Juriš

Koliko će (pre)živjeti Tudor?

Olympique de Marseille kao Hajduk na steroidima

Marseille je uvijek nudio neku pitku paralelu sa Splitom. Dva živopisna, mediteranska, druga po veličini grada u svojim zemljama uvijek su dio svog temperamentnog identiteta temeljili na prkosu prema centrali i žestokom rivalstvu s glavnim gradom na svim razinama. Od gospodarske do sportske.

Dvije velike luke okružene otocima desetljećima povezuje i strast za nogometom. Dijele gotovo bolesno opsesivnu i posesivnu ljubav prema svojim nogometnim klubovima koji su u svom navijačkom korupusu uvijek imali najjači vjetar. Nekad u leđa, nekad u prsa. Veže ih bijela klupska boja, čak i slična valovita stadionska arhitektura Poljuda i Vélodromea, dvaju hramova u koja se hodočasti religioznije i masovnije nego u vjerske objekte.

Veže ih i suzavac iz 1987., kad se Hajduku dogodio jedan od onih navijačkih vjetrova u prsa koji ga je na četiri godine otpuhao iz Europe. Vežu ih Tomislav Ivić, Josip Skoblar, Vedran Runje, Alen Bokšić. Odnedavno i — Igor Tudor.

U trenutku kad je u javnost iskočila informacija da bi Tudor mogao naslijediti Jorgea Sampaolija na klupi Olympique de Marseillea, malo je onih koji nisu raskolačili oči. “Zar zaista tako ludi klub tako ludog okruženja tako ludog trenera mijenja još luđim?” Tudorov temperament doputovao je na francusku rivijeru prije nego on sam, ali predsjednik Pablo Longoria nije dvojio ni trenutka. Štoviše, svojom ga je rukom odabrao.

U Marseilleu nema sredine. Kod Tudora nema sredine. Njihov brak će biti ili spektakularan uspjeh ili spektakularan neuspjeh

Odgovorio sam u ovih mjesec i pol na hrpu poruka i upita iz Francuske o tome što mogu očekivati od Tudora. Odgovarajući na njih kombinacijom rastegnutom od “ne pljuj na svoga” do “uvijek reci istinu”, shvatio sam da zapravo ni sam ne znam što bih im rekao. Jer nisam imao pojma hoće li se u Marseilleu pojaviti Tudor iz prvog Hajduka, Tudor iz drugog Hajduka, Tudor iz Karabükspora, Tudor iz Galatasaraya ili Tudor iz Verone.

O Tudoru i Hajduku sve je već poznato, kao i činjenica da su se mnogi razočarali u način kako je funkcionirao i kako je otišao. Zamjerili su mu mnogi koji su ga dotad gotovo slijepo podržavali na činjenici da je svoj ego pretpostavljao svemu ostalome i što je dvaput klub u koji se zaklinjao ostavljao na cjedilu tijekom sezone. Jednom zbog Nikole Žižića, drugi put zbog Andree Pirla. Iako je pošteno reći da je ovaj drugi poziv zapravo bio idealan izlaz i za njega i za Hajduk u situaciji kad su se jedan drugoga zasitili.

Iskreno, tko bi mu zamjerio što je otišao u Juventus? Iako je imao neusporedivo više trenerskog iskustva od Pirla, prihvatio je poziv da mu asistira jer je bio uvjeren da će jednog dana preuzeti palicu. Nije prošlo jer niti je Pirlo pokazao da je spreman za mjesto glavnog Juventusova trenera, niti je Tudor pokazao da je spreman za mjesto asistenta. Tudoru se nije sviđala uloga ‘jednog iz mase’ u kojoj su bili još Roberto Baronino i Claudio Filippi, s kojima je Pirlo imao puno ‘glađi’ odnos. Na koncu su Pirlovo trenersko ‘zelenilo’ otkazom platili svi, a Tudor nije uspio uvjeriti Pavela Nedvěda i Fabija Paraticija da je pravo dugoročno rješenje za Juventusove trenerske potrebe.

To čak i nije ispalo loše, jer je na početku prošle sezone preuzeo Hellas Veronu, gdje je opet pokazao da doista ima ‘ono nešto’. Na momčad koju je posložio njegov bliski prijatelj Ivan Jurić odlično se nadovezao i nadogradio, osigurao im mirnu sezonu i uzeo neke velike skalpove. Poput Juventusova. Čista ekstaza.

Odličnom sezonom u Veroni Tudor je sebi opet ubrizgao novu dozu adrenalina u žile (samopouzdanje ionako nikad nije bilo problematično), nakon turbulentnih serijala u Galatasarayu, Udineseu, Hajduku, Juventusu. Otišao je, međutim, želeći ambiciozniju Veronu od one kakva u osnovi jest. I kakvu je i Jurić iz istog razloga ostavio. No, poziv iz Marseillea zvučao je kao senzacija.

Francuski klub, koji po toliko komparativnih varijabli izgleda kao ‘Hajduk na steroidima’, zapravo je izašao iz sasvim dobre sezone. Završio je kao ‘prvak ostatka lige’, iza nedodirljivog PSG-a, s direktnom kvalifikacijom u Ligu prvaka. Europu je igrao čitave sezone, dogurao sve do polufinala Konferencijske lige, a vrata finala mu je u dramatičnim okršajima zatvorio Feyenoord. Iako nisu osvojili trofej, u OM-u su sezonom bili zadovoljni.

Utoliko je iznenađujuće zvučala vijest kako Sampaoli odlazi, iako je imao još godinu dana ugovora. Čovjek koji je dovoljno lud, a određenu dozu ludosti morate imati ako želite uspješno voditi OM, ali i dovoljno inteligentan da drži pod kontrolom lako zapaljivu svlačionicu najlakše zapaljivog kluba u Francuskoj, službeno je otišao jer je “želio korak naprijed, a uprava ga nije htjela platiti”. Neslužbeno? Vrag zna gdje je puklo i što se iza kulisa kuhalo. Ali navijači su čuli da je Sampaoli htio više, a uprava nije.

Tudor je tako došao u u situaciju u koju treneri rijetko dolaze. U situaciju kad je — dobro. Obično treneri dolaze kad “šteka” i kad treba mijenjati, ali OM je pod Sampaolijem bio sasvim dobro posložen, s obzirom na sve. Štoviše, igrači su se navikli na temperamentnog Argentinca, a navijači su ga zavoljeli jer je uvijek sve davao za klub, u nekim situacijama čak i previše. Pa se s protivnicima znao i svađati i prijetiti i sukobljavati.

Samim time navijači OM-a bili bi sumnjičavi prema svakom novom treneru, ali Tudor im je odmah dao i dodatno gorivo da zaliju međusobni odnos čak i prije negoli su se pošteno upoznali.

Nije završio ni prvi radni tjedan, a čovjek koji je s Tudorom došao, njegov bivši suigrač i potencijalni asistent Mauro Camoranesi, već je pokupio stvari i otišao. Francuski mediji potom su samo nizali sukobe i svađe s igračima na treninzima, od Gersona, preko Jordana Amavija, do Mattéa Guendouzija, a najveća bomba tek treba eksplodirati.

OM-ov Marko Livaja u liku i djelu Dimitrija Payeta, suočio se s klupom i trenerovom opaskom da nije dovoljno spreman. Tudor je na njemu primjenio onu zatvorsku ‘kad uđeš, pronađi najvećeg i najopasnijeg i opali mu šamar da prestrašiš ostale’. No, kako je ta akcija neizvjesna i riskantna u zatvoru, jednako je neizvjesna i riskantna i u svlačionici.

Koktel loših izdanja na pripremama (Norwich 0:3, Middlesbrough 0:2, Betis 1:1, Milan 0:2), loše atmosfere i sukoba s igračima, navijačke čežnje za Sampaolijem te kritike upravi što mu nisu doveli pojačanja, doveo je do raritetne situacije u svijetu nogometa. Tudora je njegov stadion izviždao uoči *prve službene utakmice u sezoni. Zvižduke je utišala dobra partija i pobjeda 4:1 protiv Reimsa, ali opet ih je oživjelo blijedo izdanje i samo 1:1 u Brestu.

Tudor u Marseilleu zapravo na raspolaganju ima jako dobru momčad, s puno dobrih igrača i opcija. Uz spomenute Payeta, Guendouzija i Gersona, tu su prekaljeni reprezentativci Cengiz Ünder, Arkadiusz Milik, Chancel Mbemba, Pape Gueye, Cédric Bakambu, Sead Kolašinac, Bamba Dieng, vratar Pau López, naš Duje Ćaleta-Car kojeg pokušavaju prodati.

Ovog ljeta kupili su kolumbijskog napadača Luisa Suáreza iz Granade, francuske reprezentativce Jordana Veretouta iz Rome i Jonathana Claussa iz Lensa, posudili portugalskog lijevog beka Nuna Tavaresa iz Arsenala, a iz Intera je stigao stari as Alexis Sánchez. Prijelazni rok još nije gotov, ciljaju na još neka ojačanja kadra za prvenstvenu utrku i onu u Ligi prvaka, pa Tudor nikako ne može biti nezadovoljan upravom, makar je Sampaoli bio.

Očekivanja su uvijek visoka, pa pomalo nestvarno zvuči podatak da je klub u zadnjih 30 godina osvojio samo jedan veliki trofej — naslov prvaka iz 2009./10. pod vodstvom legendarnog Didiera Deschampsa. Njegova su i tri Liga kupa iz tog perioda, ali onaj ‘pravi’ francuski Kup Marseille nije osvojio još od 1988./89.

Tudor je u Marseille ujahao na konju koji je i prednjim i stražnjim nogama izudarao sve što je mogao. Ni u Hajduku svlačionica nije bila sretna zbog njegovih metoda, samo što su njegovo ime i karizma daleko nadilazili ime i karizmu bilo kojeg od igrača. Pa su službeno i javno šutjeli, a tek neslužbeno i privatno ‘otvarali dušu’. U OM-u je, međutim, svlačionica poprilično drugačija, pa je i javnost brzo saznala za iskre i nesuglasice koje su s hrvatskim trenerom u nju ušle.

“Tudor je došao u svlačionicu i odmah svima rekao da ne trče dovoljno, ne rade dovoljno i ne igraju kako bi trebali. Igrači ne razumiju želju da se promijeni sve što je prošle sezone funkcioniralo dobro, a ne razumiju ni način na koji Tudor te stvari želi promijeniti”, ispričalo je jednom francuskom mediju svlačioničko ‘duboko grlo’.

Njegov pristup igračima tamošnji mediji već su titulirali ‘nediplomatskim’, ali to je Igor Tudor. Trener koji traži apsolutnu poslušnost i odanost i svlačionice i kluba u cjelini i koji u svlačionici ‘ne dopušta drugih bogova osim sebe’.

Ako klikne, poput onog prvog ugovora u Hajduku, poput Karabükspora ili Verone, onda do izražaja dođe činjenica da Tudor zna nogomet. Ali ako ne klikne, onda zna doći do spektakularnih raspada do te razine da ga do izlaznih vrata kluba jure i predsjednici i igrači i navijači, kao u PAOK-u, Galatasarayu, Hajduku.

U Veroni je bio nešto oprezniji i nešto manje radikalan, možda i zbog činjenice da je došao iza Ivana Jurića, čiji rad izuzetno cijeni. I bio je uspješan. U Veroni je, međutim, igrao ‘reaktivni nogomet’, potpuno različit od ‘aktivnog nogometa’ koji se očekuje u Marseilleu ili koji se tražio u Hajduku. Zbog toga je izazov OM-a još veći.

Nažalost, u prvih mjesec dana svog mandata Tudor je napravio sve da sam sebi oteža i zakomplicira posao u ionako teškom i kompliciranom okruženju. Ali opet — to je Igor Tudor. Uzmi ili ostavi. Čovjek koji razumije igru, ali ne razumije diplomaciju. A nogometni uspjeh zahtjeva obje komponente. Ne znam to bolje napisati od onoga što sam već u jednom tekstu o Tudoru napisao:

“Najbolji trener nikad nije onaj koji zna najviše o taktici. Jer nogomet nije (samo) taktika. Da jest, bilo bi lako biti trener. Nabubaš taktičke sheme i stisneš play. Ali nogomet je i psihologija. I filozofija. I kompatibilnost. I prilagodljivost. I reakcija. I povjerenje. Na koncu i sreća.”

Za čovjeka koji je i prije prve utakmice i svlačionicu i javnost nepotrebno okrenuo protiv sebe, neće biti nimalo lagan posao pridobiti ih iznova na svoju stranu. Uvjeriti ih da mu vjeruju. Postoji samo jedan način da to napravi. Pobjede. I to u serijama.

Igor Tudor nigdje gdje je dosad radio nije izazivao ravnodušnost, neće ni u ‘Hajduku na steroidima’. U Marseilleu nema sredine. Kod Tudora nema sredine. Njihov brak će biti ili spektakularan uspjeh ili spektakularan neuspjeh.

Pa neka bude ono prvo.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s