Pune tribine uvijek su bile najblistavija snaga Bundeslige. Neovisno o tome što je Bayern borbu za prvaka gotovo već čitavo desetljeće pretvorio u one team show i što su završne tablice u zadnje dvije sezone nalik skoro kao jaje jajetu, njemački navijači nisu izgubili ni volju, ni strast. Odlazak na stadion i podrška svojoj momčadi bez obzira u kojem dijelu ljestvice bila u Njemačkoj je već dosegla razinu ne samo sportskog, nego i kulturnog fenomena.

Tu rezultatsku izvjesnost u kojoj su između Bayerna, Borussije Dortmund i RB Leipziga duboki kanali, a još dublji između svih njih i ostatka lige, Nijemci ne shvaćaju olako. Štoviše, javna rasprava o tome kako Bundesligu učiniti neizvjesnijom i izjednačenijom vodi se već godinama. Analiziraju se brojni prijedlozi, od onih teoretskih i neprovedivih sa salary capom, preko mogućih, ali nerealnih sa smanjenjem broja klubova ili uvođenjem playoffa na kraju sezone, do provedivih, ali opet nedovoljno utjecajnih poput ravnomjernije preraspodjele sponzorskog i televizijskog novca između klubova.

Svlačionica je uvijek bila najvažnija stvar u tom klubu, važnija i od trenera i od navijača i od šefova

Ali sve su te i još poneke ideje zapravo tek zabava za javnost i mrtvo slovo na papiru jer se sve na koncu svodi na temeljno pravo i tekovinu europske civilizacije koja je iznad svih potencijalnih intervencija. Slobodno tržište. U kojem je Bayern apsolutni, a dortmundska Borussia relativni pobjednik. A to se neće još dugo promijeniti, jer ostatak karavane nije ni blizu količini obrtaja kapitala i kontroli udjela na domaćem i inozemnom nogometnom tržištu kao ta dva kluba.

Jer prirodni put i održivi, što znači i ograničeni rast na kojem njemački nogometni ceh inzistira jednostavno ne dopušta plastični i bombastični troznamenkasti porast investicija i rashoda koji nemaju pokriće. Jednostavno rečeno: Nijemci i dalje ne odstupaju od pravila “troši koliko zaradiš”.

Nisu Nijemci glupi, jasno im je itekako da bi i domaću neizvjesnost i inozemnu konkurentnost najbrže pojačali kad bi omogućili inozemnim fondovima, šeicima i oligarsima da injektiraju svoje *steroide u njihove klubove. I nije da ne postoje zagovornici i takve opcije i liberalizacije vlasništva nad klubovima. Ali njihov stav u očuvanju navijačkog Pravila 50+1 i identiteta svojih klubova i dalje je nepokolobeljiv. I sažet u jednoj zgodnoj analogiji:

“To je kao da prijatelj s kojim ste godinama dijelili i dobro i zlo odjednom dobije na lotu i postane neka druga osoba koju više ne poznajete i ne zanimate. Kad se klub proda stranom vlasniku, on neminovno gubi dio duše i identiteta.”

Pa tako dok čekaju da im iz laboratorija profesora Baltazara izađe neki čudotvorni napitak koji neće oslabiti Bayern, ali će ojačati sve ostale, zapravo im ne preostaje ništa drugo nego čekati da se Bayern zasiti. I da negdje na putu svoje konstantne i planske regeneracije i obnove svojih šampionskih generacija zakašljuca ili pogriješi. Nažalost po ostatak karavane, Bayernov nos i za nogomet i za biznis vrlo rijetko griješi. A i kad se dogodi, uvijek ima i dovoljno kapitala i dovoljno pameti i dovoljno odlučnosti da povuče pravi potez kojim će se brzo vratiti na tračnice.

Tako se i uoči nove sezone koju Bayern dočekuje kao apsolutni vladar europskog nogometa, vrte eventualni razlozi zbog kojih bi možda mogli ‘zakašljucati’. Kako će Bayern izgledati tek mjesec dana nakon što je trijumfalno zatvorio prošlu sezonu? Bez pravog odmora i bez pravih priprema? Hoće li ih konačno koštati ta ponekad iritantna racionalnost u slaganju kadra? Hoće li konačno ta sjajna, ali ne toliko široka i mlada svlačionica konačno pokazati i neke svoje pukotine? Hoće li konačno malo usporiti, malo se zadovoljiti?

Većina ovih pitanja postavljala se i uoči prošle sezone, pa je ta uistinu specifična i posebna svlačionica, koja nije slučajno odavno nazvana FC Hollywoodom, tijekom sezone na njih odgovorila na nevjerojatan način. Svlačionica koja je uvijek bila najvažnija stvar u tom klubu, važnija i od trenera i od navijača i od šefova i koja je uvijek imala otvorena vrata gornjeg kata bez nužde da prethodno mora skrenuti u trenerov ured.

Ta svlačionica je uvijek imala mogućnost sama sažvakati i ispljunuti svakog trenera kojeg ne bi prihvatila. Poput Carla Ancelottija, Nike Kovača, ne tako davno i Louisa van Gaala. Ali isto tako i nakon toga pokazati da su igrači bili u pravu. Rezultatima. Titulama. Jedinim bogom i batinom koji postoje u svijetu sporta. Ako su s Juppom Heynckesom ili Hansijem Flickom bolje kliknuli i moćnije izgledali nego s Ancelottijem ili Kovačem, tko im može zamjeriti što su ih ‘izbušili’? Dokle god pobjeđuju imaju pravo raditi što ih je volja. Sviđalo se to nekome ili ne.

Bayern ni ovog ljeta nije ludovao s transferima, kupljen je samo jedan, ali vrijedan. Leroy Sané potrošio je čitavu godinu da bi ozdravio i dovršio transfer, a sad se od njega očekuje da popuni nekoliko ozbiljnih rupa koje se otvaraju u momčadi. Jer oni koji su to radili prošle godine, Ivan Perišić i Coutinho, već su se vratili u svoje klubove, a Thiago Alcântara prodan je u Liverpool s obzirom na to da je ulazio u zadnju godinu ugovora. Još dva ozbiljna pitanja nalaze se pred Bayernovim menadžmentom i to u najtanjem dijelu momčadi — obrani.

Naime, David Alaba ušao je u zadnju godinu ugovora, pa je njegov menadžer, notorni Pini Zahavi, navodno tražio 20 milijuna eura po sezoni za produženje suradnje. Dobio je već od notornog Ulija Hoenessa ‘čestitku’ s konstatacijom da je pirana, a iskre su počele frcati na sve strane.

Ovaj 28-godišnji Austrijanac bio je jedan od najboljih lijevih bekova na svijetu dok ga Kovač nije silom prilika pretvorio u (jako dobrog) stopera, što je potom baštinio i Flick. U međuvremenu je 19-godišnji Alphonso Davies senzacionalno dobro pokrio lijevi bok što je Bayern dovelo u komforniju situaciju u pregovorima s Austrijancem. Ali činjenica da je Jérôme Boateng uvjerljivo najslabija karika Bayernove momčadi, a još uvijek mlada glava Lucasa Hernandeza nije imuna ni na kikseve, ali ni na sirenski zov PSG-a, vraća Alabi brojne adute za pregovore.

K tome, sklonost ozljedama i Kingsleya Comana i Sanea, pa i Sergea Gnabryja, ostavljaju Bayernovu svlačionicu poprilično ‘plitkom’. S obzirom da je trener Flick ljubitelj visokog presinga i ‘mljevenja’ protivnika agresivnošću, tek će se vidjeti hoće li ovaj kadar imati dovoljno goriva za te zahtjeve. Teško je vjerovati da do kraja prijelaznog roka svlačionica neće biti podebljana, a najviše se spominju Ajaxov desni branič Sergiño Dest i Chelseajevo krilo Callum Hudson-Odoi.

Najveća, zapravo jedina nada da bi se Bayernov osmogodišnji prvenstveni niz konačno mogao resetirati je Borussia Dortmund. Čija svlačionica opet pršti od klase, energije, mladosti i gladi. Sve najbolje iz prošle sezone i ove je tu, uključujući i konačno zdravog kapetana Marca Reusa.

Norveški stroj za golove Erling Håland već je prošlog proljeća pokazao da mu ne treba nikakva prilagodba, a ‘pakera’ iza svojih leđa ima koliko hoćeš. Reus, Jadon Sancho, Julian Brandt, Axel Witsel, Thorgan Hazard, Emre Can — samo slažite po svojim preferitetima. Moćnom veznom redu priključena su još dva dragulja, Jude Bellingham iz Birmingham Cityja i Reinier iz madridskog Reala i Dortmund definitivno ima svu potrebnu motorizaciju i municiju za pokušaj desanta na München. Osim jednoga. Krcatih tribina Signal Iduna Arene.

Najveći upitnik visi iznad glave trenera Luciena Favrea. U prve dvije sezone nije nikoga uvjerio da je sposoban izmješati šampionski koktel iz vrhunskih, makar prilično zelenih sastojaka. No, Michael Zorc odlučio mu je pružiti još jednu šansu.

U jednom trenutku izgledalo je da bi i RB Leipzig mogao postati opasan po Bayernov monopol, ali prodaja prve zvijezde Tima Wernera u Chelsea ovog ljeta i činjenica da nije zamijenjen jednako klasnim napadačem sugerira da će Bikovi potrošiti ponešto vremena dok pronađu drugačiji model igre. Jesu doveli Korejca Hee-chan Hwanga iz prijateljskog i nesvrstanog Salzburga, ali dojam je da su (zasad) zadovoljni ulogom treće ekipe.

Svjetska pandemija i kriza ostavile su Bundesligu ovog ljeta bez velike fluktuacije, što je s jedne strane donijelo manje novih lica, ali i manje krupnih odlazaka. Velika većina klubova odradila je tek kozmetičke promjene, a najgore je ‘stradao’ Bayer Leverkusen, koji je ostao bez Kaija Havertza (Chelsea) i Kevina Vollanda (Monaco). Naravno, ako prihvatite pod ‘stradanje’ to što je pritom postao bogatiji za 95 milijuna eura, od čega je 26 odmah proslijedio u Romu za Patricka Schicka.

Marco Rose je konkurenciju u svlačionici Borussije Mönchengladbach, koju očekuje Liga prvaka, pojačao posudivši dva poznata lica iz svojih salzburških dana — Hannesa Wolfa (RB Leipzig) i Valentina Lazara (Inter). Hertha je najavljene ‘nove vjetrove’ koji bi je konačno trebali pogurati prema gornjem dijelu ljestvice proslavila poslavši Ondreja Dudu i osam milijuna eura u Köln za kolumbijskog napadača Jhona Cordobu, a Schalke i Werder nisu ništa značajnije mijenjali, što znači da ih opet čeka u najboljem slučaju osrednja sezona. Izvjesno je stoga da će i ove sezone borba za goli život biti uzbudljivija i napetija od borbe za vrh.

Tek petorica hrvatskih nogometaša započet će novu bundesligašku sezonu, odavno ih nije bilo manje. Tin Jedvaj vratio se u Bayer s posudbe u Augsburgu, Andrej Kramarić opet će biti udarna igla napada Hoffenheima, Josip Brekalo siguran u Wolfsburgovih prvih 11, nadajmo se i Marin Pongračić nakon što ozdravi, a za minutažu će se na Stuttgartovu lijevom boku boriti Borna Sosa. Perišić je otišao iz Bayerna, ali za njega se opet zanima nekoliko bundesligaša, ponajviše Hertha i RB Leipzig, dok je Ante Rebić raskinuo sve veze s Eintrachtom i definitivno se preselio u Milan.

Kreće nova Bundesliga!

I da. Pitanje iz naslova je retoričko.