Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Koji je smisao reprezentacija?

Varanje po propisima i shopping umjesto razvoja sportaša

Kad se katarski rukometni savez prihvatio domaćinstva Svjetskog prvenstva 2015. i na njega u konačnici spiskao nekih 250 milijuna dolara, bio je to začetak jedne od najbizarnijih sportskih priča posljednjeg desetljeća. Priče o jednoj od najomraženijih sportskih momčadi koja je na svijet došla zahvaljujući ugovorenom braku između loših propisa IHF-a i dokonih, ali prebogatih katarskih šeika.

Ovog tjedna katarska rukometna reprezentacija započela je svoje sedmo veliko natjecanje otkako je postala svjetska rukometna sila. U tih pet godina osvojila je sva tri naslova azijskog prvaka, igrala finale Svjetskog prvenstva i po prvi put se plasirala na Olimpijske igre. Do 2014. rukomet je u Kataru bio što i rukohvat. Na SP 2013. bili su 20. Dvije godine kasnije — drugi. Postali su praktično prvaci ostatka svijeta iza nedodirljivih Francuza. Bez da su uopće morali naučiti igrati.

Rukometni svijet uglavnom se kiselo smješkao gledajući kako se Rukometni klub Katar ušuljao u reprezentativna natjecanja s kupljenom momčadi. Ali rijetko se tko iz rukometnog svijeta, posebno onog najelitnijeg, drznuo javno prozvati taj neprirodni brak koji je ismijao čitav njihov sport. Bilo da su se skrivali od vječno propetog tigra političke korektnosti, bilo da su svjesno susprezali kritiku. Jebiga, nikad ne znaš što nosi budućnost. A internet sve pamti.

Razumijem kako je umjetno napuhani balon sportske izvrsnosti zagolicao ega katarskih emira. Koji su navikli na svijet u kojem ono što ne možeš kupiti novcem, možeš kupiti s više novca. Ali nije mi jasno što je svjetski rukomet dobio kao kompenzaciju za visoku cijenu neozbiljnosti i sprdanja koju je platio zbog katarskog *varanja po propisima*?

Što je uspjeh katarske reprezentativne legije stranaca dao svjetskom rukometu? I što ako na istu ideju sutra dođu i neki drugi koji si ne mogu priuštiti učenje, ali mogu kupovanje? Gdje to vodi?

Srećom, katarska je reprezentacija u rukometnom svijetu zasad još uvijek jedinstven slučaj. Valjda će tako i ostati. Kupovina stranaca u reprezentacijama još ekstremniju razinu dosegnula je u nekim drugim momčadskim sportovima. U futsalu, na primjer, stvari stoje puno gore.

Reprezentacija je reprezentacija. Sa svim svojim vrlinama i manama. Sa svime što predstavlja. U njoj uvijek postoji nešto više i veće nego u klubu. I važnije

Pa je bilo poprilično smiješno kad je Iran na Svjetskom prvenstvu 2016. šokirao Brazil u osmini finala, a zatim svejedno u polufinalu ispao od Brazila. Samo što se taj drugi Brazil zvao Rusija. Ili kad Italija na veliko natjecanje dođe s osam (!) Brazilaca, Kazahstan i Azerbajdžan tek ponekim manje. Ili kad više Brazilaca vidite u polufinalu Europskog nego Svjetskog prvenstva.

Što je naturalizacija brojnih Brazilaca donijela svjetskom futsalu? Je li ga raširila diljem kugle zemaljske? Nije. Naprotiv. Suzila ga je. Samo na sjajne Brazilce, Španjolce i Portugalce, plus one koji su spremni i sposobni varati. Pardon, naturalizirati. Umjesto napredovati i razvijati.

U tom krugu razdijeljeno je čak 30 od 33 dostupne medalje na 11 posljednjih europskih i svjetskih prvenstava. Sve talijanske, ruske i kazahstanske medalje osvojili su Brazilci. A neki tamo Hrvati, Srbi ili Iranci i kad se nekim čudom domognu nekog polufinala, uvijek nalete na jedan od brazilskih zidova. Samo različite boje dresa. I s različitog platnog spiska. I uvijek u nekom istovjetnom koktelu ponosa i tuge zaključe “dalje od ovoga nije naš svijet”.

Koji je onda smisao takvih propisa? Kako onda doživljavati taj futsal na najvišoj razini ozbiljnim sportom? Kad znaš da bi se, recimo, Hrvatska mogla nositi s Rusijom da za nju ne igraju Brazilci? Kad znaš da, realno, koliko god se borio i trudio svejedno nikad nećeš imati šansu za napraviti ozbiljan reprezentativni rezultat ako nećeš i ti kupovati i naturalizirati? Ako nećeš *varati?

Dugo me užasno živcirao zakon po kojemu svaka košarkaška reprezentacija može kupiti jednog gotovog Amerikanca, čak i onoga koji nikad nogom nije kročio u tu zemlju. Nikad se nisam pomirio sa “žeton reprezentacijama”, s Draperima i Lafayettima koliko god (ne)kvalitetni bili. I uvijek sam cijenio Litavce i Srbe zato što nikad nisu željeli koristiti tu prečicu. Jer reprezentacija je reprezentacija. Sa svim svojim vrlinama i manama. Sa svime što predstavlja. U njoj uvijek postoji nešto više i veće nego u klubu. I važnije. Čak i od instant-rezultata.

Ali gledajući s neke vremenske distance i uspoređujući s nekim drugim sportovima, dođeš do zaključka da je taj FIBA-in propis zapravo još i najmanje štetan. Jer bez obzira što je još uvijek u glavi onaj trenutak poetske pravde u kojem Amerikanac JR Holden u dresu Rusije zabija pobjednički koš Španjolcima, naciji koja je šampion sportske naturalizacije od Alfreda Di Stéfana i Ferenca Puskása do Arpada Šterbika i Sergea Ibake, taj jedan stranac u reprezentacijama zapravo i nije uspio poremetiti ili umjetno redefinirati košarkaški poredak.

Jer velike košarkaške nacije, poput Litve, Francuske, Srbije, Argentine ili Grčke ostale su velike i ne postoji nijedan nacionalizirani Amerikanac koji im sam može naškoditi. A reprezentacije koje su uzimale Amerikance na žetone — poput Hrvatske, Turske, Makedonije, Italije ili Slovenije — mogle su tek povremeno prasnuti poneku iznenadnu petardu u društvu velikana. I zatim se brzo vratiti onamo gdje im je mjesto. Bez obzira koliko dobar bio stranac kojem su poklonili putovnicu.

Nogomet, zapravo, u toj priči ima najbolju regulativu. I najstrožu. I ovdje katarska reprezentacija može poslužiti kao idealan primjer. Katar, naime, već dugo “njuška” po FIFA-inim pravilnicima kako bi svoju nogometnu reprezentaciju učinio barem donekle kompetitivnom za Svjetsko prvenstvo 2022., kojemu će biti domaćin. Ali ne ide. Uz svu ljubav i naklonost koju su dobili od Seppa Blattera, katarski šeici svejedno nisu uspjeli nagovoriti nogometni establišment da im omogući ono što im je omogućio rukometni. Da si jednostavno — (s)kupe reprezentaciju.

Pa su stoga morali nešto pokušati stvoriti. Iz La Masije su doveli mladog trenera Felixa Sancheza i dali mu u ruke generaciju koju je vodio od U19 do seniora. Iako se u zadnje vrijeme spominje kako će za SP 2022. reprezentaciju ipak pokloniti nekom imenu koje je više seksi, poput Arsenea Wengera ili Josea Mourinha kojeg su već zaposlili kao komentatora za Azijski Kup.

Filipinska nogometna reprezentacija

I aktualna katarska reprezentacija koja nastupa na Azijskom kupu puna je naturaliziranih došljaka. Imaju Portugalca, Sudanca, po dvojicu Egipćanina i Alžiraca, a i njihova najveća reprezentativna zvijezda u povijesti je Urugvajac Sebastian Soria.

Ali ključna razlika u odnosu na njihovu rukometnu momčad leži u činjenici da su svi ti igrači u Katar došli kao mladi i neafirmirani nogometaši i većina njih je prošla i njihove škole i mlade reprezentacije. Što znači da imaju pravo tumačiti kako su ih oni stvorili. Ili barem usmjerili. Nije ista stvar imati u svojoj reprezentaciji petoricu Eduarda ili petoricu Sammira. Nije isto jesi li igrača naturalizirao sa 17 ili 25 godina.

Katarci, međutim, nisu jedini koji koloniziraju nogometaše. Upravo se u Aziji najviše o tome priča. U Singapuru je čak tamošnja Vlada pokrenula “program skautiranja i nacionalizacije mladih sportaša”, napose nogometaša, stolnotenisača i atletičara. I u Maleziji bi rado krenuli u shopping, pa je i predsjednik tamošnjeg nogometnog saveza objavio kako bi “Brazilci i Afrikanci bili najbolji izbor ako bismo se za to odlučili”.

Ali u nogometu je to lakše reći nego napraviti. Možda da im netko predloži futsal ili rukomet? Lakše je, brže i jeftinije.

Filipini su, recimo, u tom smislu napravili zanimljiv posao. Prije nekoliko godina pokrenuli su projekt “povratak korijenima” i pretresli sve svjetske nogometne lige u potrazi za filipinskom krvlju. I zaista, u Danskoj, Španjolskoj, Austriji, Njemačkoj, Australiji, SAD-u… pronašli su dovoljno mladih nogometaša kojima je barem jedan roditelj s Filipina i koji nisu igrali za druge reprezentacije. Nekoliko godina su ih uštimavali i po prvi put u povijesti izborili plasman na ovogodišnji Azijski Kup. I izuzetno su ponosni na rezultat, ali i na način kako su do njega došli. Na uspjeh koji nije konvencionalan, ali je apsolutno — filipinski.

Nogomet je prilično strogim propisima ipak uspio sačuvati legitimitet reprezentativnog i poručiti svima koji žele instantni uspjeh da će možda moći kupiti znanje i sirovinu, ali ne i gotov momčadski proizvod. Vremena se mijenjaju, svijet je danas drugačiji nego prije 20 ili 50 godina. Granice su sve tanje, zidovi su sve niži, a svijet sve manji. I reprezentativni sport se tome mora prilagoditi. Svidjelo se to nekome ili ne.

Ali ako već mora, onda neka to bude na nogometni, a ne na rukometni način. Jer počnu li se “shopping selekcije” poput katarske rukometne ili talijanske futsalske širiti i množiti, popusti li se stalnim pritiscima za potpunom liberalizacijom sportskog tržišta, koji će uopće biti smisao reprezentacija?