Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Kako je prognanik postao kralj

Priča o Igoru Miličiću, najboljem košarkaškom treneru u Poljskoj

Jedan sitni kamenčić u cipeli može ti promijeniti čitavu sudbinu. Jedan pogrešan pokret, korak ili doskok. Jedna granata. Sve što si sanjao, sve što si radio, sve za što si se borio može nestati u jednom trenutku. I to te može slomiti. Ili te može ojačati. Sve ovisi od čega si napravljen.

Igor Miličić bio je programiran za prvog razigravača hrvatske košarke nakon što hrvatski Dream Team iz Barcelone počne kliziti u legendu. Bio je najjače ime omladinskog pogona KK Splita sredinom 1990-ih, MVP kadetskog prvenstva Hrvatske 1991. i prvi razigravač juniorske reprezentacije koja je na Europskom prvenstvu u Tel Avivu 1994. donijela prvu samostalnu medalju hrvatskoj košarci. Bio je dirigent srebrne momčadi u kojoj su bili Dubravko Zemljić, Gordan Giriček, Sandro Nicević, Mate Miliša, Ivan Perinčić

Bio je playmaker iznimne igračke inteligencije, sjajnog pregleda igre i izuzetne reakcije. Bio je i frajer i fajter. Njegove su lopte neumorno hranile u to vrijeme dominantnog Zemljića, s kojim je činio nezaustavljiv reprezentativni tandem. Obojici je prognozirana zvjezdana igračka karijera u najvećim svjetskim ligama. Zemljić je bio Šarić prije Šarića, Miličić Hezonja prije Hezonje. Tandem koji je zajedno na parketu mogao sve.

I dok se za gašenje Zemljićeve zvijezde do danas nije pronašlo pravo objašnjenje, Miličiću je život promijenio jedan trening. Jedan krivi doskok. Taman kad je trebao preuzeti glavnu ulogu u Splitovoj prvoj momčadi, pukli su mu prednji križni ligamenti u koljenu. I da stvar bude još gora — dobio je i pogrešnu dijagnozu i pogrešno liječenje. Kad ga je drugi liječnik pregledao nekoliko mjeseci kasnije, uhvatio se za glavu i poslao ga hitno na operaciju.

U Americi ga je operirao liječnik Chicago Bullsa, ali šteta je već bila velika. Izgubio je dvije godine dok se vratio na parket, još dvije dok se vratio u kakvu-takvu formu. Ozljeda je ipak ostavila posljedice na njegovo tijelo. Na Gripama ga više nisu željeli čekati. Stigao mu je poziv iz jednog malog kluba u Poljskoj. Otišao je. Ni ne sluteći da ide zauvijek. Ni ne sluteći da je pronašao novi dom.

U Poljskoj je odmah eksplodirao i postao jedan od najboljih igrača lige. Kulminaciju je doživio u sezoni 2002./03., kad je postao prvak s Anwilom iz Włocławeka. Klubom koji se dotad često motao po polufinalima i finalima, ali nikako nije uspijevao uzeti naslov.

“Nisam se imao gdje vratiti. Imao sam samo jednu šansu. Uspjeti u košarci. Ili otići za svojima u progonstvo”

Slijedila je klupska turneja po Grčkoj, Kosovu, Turskoj, Belgiji i Rusiji, ali završnicu igračke karijere dočekao je tamo gdje ju je i zakuhao. U Poljskoj. Najprije je s Prokomom odigrao Euroligu, a potom se šest godina skrasio u AZS Koszalinu. Malom klubu kojemu je donio prvi i jedini trofej (Poljski kup) i u kojem je postao i do danas ostao najbolji asistent poljske lige u povijesti. I jedan od njezinih najpopularnijih igrača. Poljaci su ga željeli u svojoj reprezentaciji, ali ispriječila se činjenica da je imao ubilježen nastup za Hrvatsku u kvalifikacijama za EP 1999.

Igračku karijeru završio je na ramenima Koszalinovih navijača nakon što im je 2013. donio treće mjesto, najbolji klupski plasman u povijesti. Proglašen je najvećim igračem kluba u njegovoj povijesti. U ljeto se odmah priključio stručnom stožeru Zorana Sretenovića kao pomoćni trener, ali već pri kraju loše sezone i dvojice potrošenih trenera dobio je prigodu postati glavni. Privremeno, samo kako bi dovršio sezonu i dao malo vremena klupskom čelništvu da pronađe novog trenera za novu sezonu.

No, Miličićevi planovi nisu se poklapali s klupskima. Uspavanoj i prekriženoj momčadi iz donjeg dijela ljestvice ubrizgao je potpuno neočekivani adrenalin i serijom od devet pobjeda u 10 posljednjih kola prvenstva uspio ih čak ugurati u doigravanje. A klupskom menadžmentu poprilično pojednostavniti potragu za trenerom za novu sezonu.

U novoj je sezoni nastavio niz odličnih rezultata. S jednim od najtanjih budžeta u ligi držao je senzacionalno treće mjesto s omjerom 18-6, a njegova je momčad bila najugodnije iznenađenje prvenstva. No, onda su krenule zakulisne oporbene i menadžerske igre od kojih nije imuna ni poljska liga.

Nakon dva vezana poraza, od kojih je jedan bio od najbolje momčadi lige, na iznenađenje čitave tamošnje košarkaške javnosti — dobio je otkaz. Momčad se potom potpuno raspala i ispala u prvom krugu doigravanja, a mediji su taj otkaz proglasili “najglupljim potezom desetljeća u poljskoj košarci”.

Za Miličića, međutim, nije bilo straha. Poljaci su već jako dobro znali kakav je igrač, a sad su, u samo godinu dana u kojima je AZS Koszalin okrenuo naopako, saznali i kakav je trener. U ljeto 2015. bio je u kombinacijama za mjesto izbornika poljske U20 reprezentacije, ali umjesto toga na vrata mu je pokucala još veća zvjerka. I ponuda koja se ne odbija.

Posrnuli div Anwil, koji se već nekoliko godina borio s financijskim krahom i čistio kosture iz ormara, odmah ga je rezervirao. Jedan od najpopularnijih klubova u Poljskoj, iz najkošarkaškijeg grada u zemlji, prolazio je tranzicijske godine i u Igoru Miličiću vidio savršen novi početak. U prilično depresivnom, sivom, rudarskom gradu u kojem vas tek moderna dvorana podsjeća da ste u 21. stoljeću, košarka je prva stvar. Praktično i jedina.

Hrvati su ondje uvijek dobro kotirali. Od Danijela Jusupa, Aleksandra Petrovića, Davora Marcelića, Vladimira Krstića, Alana Gregova, Ivana Grgata, Hrvoja Henjaka, sve do Josipa Sobina i Ante Delaša. Prva Miličićeva trenerska sezona završila je u polufinalu doigravanja, a već druga ga je vinula u poljsku trenersku elitu.

Regularni dio sezone Anwil je okončao dominantnim prvim mjestom i slovio kao prvi favorit doigravanja. No, onda se dogodila nesreća i ozljede čak trojice važnih igrača, među kojima su bila i dvojica najboljih Poljaka. S obzirom da u tamošnjem prvenstvu vrijedi pravilo da uvijek na praketu moraju biti barem dvojica Poljaka, morali su potpuno promijeniti i rotaciju i taktiku. Što ih je koštalo bolnog ispadanja već u prvoj rundi doigravanja.

Usprkos tome, Igor Miličić proglašen je najboljim trenerom poljske lige. To priznanje, kao i sjajan dojam koji je njegova momčad ostavila dok je bila kompletna, osigurali su mu produženje ugovora za još jednu sezonu.

Pokazalo se to kao pun pogodak. Anwil je opet bio najbolja momčad regularnog dijela sezone. A onda je počeo playoff-triler.

U dramatičnoj polufinalnoj seriji Miličićeva, Sobinova i Delašova momčad bila je na pragu eliminacije. Gubili su 1-2 i išli u goste aktualnom prvaku Zielonoj Góri. Tamo su pred 6.000 suparničkih navijača odigrali maestralnih 38 minuta i držali 15 razlike. A onda skoro sve prosuli u zadnje dvije minute. Primili su trice za izjednačenje 24 sekunde prije kraja, ali nekako uspjeli ugurati jedno slobodno bacanje i vratiti seriju na majstoricu u Włocławek.

A ondje opet nova drama. Pet i pol minuta prije kraja gubili su čak 17 razlike. Miličić ni tada nije odustajao. I dalje ih je dizao, budio, preslagivao, motivirao. I uspio je isprovocirati čudo. U zadnjih pet minuta uništili su prvake, zabili im čak 30 (!) poena, prošli u finale i proizveli delirij i u dvorani i u gradu. No, prava fešta stigla je desetak dana kasnije, nakon što su u šestoj utakmici u Ostrówu okončali finalnu seriju i po drugi put u povijesti donijeli Anwilu naslov prvaka.

Slavilo se danima, grad košarke se potpuno raspametio. Deseci tisuća ljudi dočekali su momčad na povratku iz Ostrówa, a sutradan je organizirana šampionska parada. Vozeći se gradom u otvorenom busu s krunama na glavi, proslavljao se veliki trijumf kluba koji je sve donedavno plesao na rubu bankrota.

Sve do dolaska Igora Miličića. Do povratka Igora Miličića. Jedinog čovjeka koji se potpisao na obje titule prvaka kluba iz ‘poljskog Zadra’. Čovjeka koji je u ruke dobio ključeve najkošarkaškijeg grada u zemlji. I postao košarkaški kralj Poljske.

Život piše romane. Golobradi klinac koji je u Dalmaciju stigao bez ičega i ikoga, pobjegavši pred ratnim vihorom koji je poharao Slavoniju i na njegovoj obitelji ostavio krvave ožiljke, u košarkaškoj lopti imao je jedinu šansu. Često pričamo teške priče o odrastanju nogometaša u brazilskim favelama ili košarkaša u američkim getima, zaboravljajući na gomilu sličnih, teških ratnih priča koje imamo oko sebe. Priča koje su završile sretno. A nisu morale.

“Ja nisam imao drugu opciju. Nisam se imao gdje vratiti. Imao sam samo jednu šansu. Uspjeti u košarci. Ili otići za svojima u progonstvo.”

Igor Miličić nikad neće saznati gdje bi ga život odveo da nije bilo onog krivog doskoka na treningu. Ali svoj je put svejedno pronašao. Jer drugu opciju nikad nije imao. Iako i njega i njegovu priču o uspjehu daleko od Hrvatske u Hrvatskoj malo ljudi zna, jer u kutu svog životnog ringa nikad nije imao ni menadžere, ni savjetnike, ni sponzore, ni novinare, ona može poslužiti i kao putokaz i kao inspiracija.

Možeš sve. Ako vrijediš.