Juriš

Jorginho, mamin sin

Nitko nema jače argumenate za krunu od talijanskog Brazilca

Gotovo desetljeće i pol izbor za najboljeg nogometaša svijeta svodio se na dvoboj. Messi ili Ronaldo, Ronaldo ili Messi. Nikad u povijesti dva nogometaša nisu toliko privatizirala svjetski nogometni tron. Toliko dugo da smo skoro i zaboravili da je još ponetko svih ovih godina igrao nogomet. Svijet je na to podsjetio tek Luka Modrić 2018., a da je sve bilo kako treba podsjetio bi i Robert Lewandowski 2020.

Veliki Poljak zakinut je za prošlogodišnju nagradu koja je trebala biti kruna svega onoga što je u minulom desetljeću napravio, a ostalo je pomalo u sjeni spomenutog trojca velikana. I ove je godine u najužoj konkurenciji i mnogi prognoziraju kako će mu ona biti uručena ‘retroaktivno’. Iako bi se to moglo tretirati kao ispravljanje nepravde nepravdom.

Iako je Gigi Donnarumma proglašen najboljim igračem Europskog prvenstva, iako je Giorgio Chiellini bio možda najupečatljivija pojavnost u talijanskom pohodu na tron, iako je N’Golo Kanté proglašen najboljim veznjakom prošlosezonske Lige prvaka, samo je jedan igrač obilježio oba najveća nogometna trijumfa u ovoj godini.

Jorge Luiz Frello Filho rođen je u lučkom gradiću Imbitubi na južnoj brazilskoj obali. Očev djed bio je u valu talijanskih imigranata u južnoameričke zemlje s prijelaza s 19. u 20. stoljeće, pa u Jorginhovim žilama teče (i) talijanska krv potpisana očevim prezimenom Frello. Pomoglo mu je to kasnije da dobije talijansko državljanstvo.

“Gdje god sam došao svugdje su me podcjenjivali. Bio sam preslab. Prespor. Sarrijev miljenik. Nigdje me nisu željeli, ali svugdje sam se izborio”

Ipak, nogometne gene 30-godišnji talijanski Brazilac ili brazilski Talijan nije naslijedio od oca, nego od majke Marije Tereze. Bivša nogometašica ne samo da je gurala sina u sport u kojeg je i sama zaljubljena, nego je s njime i igrala. Jorginho je priznao da je kao dijete imao samo jednu igračku u svom siromašnom brazilskom domu. Nogometnu loptu.

Jedan biznismen talijanskog podrijetla otvorio je nogometni kamp za početnike u stotinjak kilometara udaljenom Brusqueu. S 13 godina majka ga je odvezla u kamp u kojem se treniralo dvaput dnevno, a tu i tamo bi se malo išlo i u školu. Ne previše.

Kamp je, međutim, bivao sve zapušteniji, hrana sve lošija i neredovitija, a kad je čistačica koja je spremala iza 50-ak dječaka dala otkaz jer je nisu plaćali, stvorio se kaos. Život u zapuštenom kampu bio je sve teži, smeće se gomilalo, zahodi začepljivali, a dječaci koji su tek zagazili u tinejdžersku dob bili su praktično prepušteni sami sebi u svemu osim u treningu.

Kad je majka jednom prigodom došla u posjet, bila je zgrožena viđenim. “Znam da ti je san postati nogometaš, ali moj sin neće ovako živjeti”, rekla mu je i zapovjedila da skupi stvari i sjedne u automobil. On, međutim, nije htio.

Rekao joj je da će trpjeti i lošu hranu i smrdljive zahode, ali da će joj zauvijek zamjerati ako ga natjera da se vrati kući. Jer u Imbitubi nije imao šanse. U to ‘selo’ nije zalazio ni jedan ozbiljan nogometni skaut. A drugu opciju nije imao. Vidio je puno dobrih, talentiranih klinaca kako odustaju i kako nestaju. Klinaca boljih od njega. Zato on nije želio odustati. I sreća ga je pomilovala. Upornost se isplatila.

Nakon dvije godine smrdljivog brazilskog kampa jedan menadžer ga je odveo u Italiju. Bilo mu je tek 15 godina kad je došao u omladinski pogon Hellas Verone, tada trećeligaškog kluba koji se mučio i s financijama i s igračima, pa mu ništa osim treninga nije mogao ni ponuditi. Živio je i hranio se zajedno s još nekoliko vršnjaka u samostanu, a menadžer mu je svakog tjedna davao 20 eura s kojima je plaćao pozive prema Brazilu, higijenske potrepštine i poneki milkshake od jednog eura ako bi ostalo. Bio je Pale sam na svijetu. Sam s loptom.

“Nisam upoznao tipa koji se više namučio u životu od Jorginha. Njegov je život bio jako težak, ali pretvorio je svoju patnju u svoju snagu. Siguran sam da bi bilo tko drugi odavno odustao”, pričao je Riccardo Prisciantelli, tadašnji Veronin sportski direktor.

Odustao je jednom i on. Taman kad je počeo trenirati s prvom momčadi posvađao se i razišao s menadžerom, koji mu je bio jedini kakav-takav skrbnik tisućama kilometara daleko od roditelja. Nakupilo se toliko toga u glavi i tijelu 17-godišnjeg djeteta daleko od kuće i po prvi put se slomio.

Nazvao je majku i rekao joj da mu je dosta svega i da se želi vratiti kući. Začudo, majka ga je hladno otpilila. Slično kao što je on nju otpilio kad je došla po njega u smrdljivi kamp.

“Pojaviš li se na mojim vratima, neću ti otvoriti.”

Nazvao je potom i oca, roditelji su mu se u međuvremenu rastavili, ali i on je reagirao na isti način. Nije imao izbora nego ostati. Novca za kartu nije imao. Roditelji su ga zatim zajedno nazvali i rekli mu da je predaleko dogurao da bi sad odustao. Da to nema nikakvog smisla. Stisni zube i nastavi.

Srećom, nastavio je. Taman negdje u to vrijeme dogodio se prvi sudbonosni susret s čovjekom koji će mu kasnije obilježiti karijeru. I koji će postati njegov sensei. Maurizio Sarri nakratko je preuzeo Veronu u sezoni 2007./08. i tražio od sportskog direktora da mu pošalje par juniora na treninge. Ovaj mu je poslao sitnog i mršavog Brazilca koji mu se odmah svidio. Ali Sarri je ostao tek šest utakmica. Nije još bilo vrijeme.

Jorginho je pregrmio taj krizni period i konačno se izborio za mjesto u prvoj momčadi drugoligaške Verone. U prvoj sezoni 2011./12. nisu prošli kvalifikacije za povratak u Serie A, ali već u narednoj bio je centralna figura najbolje defanzivne linije Serije B koja je bila ključ njihovog povratka među prvoligaše. I prvi izlazak sitnog Brazilca na veliku scenu.

U Serie A 2013./14. krenuli su sjajno. Kao centralni vezni zabio je sedam golova u 19 utakmica, a Verona je bila na mjestu koje vodi u Europu. U zadnjem kolu prvog dijela prvenstva dočekali su Napoli, koji je iz Verone odnio i bodove i najboljeg igrača domaćih. Iz mirne i hladne Verone preselio je u ludi i vrući Napulj.

Kod Rafe Beníteza je krenuo solidno, ali David Lopez, Gökhan Inler i Walter Gargano imali su bolju startnu poziciju u defenzivnoj veznoj liniji. No, život i karijera promijenili su mu se iz temelja od ljeta 2015., kad je pod Vezuv stigao Sarri i upravo u njemu pronašao ključnu kariku novog Napolija koji je osvojio silne simpatije svojim žestokim i agresivnim nogometom.

Jorginho je postao centralna figura Sarriballa. Kao donji kut centralnog trokuta, koji je pokrivao leđa Mareku Hamšíku i Allanu i pomagao stoperima u tranziciji lopte i ritma, postao je nenadomjestiv. Napoli je te sezone 2015./16. pobjeđivao i Juventus i Inter i Lazio i Milan (impresivnih 0:4 na San Siru) i prvenstvo završio kao prvi pratitelj nedodirljivih Torineza. A Sarriball je osvojio neusporedivo više simpatija nego Allegriball.

Jorginha je Sarriball prometnuo u reprezentativnog kandidata. Italije, ne Brazila. Brazilac talijanskih korijena nikad nije dvojio. “Kad sam trebao pomoć, Italija mi je pomogla. Kako sam onda mogao okrenuti leđa Italiji kad je ona trebala moju pomoć?”

No, prva reprezentativna uspomena bila je daleko od lijepe. Ispadanje od Švedske u dodatnim kvalifikacijama za SP u Rusiji bacilo je cijelu naciju u nogometnu depresiju. Da je Talijanima netko tada rekao što će se dogoditi tri ljeta kasnije rekli bi mu da je molto stupido.

Sarri i Jorginho kovali su zajedno tri lijepe Napolijeve godine, a istog dana kad je Sarri preuzeo Chelsea, objavljen je i Jorginhov dolazak. Bilo je jasno da je talijanski trener inzistirao, možda čak i uvjetovao svoj potpis Brazilčevim. Bilo mu je jasno da nema Sarriballa bez njegove najvažnije karike.

Engleski Sarriball, međutim, trajao je tek jednu sezonu. Osvojena je Europska liga bez izgubljene utakmice, ali u prvenstvu su City i Liverpool bili nedodirljivi. Sarri se vratio u Italiju i preuzeo Juventus, a Jorginho se mučio s uklapanjem u Lampardball. Došao je i na zub navijača koji su u njemu vidjeli tek ‘priljepak’ kojeg je iza sebe ostavio talijanski trener.

No, kad je umjesto Lamparda u Chelsea stigao trener koji nije preskakao stepenice i koji je znao što od njega može tražiti i što može dobiti, složena je nova pobjednička kombinacija. Thomas Tuchel je u Jorginhu probudio sve ono što i Sarri, a njegov tandem s Kantéom ili Mateom Kovačićem u sredini terena postao je kamen temeljac Chelseajeva pohoda na europski tron. Baš kao i centralni trokut s Marcom Verrattijem i Nicolom Barellom koji je dva mjeseca kasnije odvukao Italiju do istog šampionskog mjesta.

I sad, dok mu zbrajaju mane i kontempliraju kako ‘taj tip nogometaša’ ne bi trebao biti proglašen najboljim na svijetu, talijanski Brazilac ili brazilski Talijan sjedi na dva prijestolja istovremeno i smije se svim pričama i procjenama o njegovoj istinskoj veličini i vrijednosti.

“Gdje god sam došao svugdje su me podcjenjivali. Bio sam preslab. Prespor. Sarrijev miljenik. Nigdje me nisu željeli, ali svugdje sam se izborio. Kritike su mi bile gorivo. Uvijek sam u sebi mislio ‘svi ćete jednog dana biti posramljeni’.”

I mnogi jesu. Jer bez obzira na to koliko nogometni svijet osjećao grižnju savjesti zbog toga što je 2020. godinu ‘ukrao’ Robertu Lewandowskom, bez obzira koliko N’Gola Kantéa zeznuli reprezentativni suigrači što nisu prošli dalje od osmine finala, bez obzira koliko Mohamed Salah dominirao ove jeseni, a Erling Haaland ili Romelu Lukaku zabijali prošlog proljeća, nitko nema jače argumenate za krunu najboljeg nogometaša 2021. od Jorginha.

Tipa koji je nogomet učio od mame.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.