbyja, on bi morao ostati u Hajdukovu dresu do kraja sezone.
A Brøndby će opet umjesto fešte i krcatog Poljuda nuditi tugu praznih tribina. Ni optimistični doživljaj koji je u Dugopolju, Zagrebu i Sofiji ponudila splitska momčad nije mogao proći bez čaše pelina. “Šaka suza, vrića smija” odavno se u slučaju navijača Hajduka obrnula. Ljetna euforija ove je godine praktično izgnana s Poljuda, ali nada da će se i nakon Brøndbyja na krcatom Poljudu igrati Europa nije ugašena.
Pravi trener svoju taktiku nikad ne gradi na onome što ne može kontrolirati, a baš je tu rečenicu Carrillo, otkako je postao Splićanin, nekoliko puta ponovio. Bez obzira koliko adrenalina i energije navijači mogu ubrizgati u krvotok svojih igrača, sve će na kraju ovisiti o onome što Carrillo smisli, a igrači pretvore u djelo.
Puno je velikih utakmica Hajduk izgubio uz sve ono što su mu poljudske tribine donosile jer nije bio kvalitetan ili spreman taktički, fizički ili mentalno. Koliko god značile i što god donosile, tribine ne igraju i ne osvajaju titule. Jer da je tako, Hajduk bi odavno bio prvak Europe. Višestruki.
Brøndby je po svemu razina više od Levskog i zahtijevat će od Hajdukove momčadi daleko više. Carrillo je pokazao naznake da bi Hajduk ove sezone mogao igrati ozbiljniju ulogu i ozbiljniji nogomet nego prošlih sezona i to bi zasad trebalo biti dovoljno. Bilo Europe nakon Brøndbyja ili ne.
Nije protiv Levskog Hajduk odigrao ni spektakularno ni bezgrešno. A da se rezultat na kraju nije okrenuo u Hajdukovom smjeru, danas bi se do besvijesti analizirali i kritizirali napadački promašaji, Memollini ubačaji, Nižićev propust kod gola, neraspoloženi Futacs ili Carrillove izmjene. Puno toga u igri Carrillove momčadi još nije posloženo, što je za početak sezone i logično. Ali neke stvari u toj igri doista izgledaju ozbiljnije.
Ekstremne amplitude raspoloženja često su kroz povijest koštale Hajduk. Zato bi bilo pametno ne dizati euforiju nakon jednog dobrog ili padati u depresiju nakon lošeg rezultata. Carrillov će Hajduk nuditi i dobre i loše partije, jer građenje momčadi je proces koji zahtijeva vrijeme.
Katalonac je u ovih pola godine pomacima koji su vidljivi golim okom zaradio povjerenje i strpljenje. A toga u Hajduku kronično manjka.
