Prekrižio sam još jednu od utakmica koje sam odavno sebi zapisao na papir. Još jednu od onih koje “morate vidjeti bar jednom u životu”. Rimski derbi odavno mi je bio na picku i znao sam da će me slike i zvukovi derbija Vječnog grada vječno pratiti.
Nisam, međutim, mogao znati da će mi sudbina rimski nogometni derbi zauvijek uokviriti rukometom prije i košarkom nakon. Dok sam upijao Derby della Capitale s tribina Olimpijskog stadiona, razmišljao sam i o Domagoju Duvnjaku. Koliko je želio i koliko je zaslužio to rukometno zlato.
U glavi mi se miješao koktel nogometnog gušta i rukometne sjete, sve dok se mom društvu nakon derbija na Olimpicu nije pridružio Edin Džeko. I nakon nekog vremena spustio glavu prema mobitelu, dignuvši potom upitan pogled:
“Kažu da je poginuo Kobe Bryant!?”
Sve je nakon te njegove rečenice bilo tek šum u ušima. I rimski derbi i rukometno srebro i vaterpolsko drvo i sve što nas je okruživalo. Kroz glavu su u milisekundama sijevale misli o životu, o smrti, o sudbini, o prolaznosti. O djeci koju bi zagrlio, a koja su ti tako daleko. O ironiji sudbine da baš u Vječnom gradu iznova spoznaš kako zapravo ništa nije *vječno.
Na rimski derbi došao sam s teoretskim znanjem koje sam gomilao u više od 30-ak godina fascinacije tim nogometnim rivalstvom. No, televizija i teorija su jedno, rimske ulice, stadion i praksa nešto posve drugo. Drugačije. Životnije. S koliko god kamera i koliko god dobrom rezolucijom gledali na televiziji, koliko god tekstova pročitali, koliko god slika i videa izvrtjeli — ništa ne može zamijeniti one sate u gradu prije utakmice i onih 90 minuta stadionskog pulsiranja.
U Rim sam došao s uvjerenjem da je grad otprilike ravnopravno podijeljen između crveno-narančastog i nebesko-plavog navijačkog tijela. I možda to matematički dosta jest tako, ali dojam koji ćete ponijeti sa sobom bit će kristalno jasan: Rim pripada Romi.
“Mussolini se okreće u grobu: dva Bosanca kapetana u rimskom derbiju”
Jer Roma dominira gdje se god okrenete u glavnim gradskim četvrtima. Roma živi na svakom kantunu Rima, na ulazu gotovo svake suvenirnice, sportskog dućana ili kioska. Romini dresovi, šalovi, šalice, privjesci i svi ostali navijački dodaci i rekviziti neusporedivo su brojniji i dominantniji od Lazijevih. Lazio je u odnosu na Romu otprilike zastupljen koliko i Juventus, Milan ili Inter.
Potvrdio mi je to i Walter Venturi, s kojim sam dan prije derbija prošao *stanovničku umjesto *turističke gradske rute. Venturi je, inače, čovjek kojeg poznajete, samo nemate pojma da ga poznajete. Znameniti talijanski crtač stripa koji je u zadnjem desetljeću glavni crtač legendarnog Zagora.
“Lazio nikad nije predstavljao pravi identitet Rima, oduvijek je to bila Roma. Laziali se zbog toga mogu ljutiti, ali to ne mogu promijeniti. To je jednostavno tako. Roma je Rim.”
Lako je zaključiti da je i Venturi zakleti romanista, koji s ponosom ističe kako je “Rimljanin od koljena”, odrastao i školovao se u strogom centru grada kroz koji nas je vodio. Naravno da je kao i svaki drugi navijač djelomično subjektivan, ali sličnu je stvar jednom prilikom iskreno priznao i Alen Bokšić: “Lazio je moj klub, ali Roma je u Rimu ipak popularnija.”
Venturi je već godinama redovit gost upravo Bokšićevog grada i MaFesta — festivala stripa u Makarskoj, pa je direktor tog festivala Darijo Antunović, inače bivši igrač Novog vremena, ove godine odlučio spojiti svoje dvije velike ljubavi — strip i nogomet.
Uz njegovu ideju i Venturijevu realizaciju makarski je sport dobio dvije uistinu originalne i unikatne strip-slike s legendarnim junacima: jednu na kojoj su kadeti nogometnog kluba Zmaj, prošlogodišnji polufinalisti hrvatskog kupa, u društvu Zagora i Chica, i drugu na kojoj je šampionska momčad Novog vremena Apfel zajedno s Mister Noom i njegovim Piperom.
Prošli derbi obilježila je mafijaška likvidacija vođe Lazijevih navijača Fabrizija ‘Diabolika’ Piscitellija, kojem su počast na tribinama odali čak i zakleti neprijatelji Romini ultrasi. Ovaj derbi nije imao tako žestoku uvertiru, ali je sjajan Lazijev niz od 11 uzastopnih prvenstvenih pobjeda upalio sve alarme na Rominoj strani kako bi ih zaustavili.
I zaustavili su ih. Štoviše, Roma je bila bolji suparnik svih 90 minuta derbija i Laziali su na koncu mogli biti zadovoljni što su se uspjeli izvući neporaženi. Dvije pogreške vratara, od kojih je ona Rominog Pau Lópeza bila neviđeno tragikomična, uglavile su konačnih 1:1.
Roma je k tome pogodila vratnicu, sumnjivo joj je poništen već dosuđeni penal, a Džeko je u samoj završnici ‘špicao’ loptu s nekoliko metara ravno u glavu Lazievog vratara Thomasa Strakoshe. Roma je definitivno bila bliže trijumfu koji bi joj osim šećera derbi-pobjede donio i važne bodove u borbi za mjesto u Ligi prvaka naredne sezone.
Simpatičan detalj nasmijao me prije početka utakmice, taman nakon što sam ušao u stadionski prsten prošavši pored velikog obeliska na kojem (još uvijek) stoji urezano Mussolinijevo prezime. Ako vam je čudno to što (još uvijek) nitko nije postavio eksploziv pod spomenik koji (još uvijek) podsjeća na napuhanog fašističkog diktatora i ružnu sekvencu novije talijanske povijesti, još čudnije biste se osjećali kad biste usred Vatikana vidjeli Mussolinijeve biste kako se prodaju odmah pored Isusovih ili onih pape Ivana Pavla II. A prodavači se čude tome što se vi čudite…
Uglavnom, dok sam još vrtio po glavi taj obelisk, na mobitel mi je doletjela poruka od jednog prijatelja, inače velikog Romina navijača: “Mussolini se okreće u grobu: dva Bosanca kapetana u rimskom derbiju”.
Još jednom ironijom sudbine, eto na što ti spade fašizam. Pod Mussolinijevim obeliskom dva stranca, dva Bosanca, povedoše svoje rimske legije u ljuti boj. Edin Džeko s jedne, Senad Lulić s druge strane.
A kad je o facama riječ, veće face od Džeke u nogometnom Rimu trenutno nema. Ni blizu. Trebate doživjeti uživo da biste mogli pojmiti magnitudu opsjednutosti Rominih navijača likom i djelom BiH-internacionalca.
Njegovi posteri i dresovi nalaze se u izlogu svakog Rominog fan shopa i vjerojatno svake od milijun suvenirnica u gradu. A kad uđete u bilo koji Romin službeni dućan u gradu dočekat će vas kanonada Džekinih ‘devetki’. Nijedan njegov suigrač ni približno nije toliko popularan ili izložen. Dresovi na vješalicama uglavnom su prazni, pa se prezime i broj tiskaju prema vašem zahtjevu. Samo njegovovih uvijek i svugdje ima gotovih i spremnih u svim bojama i svim veličinama. A kad god je tiskarski aparat slobodan, naštampa se odmah još nekoliko devetki. Njih nikad nije višak.
Ništa čudno, jer upravo je 34-godišnji Sarajlija poslužio kao prijemosnica za nekoliko generacija romanista koje su odlaskom Francesca Tottija, a za njim i Danielea De Rossija, odjednom ostale bez prave klupske ikone. Neumorni stroj za golove je u četiri i pol sezone za Romu zabio čak 99 golova, od čega su tek tri iz jedanaesterca. Rimski derbi bio je prava kulisa za jubilarni stoti, ali spriječila ga je Strakoshina glava.
Imao sam zadovoljstvo upoznati se s njim nakon utakmice i u ponedjeljak nakon derbija provesti nekoliko sati s njim u društvu. I još se jednom uvjeriti u ono što sam već toliko puta doživio. Oni najveći su u principu i oni najjednostavniji. I najnormalniji.
Prebirali smo po jučerašnjem derbiju, po Romi, Rimu, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Hajduku… Puno sam puta u BiH medijima čitao i kritike i sumnje na njegov račun nakon reprezentativnih neuspjeha i već tada mi se činilo nepravednim što se račun za mnoge mane tamošnjeg (reprezentativnog) nogometa ispostavljao upravo najboljem među njima. Ali to je valjda križ kojeg oni najveći moraju nositi bez obzira odakle dolazili i čime se bavili.
Jer teško je bilo ne zamijetiti iskru u njegovim očima kad se povela priča o mogućnosti da reprezentacija BiH ode na EP narednog ljeta. Čekaju ih Sjeverna Irska, pa ako prođu onda i bolji iz dvoboja Irske i Slovačke. Usprkos razočaravajućim kvalifikacijama, šansu su izborili preko Lige nacija i nastup na Euru bio bi sjajna kruna karijere vjerojatno najvećeg BiH nogometaša u povijesti.
U želju i motivaciju Edina Džeke da se to doista i dogodi nitko u BiH ne bi smio sumnjati. Jer ne vjerujem da itko više od njega želi da se to dogodi.
Prošlog ljeta želio ga je dovesti Inter, ali s obzirom da mu je na kraju ove sezone isticao ugovor s Romom, milanski klub je kalkulirao i pritiskao rimski da spusti cijenu. Na koncu je to natezanje dosadilo i Džeki pa je prekinuo tu trakavicu i produžio ugovor s Romom za još dvije sezone. Time je definitivno kupio svoje mjesto u Rominu panteonu.
A kojih dimenzija će to mjesto biti možda će bolje od bilo koje odrasle misli dočarati dječja iskrenost. Dok smo divanili i kafenisali u bar je ušao suigrač Diego Perotti s obitelji. Raskolačene oči i hipnotizirajući pogled njegovog petogodišnjeg sina uperen prema Džeki govorio je više od tisuću riječi. Triput je mali Perotti skupljao hrabrost kako bi s ocem prišao svom idolu, sva tri puta je sramežljivo odustajao u zadnjem trenutku. I nastavio ga raskolačenih očiju fascinirano promatrati sa sigurne udaljenosti, praćen očevim osmijehom.
Da, Edin Džeko je definitivno novi rimski car. I jedan pravo dobar tip. Tip s kojim ću vječno ostati povezan, makar on toga neće biti ni svjestan.
Jer vječno će ostati onaj tip od kojeg sam saznao da je poginuo Kobe.
