Prije nekoliko mjeseci Jutarnji list je proveo anketu u kojoj se birao najbolji hrvatski košarkaš u povijesti. Sudjelovalo je nekoliko uglednih i po svemu legitimnih ispitanika, među kojima je bilo i autentičnih svjedoka vremena čije bi mišljenje o hrvatskoj košarci trebalo nešto značiti. I bilo je zanimljivo kako će se odrediti neki čije mišljenje i vrijedi i teži.
Ipak, između svih odabira, glasova i konačnog rezultata anketu je u principu najviše obilježila činjenica da je jedan Mirko Novosel jednog Mihovila Nakića pretpostavio jednom Toniju Kukoču. Dio javnosti se na to nasmijao, dio naljutio, ali je zapravo sve to na najbolji mogući način pokazalo svu besmisao bilo kakvih ‘izbora” na tu temu. Jer Dražen Petrović je na koncu ‘pobijedio’ Kukoča upravo za te bodove koje mu je Novosel ‘ukrao’.
Nije to bilo ‘drugačije mišljenje’, bila je to klasična infantilna neobjektivna budalaština adekvatna onoj kad bi neki drugi sudionik ankete, recimo, stavio Gorana Sobina ispred Dražena. Uz svo poštovanje i Nakiću i Sobinu, koji su nedvojbeni velikani hrvatske košarkaške povijesti. Iako nisu Kukoč i Petrović.
Malicioznost čovjeka koji je, nažalost, svoje pozne životne godine proveo marljivo grdeći svoje veliko košarkaško ime, igrajući aktivnu ulogu u betoniranju nedodirljivog političkog monopola kako ‘državotvorne’ Croatije, tako i preslikano ‘državotvorne’ Cibone, od afera s maksimirskim stadionom kojemu se i danas svijet ruga, do nesuvislih komentara i ideja debelo zarobljenih u neprimjenjivoj prošlosti, zasjenilo je potencijalno zanimljivu priču i argumentaciju inače zanimljivih sugovornika.
Svako odrastanje ima svoju putanju. Svako vrijeme ima svoje heroje. I zaista ih nije nužno uspoređivati i rangirati
Zasjenilo je, recimo, i činjenicu da je jedan drugi, puno objektivniji, autohtoniji i nenavijački svjedok vremena koji je jednako poštovao, pratio, poznavao i volio sve junake te priče, na prvo mjesto stavio Kukoča, na drugo Krešu Ćosića, na treće Dražena. Riječ je o neoborivom i nepoderivom novinarskom autoritetu Nevenu Bertičeviću, jednom od posljednjih koji je uživo pratio i gledao svu trojicu i s njima komunicirao i privatno i profesionalno. Čovjeku koji ima apsolutno pravo sve nas učiti, svima nama tumačiti i objašnjavati magnitudu i refleksiju svakoga od spomenutih. A svatko od nas ima pravo složiti se ili ne složiti. Ali tek kad on završi pričati.
Žalosno je, međutim, što takve priče i rasprave uvijek završe na isti način. Svađama, uvredama i blaćenjem onog drugoga, kako sugovornika, tako i sportaša. Silu argumenata uglavnom zamijeni argument sile, a najteže je objasniti da ukoliko preferiraš jednoga ne znači da negiraš ili ne voliš drugoga.
Jer svaka rasprava na tu temu bazira se na kriterijima i mitovima koje svatko prilagođava svom favoritu. Svaka je takva rasprava subjektivna i pristrana i njome se vrlo često bave ljudi koji su Dražena i Tonija upoznali samo preko YouTubea i medija, a Krešu možda preko ponekog povijesnog teksta, ako i tako. Ali im to neće smetati da nekoga poput Bertičevića, koji je živio uz svu trojicu, proglase neznalicom.
Nije to samo naša autohtona životinja, takvim raspravama zabavlja se čitav svijet. Bilo je potpuno jasno da će LeBrona Jamesa dočekati novi serijal usporedbi s Michaelom Jordanom odmah nakon što je uspio osvojiti svoj četvrti prsten s trećom različitom momčadi. I da će se svijet opet podijeliti u dva različita tabora i rova i iznova prilagođavati svoje dokaze svojim teorijama.
Kojim instrumentom, međutim, izmjeriti nešto što spada u ‘slobodno sudačko uvjerenje’?
Kako uopće definirati kriterije prema kojima tražimo ‘najvećeg ikad’? Je li to ukupan broj titula? Ukupan broj finala? Poena? Omjer pobjeda i poraza? Utjecaj na momčad? Kvaliteta suigrača? Igračka raznovrsnost ili specijalizacija? Je li važnije Jordanovih 50 poena ili Jamesov triple-double?
Čak i kad bismo se uspjeli složiti oko definicije kriterija, kako izmjeriti i vrednovati kontekst vremena? Različitih pravila? Drugačije igre? Vrijedi li više Jordanovih šest titula u šest finala ili Jamesovih 10 finala s trima različitim momčadima? Gdje u tom kontekstu postaviti 11 titula Billa Russella? Zanemariti ih samo zato što ga nismo gledali? Kako objektivno izmjeriti sve ono što je na košarku kao sport ostavila (r)evolucija koju su svaki u svom vremenu donosili Wilt Chamberlain, Kareem Abdul-Jabbar, Magic Johnson, Larry Bird? Kako izračunati je li više mladih košarkaša, sportaša, ljudi općenito dirnuo, oduševio i inspirirao Toni Kukoč ili Dražen Petrović?
Naravno da je svima nama koji smo odrastali i zaljubljivali se u košarku u vrijeme Jugoplastike i Chicago Bullsa ta dvojba jednostavna, barem ona američka. Za većinu nas bolji od Jordana nikad neće postojati. Jer u tu ‘argumentaciju’ osim svega što je MJ osvojio i ostavio, uvijek ide i ona nenadjebiva mistika prošlih vremena koja su, naravno, uvijek bila ljepša, važnija i bolja od današnjih. Mirisi i slike djetinjstva i mladosti, nostalgije, bezbrižnosti i jednostavnosti, sve upakirano u čaroliju nepobjedivosti koju nam je otkrio Jordan. Tko može taj koktel nadmašiti?
Svejedno, uz sve izrečeno i uz svu vjerojatnost da za mene i većinu moje generacije nikad neće postojati nitko veći i važniji od Jordana, užasno je iritantno gledati koliko se neki trude obezvrijediti sve ono što je James postigao i napravio samo zato da bi ‘argumentirali’ svoju tezu o Jordanovoj nedodirljivosti. Zašto je potrebno činiti Jamesa manjim da bi Jordan izgledao veći?
Željeli to ili ne, voljeli ga ili ne, slagali se s tim ili ne — LeBron James je fenomen, baš kao što je fenomen bio i Michael Jordan. I da, LeBron James se ima pravo stavljati u istu rečenicu s Michaelom Jordanom i s njim mjeriti. Hoće li ga na koncu i ‘premjeriti’ ostaje na ‘slobodnom sudačkom uvjerenju’. Ali i sama činjenica da ga jedan Magic Johnson i brojni drugi svjedoci vremena postavljaju u tu ravninu znači nešto. I vrijedi nešto. Makar to mnogima neće smetati da ih proglase neznalicama.
Ta izvrsnost i taj wow-efekt koji je MJ ostavio u našim životima i kojega se nikad nećemo riješiti, često nas tjeraju da neke stvari pretjerano romantiziramo i da jednim okom zažmirimo na njegove mnoge nesavršenosti koje su postojale, a koje je dokumentarac The Last Dance samo zagrebao. Uz sve što je bio, ultimativni šampion i vođa, Jordan je uvijek dijelom bio i bad boy čiji su nestašluci — bilo unutar svlačionice, bilo izvan dvorane — vješto kroćeni, prikrivani ili rješavani nagodbama kako bi se sačuvala aureola njegove savršenosti koja je nosila čitavu ligu.
Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Jordanove metode danas prolazile u vremenu medijske globalizacije, društvenih mreža, pametnih telefona i kamera na svakom koraku, mikrofona u svlačionicama i na klupama, senzacija i manipulacija. LeBron se morao nositi s nekim stvarima s kojima MJ nije — od lošeg menadžmenta u Clevelandu, preko pritiska i usporedbi do vječnih sumnji i Jordanova duha koji je uvijek negdje lebdio oko njega.
I nosio se praktično bez ozbiljnije mrlje izvan terena, bez poroka, sumnji i optužbi. Miran i uzoran obiteljski čovjek, nezainteresiran za bilo što od onoga što uveseljava život dokonih tabloida i opskurnih medija. Svugdje gdje je dolazio, pronalazio je način kako pobjeđivati. A to ne može baš svatko. Da je i LeBron bio bad boy možda bi ga više poštovali. Očito je u ljudskoj naravi da bude više fascinirana *zločestim ibrahimovićima nego *dosadnim messijima.
I opet, uz sve argumente, brojke i slova kojima LeBron raspolaže i kojima me neki ljudi pokušavaju uvjeriti da je već sad njegova karijera veća od Jordanove, a pred njim je još nekoliko ozbiljnih igračkih godina, teško da će me ikad moći uvjeriti. Ne zato što ne želim slušati, nego zato što jednostavno Michael Jordan u mojoj podsvijesti pali neke sklopke i receptore koje LeBron James nikad neće moći.
Ali isto tako razumijem i prihvaćam da će nekom današnjem klincu LeBron za 25 godina predstavljati ono što meni danas predstavlja Jordan. Svako odrastanje ima svoju putanju. Svako vrijeme ima svoje heroje. I zaista ih nije nužno uspoređivati i rangirati. Jer su živjeli i igrali u drugačijim vremenima. U drugačijim ligama. U drugačijoj košarci. U drugačijem svijetu.
Tko je veći — Jordan ili James, Toni ili Dražen? Jedini točan odgovor je da točan odgovor nikad nećemo znati. Bez obzira koliko vremena, argumenata ili uvreda ispucali. Jer ne postoji jednadžba koja će to nedvojbeno izračunati. Najprecizniji odgovor vjerojatno je u poslovici koja kaže: “Ljepota je u oku promatrača”.
A zapravo je najveća ljepota shvatiti da uopće ne moramo birati.
