Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Kad Jaganjci utihnu

Hrvatski rukomet od siječnja do siječnja

Imao sam sreću i zadovoljstvo kao novinar ispratiti i odraditi cijelu 16-godišnju Ilijadu i Odiseju hrvatskog reprezentativnog rukometa. Nešto s lica mjesta, nešto uz društvo. Od Portugala 2003. do Njemačke 2019. Od Lina do Lina. Pa sam, spremajući se za za ovogodišnji rukometni komentar, prelistao gomilu tekstova kojima sam iz godine u godinu zaključivao velike rukometne događaje.

I shvatio da već više od desetljeća zapravo pišem jedan te isti scenarij. U kojemu se mijenjaju glumci, scenografija i žanr, ali radnja, poanta i redatelj uvijek ostaju isti.

Hrvatska rukometna reprezentacija odradila je još jedno veliko natjecanje na kojemu je ostvarila cilj. Doduše, minimalan, ali cilj je cilj. Stalno smo tu negdje oko medalja, ali do njih se sve teže probijamo. I stalno se umaramo raspravama jesu li četvrta, peta, šesta mjesta uspjeh ili bismo njima trebali biti zadovoljni. Jer mi mali, oni veliki, bla bla.

I opet ću ponoviti ono što sam već nekoliko puta napisao. Uspjeh je stalno biti među nekoliko najboljih na svijetu, naravno da jest. Ali uvijek je u cipeli kamenčić koji žulja i koji živcira. Jer uvijek nešto fali. Uvijek netko fali. Čak i kad je tjelesno prisutan.

Lino Červar unaprijedio je rukometnu igru u Hrvata. Što god tko mislio o tome. Jer matematika je egzaktna. A medalje su matematika. Svjetske, olimpijske, europske. Lino ih ima sve. Zlatne i srebrne, kad već zbrajamo. Lino Červar je najveći trener u povijesti hrvatskog rukometa. Ne slažete se? Svjetske, olimpijske, europske. Lino ih ima sve. Zlatne i srebrne.

I ako se slažemo, a slažemo se, da je Lino Červar najveći krivac za poraz od Brazila koji je Hrvatsku vjerojatno koštao polufinala, nije li nelogično i nepošteno oduzeti mu ‘krivnju’ i za pobjede protiv europskih prvaka Španjolaca i svjetskih prvaka Francuza? Ako se slažemo, a slažemo se, da je Lino Červar odgovoran za bezidejni hrvatski napad, zar onda nije odgovoran i za sjajnu obranu? Koja je od europskih prvaka primila 19, a od svjetskih 20 golova? Notorna je glupost tvrditi kako je Lino Červar rukometna neznalica.

Daje li ti to, međutim, za pravo da vrijeđaš suparnike, suce, novinare, navijače, generalno sve neistomišljenike? Da glumiš neku moralnu veličinu i propovijedaš neko poštenje i domoljublje, a godinama ni riječ ne progovoriš o nemoralu, nepoštenju i nedomoljublju kojima si okružen? Naravno da ne daje. Posebno kad si dragovoljni član organizacije koja je ovu zemlju uništila nešto malo više nego dva danska suca ili jedan sportski novinar.

Tisuću puta ste, šjor Lino, imali priliku djelima dokazati one riječi koje ste izrekli u kamere nakon Francuske. “Kad nepravda postane zakon…”. Tisuću puta je, šjor Lino, u hrvatskom rukometu i hrvatskom društvu nepravda postala zakon. A ne sjećam se da ste baš pružili nekakav otpor. Bilo u rukometu, bilo u društvu.

Dosad smo se još nekako izvlačili na sirovom talentu. Ali što ćemo kad nestanu i posljednji endemski oblici koji još tu i tamo iskoče iz devastirane baze?

U jednoj stvari je, međutim, Lino Červar potpuno u pravu. Bez obzira što je nije uspio smisleno artikulirati. Ovoj zemlji kronično nedostaje poštovanja. Prema mnogim stvarima, ali prema sportu i sportašima posebno. Jer sport je za imidž ove zemlje i njezinih stanovnika napravio više nego ijedna druga disciplina. Samo nam sport još uvijek može nahraniti ego toliko da povjerujemo da smo u nečemu svjetska sila.

Razumijem navijačku frustraciju i dobronamjernu kritiku. Kad nešto ne valja onda to treba reći. Treba pitati. Treba tražiti odgovore. Klimoglavstvo i idolopoklonstvo su, nažalost, sportovi koje prakticira puno više Hrvata nego što prakticira rukomet. Iako ti sportovi vode i u društvenu i u sportsku i u moralnu propast.

Ali kritika je jedno, uvreda nešto sasvim drugo. Gađati govnima ljude koji su *svjetska elita u onome čemu su posvetili svoj život, koji su među tri, šest ili 10 najboljih na svijetu u onome čime se bave i vrijeđati ih što nisu među dva, pet ili devet je strašno. Jesu li zaista svi oni koji sportašima ne priznaju ništa manje od medalje sebi nametnuli iste kriterije? Jesu li svi koji iz svojih tipkovnica vrište kako Červar ne zna, Duvnjak ne može, Stepančić ne želi, Karačić ne razumije, u onome čime se bave među 10 najboljih ne na svijetu, nego barem u svojoj općini?

Kad bismo čitavom društvu, koje nam se pred očima urušava poput kule od karata, nametnuli kriterije izvrsnosti koje postavljamo pred svoje sportaše, bili bismo država i narod blistave budućnosti, umjesto turobne sadašnjosti.

Smiješno je, recimo, promatrati koliko mnogi pljuju, a ne razumiju koja je funkcija Domagoja Duvnjaka. I što sve taj momak napravi tijekom 60 minuta utakmice. Koliko gilja na obje strane terena, blokira, vuče, zaustavlja, istrčava, analizira, probija, proigrava, prima i daje batine. Većinu čega površno navijačko oko primjećuje slabo ili nikako. Ali zato primjećuje i histerizira čim jednu loptu u napadu baci u bunar ili šutne preko gola. I odmah ga tjera u mirovinu.

Ni Duvnjak, ni Karačić, ni Cindrić nisu Ivano Balić. Nitko na svijetu nije. Niti će biti. I nepošteno je bilo koga od njih mjeriti Balićevim metrom. Ljudi se ne štede, ta momčad uvijek i svugdje daje svaki atom svog tijela da bi napravila najbolje što može. Nekad uspiju, nekad ne. Jer otkrit ću vam jednu tajnu. Znate, i oni sa suprotne strane vježbaju i igraju.

Hrvatska će na ovom SP završiti peta ili šesta, ovisno o današnjoj utakmici sa Švedskom. I to će biti proglašeno uspjehom. Za razliku od prošlog SP kojeg smo završili kao četvrti, što je proglašeno neupjehom, a izbornik Željko Babić jedan promašeni sedmerac u polufinalu platio glavom. Skupa s njim i Ivano Balić i Pero Metličić. Zanimljivi kriteriji.

I kad bismo imali plan i sustav, kad bismo imali jasne kriterije, ciljeve i strategiju, bilo bi lako reći da nema straha za hrvatsku rukometnu reprezentaciju u budućnosti. Jer opet su odnekud na površinu izronili neki novi klinci. David Mandić, Marin Šipić i Jakov Vranković prije svih.

Kad uz to znamo da smo u Marinu Šegi dobili vratara na kojeg se može najozbiljnije računati još godinama, da zbog ozljeda nije bilo Marka Mamića, Marina Marića, Josipa Božića-Pavletića, Domagoja Pavlovića, pa i Luke Cindrića, a da niti među 16 nije ušao jedan od najpotentnijih mladih igrača Europe Halil Jaganjac, mogli bismo s radošću gledati prema narednim godinama i natjecanjima.

Međutim, priča o budućnosti hrvatskog rukometa nikad se ne temelji samo na mjerljivim parametrima poput talenta ili kvalitete. Uvijek je tu i onaj ‘Faktor X’ koji treba ukalkulirati, a koji može uništiti svaki proračun potencijalog rezultata. Varijabla koja se zove “interes RK Zagreba”. Koji nije nužno komplementaran interesu hrvatskog rukometa. Nego je, nažalost, u pravilu važniji.

Prašina je već debelo prekrila desetke primjera koji to dokazuju. Igrače koji su bivali suspendirani jer su RK Zagreb htjeli zaobići, klubove koji su bivali uništeni jer su ga se drznuli izazvati. Od Zadra i Medveščaka, preko Splita i Metkovića koji su dali većinu najvećih hrvatskih rukometaša, sve do Nexea koji će, kao i Metković nekoć, prije do trofeja u Europi nego u Hrvatskoj.

I kad se zna čitava povijest bolesti, kako zamjeriti bilo kome tko će posumnjati da iza ignoriranja Halila Jaganjca opet ne stoje neki alternativni interesi? Jer je odbio Zagreb i otišao u Nexe. I ne bi bio prvi koji je dobio po ušima zato što se drznuo izbeljiti gazdi.

Jer kad pogledate da Hrvatska zbog Mamićeve ozljede i Sliškovićeva oporavka praktično nije imala lijevog vanjskog i da je vanjski šut bio naš najveći problem, kako rezonirati činjenicu da čak ni u takvoj situaciji Červar nije našao mjesta za momka koji je već parao mreže u Ligi prvaka i za kojeg svi rukometni stručnjaci tvrde da će biti zvijer?

Zar svaka minuta i svaka šansa ne bi više značila i njemu i hrvatskom rukometu nego 33-godišnjem Damiru Bičaniću? Pogledajte kakvu ulogu u francuskoj momčadi imaju Melvyn Richardson, Romain Lagarde i Dika Mem, koji su tek godinu stariji od Jaganjca. Da igraju koliko je potrebno, ali i da žive uz Karabatiće, Abaloa, Guigoua, Sorhaindoa. Da od njih upijaju i uče. Kako bi jednog dana preuzeli. I nastavili. Kao što je Dinart preuzeo. I nastavio.

Nitko ne tvrdi da bi Hrvatska u Njemačkoj napravila išta bolji rezultat da je 20-godišnji Riječanin bio u momčadi. Ali je podsjetnik na mnoge koji su zadnjih godina neopravdano i neobjašnjeno, bez ijednog suvislog argumenta, bivali ugurani u čekaonicu.

Vjeruje li itko da bi Halil Jaganjac imao isti tretman da je umjesto za Nexe potpisao za Zagreb? Vjeruje li itko da bi Blaženko Lacković suspendiran prosjedio na tribini više od godinu dana da je iz Metkovića poželio prijeći u Zagreb, umjesto obratno? Znam, ne sjećate se više toga. Davno je bilo. Ali ja se sjećam.

I što ćemo mudrovati o budućnosti hrvatskog rukometa kad i sami znamo kakva će biti. Stihijska i improvizirana, od siječnja do siječnja. Bez lige, bez gledatelja, bez sponzora, bez vizije, bez strategije, bez klubova. Osim jednoga. Koji je zbog svojih interesa i svog monopola betonom zalio sve rukometne bazene u zemlji.

Dosad smo se još nekako izvlačili na sirovom talentu koji bi uz sve prepreke zaobilaznim putevima ipak nekako izbio na površinu. Usprkos, a ne zahvaljujući sustavu. Ali što ćemo kad nestanu i posljednji endemski oblici koji još tu i tamo iskoče iz devastirane baze?

Neretva je već praktično presušila. Što ćemo kad i Jaganjci utihnu?