Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Juventus je već pobijedio

Rat protiv 'modernog nogometa' ne može se dobiti

Dvanaest godina, čovječe. Debelih 12 godina je prošlo otkako smo nas dvojica sjeli u auto i s juga Hrvatske zapalili na sjever Italije. Čim se odvrtio ždrijeb obojici su nam oči zasvijetlile. Trideset sekundi poslije i mobiteli. Pet minuta kasnije već smo imali razrađen kompletan akcijski plan.

Milan s Maldinijem, Nestom, Seedorfom, Pirlom, Kakom. Protiv Uniteda s Ronaldom, Rooneyem, Giggsom, Keaneom, Van Nistelrooyem. Juve s Buffonom, Cannavarom, Del Pierom, Ibrom, Trezeguetom. Protiv Reala sa The Ronaldom, Zidaneom, Figom, Beckhamom, Raulom. U 24 sata razmaka na stotinjak kilometara udaljenosti.

Prošao sam i utakmica i stadiona i derbija i igračina, ali ovo nikad nisam uspio nadmašiti. Ova imena. Čitajte ih još jednom. Ako vam nije dosta pridodajte i Cafua, Gattusa, Ferdinanda, Scholesa, Thurama, Zambrottu, Casillasa, Roberta Carlosa. Ježim se i sad dok ih nabrajam.

Press loža ovaj put nije dolazila u obzir. Htjeli smo baš na tribine i Meazze i Delle Alpija. Direktno u kost. Osjetiti puls talijanskih institucija, omirisati njihov znoj. Vidjeti tko će nam bolje sjesti. Milan ili Juve.

I Meazza je uistinu bila impresivna. Do danas mi je taj prvi dojam tog mitskog zdanja ostao nenadmašan. Navijači ušminkani i modno osviješteni, nećete ni slučajno zaboraviti da ste u prijestolnici svjetske mode. Skakali smo s njima kad je Crespo zabio pobjednički gol, ali više da iritiramo grupu Engleza nekoliko redova iza nas nego što smo se nešto posebno napalili na Milan.

Ali Juve sutradan… E to je bila neka posve druga priča.

Osim što smo po autocesti i odmorištima zaobilazili stotine autobusa, kombija i automobila s navijačima Juventusa sa svih strana Italije, kompletan doživljaj uoči utakmice bio je drugačiji. Siroviji. Da, reći ću i to – smrdljiviji. Od ulica, preko zahoda do tribina. Navijači nisu ni izbliza izgledali onako fensi i skockano kao u Milanu, stadion još manje. Ali decibeli su parali uši od početka do kraja utakmice. Polovica stadiona bila je na nogama.

I prije nego što je počela utakmica po sistemu “imaš cigaretu/jesi prošvercao upaljač”, “dobra ti je zastava/šal” ili univerzalnim talijanskim jezikom kojeg čitav svijet razumije “Real, Real va fa’ culo“, skompali smo se sa svima oko sebe i počeli s njima derati glasnice kao da nam je uistinu stalo. Prepustili smo se trenutku. Koji je trajao puna dva sata.

A kad je Zalayeta u 115. minuti zabio gol koji je Juve odveo u četvrtfinale Lige prvaka preko možda i najraskošnije klupske momčadi svih vremena, jednostavno si morao eksplodirati. Jedan velikan je pobijedio drugoga, jedan bogataš je preskočio još bogatijeg, ali sjaj u očima tih ljudi oko nas bio je poseban.

I dok se stadion praznio u slavlju, a nas dvojica ‘padobranaca’ razmjenjivali dojmove s ljudima koji žive za taj Juve, dogodilo se nekoliko rečenica koje su mi ostale urezane u sjećanje, a zbog kojih sam zapravo i ispričao čitav ovaj uvod.

“Eto im i Zizou i Beckham i Ronaldo! Mi nikada nećemo biti kao oni. Juve nisu Galacticosi.

Juve e la squadra del cuore. Juve siamo noi!

Tog sam se tipa, koji je na utakmicu u Torino doputovao negdje iz okolice Napulja, prvog sjetio kad sam ovog tjedna vidio novi Juventusov ‘korporativni rebranding’. Pokazivao mi je šal star desetak godina i objašnjavao gdje je sve bio njegov crno-bijeli dres koji nosi na svakoj utakmici još tamo od kraja osamdesetih.

Protiv ‘modernog nogometa’ se može boriti dignutom šakom ili lajkom na Facebooku, buntovnom navijačkom koreografijom ili diverzijom, ali taj se rat ne može dobiti

Juventus je, baš kao i grad Torino, buknuo na ramenima ‘malog’ čovjeka. Stotine tisuća radnika u prvoj polovici prošlog stoljeća slijevale su se u industrijalizirani grad tražeći posao. Paralelno s njime i nekakav novi identitet, sjedinjenje s novim ambijentom. Juventus im je baš to nudio.

Bio je simbol neke nove, radničke Italije i uvijek je s ponosom isticao baš taj svoj ‘talijanizam’. Italianita, kako su ga zvali. Zato se njegova popularnost poput požara munjevito proširila u sve dijelove Čizme. Pa i svijeta, gdje god je bilo Talijana. Godine uspjeha, međutim, nagrizle su taj njegov nacionalni identitet i postupno ga transformirale iz talijanskog u globalni trend. I brend.

No Italianita se uz Juventusov habitus i dalje brižno čuvao i njegovao. I nikad u svojih 120 godina nije pretrpio ovako otvorenu i brutalnu agresiju kao prošlog tjedna.

Manfredi Ricca, čovjek koji stoji iza kontroverznog Juveovog rebrandinga, ovako je objasnio njegovu poantu: “Ne morate voziti motor da biste bili zaljubljenik u Harley-Davidson. Ne morate voljeti automobilističke utrke da biste bili ljubitelj Ferrarija.”

Drugim riječima – ne morate voljeti ni nogomet, čak ni Juventus, da biste bili naše tržište.

I koliko god svi mi vrtjeli glavom i vraćali se u vremena “kad je sve bilo bolje”, činjenica je da ćemo direktno ili posredno opet pristati na njihovu igru. Da ćemo gledati njihove utakmice, kupovati njihove suvenire, trošiti novac na proizvode njihovih sponzora i trpati milijarde na njihove račune. Bili oni Juventusovi, Bayernovi, Realovi, Manchesterovi, Barcelonini, Chelseajevi.

Jer protiv ‘modernog nogometa’ se zbog prividnog mira u duši može boriti dignutom šakom ili lajkom na Facebooku, ponekom buntovnom navijačkom koreografijom ili diverzijom, ali realno se taj rat ne može dobiti. Industrija zabave, a nogomet se pretvara upravo u to, ne može popušiti.

Ljudska je narav takva da će radije potrošiti na zabavu, nego na edukaciju ili zdravlje. Jer je tako lakše. I osjećamo se bolje. Barem za trenutak. Da je ljudski karakter drugačiji, cigarete bi odavno izumrle. Ne bi ih nitko kupio jer su dugoročno štetne. Ali onaj trenutak kad povučeš dim raspadne se sva strategija dugoročnog boljitka.

Isto je i s modernim nogometom.

Najbogatiji klubovi su nam ionako otvoreno poručili: “Ako nećete vi, ima tko hoće.” To je ciljao i Juventus svojim rebrandingom. “Moramo se upitati što misli djevojčica u Šangaju i millenial u Mexico Cityju.” Pet Kineza u Juventusovom dresu vrjedniji su nego dva Talijana. Bolje je prodati pet dresova, pet šalova i pet zastava nego dvije.

I koliko god mi sebi tepali kako smo u duši romantičari i da nam je draže pogledati Mosor i Dugopolje nego Juventus i Real, prije ili kasnije morat ćemo sami sebi priznati da nije. Pa ako nismo spremni, a pod ‘mi’ mislim na milijarde onih koje ‘moderni nogomet’ smatra svojim konzumentima, pogasiti televizore, isključiti se s društvenih mreža, ignorirati medije i bojkotirati čitav taj svijet iluzija, brendova, blještavila i raskoši, prije ili kasnije ćemo se morati pomiriti s time da logotipi zamjenjuju grbove, korporacije klubove, konzumenti navijače, a poslovni rezultati one sportske.

I da nas nitko ne tjera da ih konzumiramo, osim nas samih.

A Juventus je promjenom loga, strategije i vizije već pobijedio. Cijeli svijet priča o tome. Svi imaju svoje mišljenje. U nekoj marketinški nebitnoj Hrvatskoj, baš kao i u još stotinama zemalja svijeta, o tome se pišu tekstovi, kolumne, analize. Priča se o Juventusu. U jednom danu vrijednost kluba i brenda porasli su u milijunskim iznosima.

Za dvjestotinjak tisuća eura, koliko je koštao novi logo i njegova milanska prezentacija, Juventus je završio u svim svjetskim medijima. Poslao je poruku čitavom svijetu. A nije morao prodati ni ulaznice, ni dionice, ni igrače.

Stara dama je odlučila pronaći nove udvarače. Nova tržišta. “Kina i SAD”, kaže gazda Agnelli. Cijene igrača rastu, transferi idu u nebo, kako povećati prihode? Ne možete prodati dvije ulaznice za jedno mjesto na stadionu. Trebate nove potrošače. I to ne nužno ulaznica. Nego svega ostalog.

Sumnjam da će onog mog Napolitanca dokačiti rebranding. On će se i dalje ogrtati u svoj šal iz devedesetih i oblačiti dres iz osamdesetih. I možda gunđati sebi u bradu kako je prije sve bilo bolje i kako “Juve nikad neće biti kao Real”.

A onda će opet u slavljeničkom deliriju rastegnuti taj stari šal kad mu milijuni koji će stići s ‘novih tržišta’ osiguraju neku novu titulu.