Ovo nešto, kako god to želite zvati, što se u zadnje vrijeme rasplamsalo između navijača Hajduka i Šibenika, ima neku svoju specifičnu dinamiku. Ili, ako ćemo preciznije, između navijača Šibenika i ostatka (sportske) Dalmacije, od kojeg su se Funcuti ogradili tituliravši se *drugim licem Dalmacije i svrstavši se samovoljno na suprotnu stranu od svih ostalih. A zapravo je sve skupa potpuno bespotrebno otišlo toliko daleko. Jer niti je Šibenik drugo/drugačije lice Dalmacije, niti je Dalmacija drugačija od Šibenika.

Puno se toga zadnjih dana ispričalo i ispisalo o genezi problema u odnosima između navijača Šibenika i Hajduka. Pritom i jako puno zlonamjernih laži i teških gluposti. Uglavnom od onih koji su od Splita i Šibenika udaljeni stotinama kilometara.

Bilo je istovremeno i simpatično i tužno gledati kako su uoči početka finala dva tobože različita lica razvijala šalove i zastave i u isti glas pjevala iste dalmatinske pjesme

Tijekom vremena skupilo se dosta argumenata koje se može uzeti u obzir, od Krasnodara Rore, Dražena Petrovića, Arijana Ademija, do činjenice da je u gradu Šibeniku oduvijek egzistirala određena grupa onih kojima je na nacionalnoj sceni srce jače kucalo za Dinamo nego za Hajduk. U apsolutnim brojkama ne odveć velika, ali u životu grada značajna i vidljiva. Grupa koja je uslijed same činjenice da kao endemska biljka egzistira u Dalmaciji, bastionu *religije koja štuje njihova najvećeg rivala Hajduka, tražila način vlastitog preživljavanja i opstanka.

Iz tog zametka, kao i činjenice da su u šibenski navijački život počela ulaziti “neka nova dica”, koja su kao i svaka nova i prčevita dica željela iskazati svoj prkos prema nečemu ‘višem’, rodila se ideja da se bude drugačiji. Po svaku cijenu. A komu ćeš prkositi nego moćnijem od sebe, onome tko pritom živi odmah uz tebe ili čak s tobom u tvom gradu? Stoga su okršaji Šibenika i Hajduka posebno na Šubićevcu počeli sličiti na gradski derbi u kojem pola grada navija za jedne, pola za druge.

Puno je tu varijabli o kojima bi se moglo kontemplirati, ali narativ u kojem se tumači kako je najveći problem to što Hajdukovi navijači tobože zamjeraju navijačima Šibenika što vole svoj grad i navijaju za svoj klub i kako ih žele ‘asimilirati’ je jedini koji je potpuno promašen.

Nikad navijačima Hajduka nije bilo ni sporno, ni pogrešno to što dio Šibenčana umjesto Hajduka voli NK Šibenik. Nikad navijačima Hajduka nije bilo ni sporno ni pogrešno to što dio Zadrana umjesto Hajduka voli NK ili KK Zadar. Nikad navijači Hajduka nisu željeli ‘nasilno pokrštavati’ bilo koga. Hajduk je nešto što osjećaš i želiš, nije nešto na što si osuđen ili prisiljen. Hajduk je nešto što je daleko više i veće od Splita, čak i od Dalmacije i nešto što ne isključuje ljubav prema bilo čemu drugome, posebno ne nečemu dalmatinskome. Glupost je i laž gurati tezu kako navijači Hajduka traže od navijača Šibenika da im ‘poljube prsten’.

Ne postoji nijedan Splićanin koji zamjera Zadraninu što voli svoj grad i navija za svoj klub — bilo košarkaški, bilo nogometni — Dubrovčaninu što navija za svoj Jug, Sinjaninu za Alkar, niti ih zato smatra neprijateljem ili ugrozom. Niti je itko ikad od grada Šibenika ili navijača šibenskih klubova tražio da pred Splitom ili Hajdukom kleče ili skidaju gaće. To jednostavno nije istina.

Puno je utakmica između dalmatinskih gradova i klubova u kojima je i žestoko i čvrsto i borbeno i temperamentno. Koliko je samo bilo sportskih provokacija, nadmudrivanja, čak i tučnjava u utakmicama između Jugoplastike i Zadra kroz više od pola stoljeća? Splićani žele da pobijedi Split, Zadrani i dio Splićana žele da pobijedi Zadar i napravit će sve tijekom utakmice da tako i bude.

Ali nakon utakmice, kad se tribine ispušu i izduše, dat će ruku jedni drugima, sjesti zajedno u klupski kafić, smijati se, podjebavati jedni druge i razići kućama do nove prigode. Bez tučnjave, bez mržnje, bez razbijenih glava, bez specijalne policije.

To je ona poetična i pomalo patetična, ali i istinita priča o tuđem čoviku koji nikad neće znati što to veže dalmatinske ljude. Jebiga, tako je. Zašto bi se Dalmatinci toga sramili? Zašto bi Splićanin krio da mu je Zadar ili Dubrovnik bliži srcu nego neki drugi grad iz nekog drugog dijela zemlje? I obratno. Koga time ugrožavaju ili vrijeđaju? I kome bi to trebalo smetati? Isto tako nema ništa loše u tome da je dijelu Šibenčana Dinamo ili Zagreb draži ili bliži od Splita. Ali ni u tome da je drugom dijelu draži ili bliži Hajduk ili Split.

Dvije godine zaredom splitski Jadran i dubrovački Jug igraju dramatične finalne serije za vaterpolskog prvaka, a splitski i dubrovački bazen u svakoj utakmici krcati su jednim i drugim navijačima. Bez ijednog i najmanjeg incidenta. Jedni navijaju za jedne, drugi za druge, svatko voli svoj grad i svoj klub, nikome ne treba policija. Siguran sam da i među jugašima ima i poneki dinamovac. Zašto bi to nekome smetalo? Zašto bi nekome iz Splita smetalo da u Šibeniku bude isto? Da onaj tko želi navija za Šibenik, onaj tko želi navija za Hajduk, onaj tko želi navija za Dinamo?

Trebali biste jednom otići na košarkašku utakmicu u Sinj. Pitajte igrače ili navijače Zadra ili Splita što ih sve tamo dočeka, što im se sve viče, što im se sve radi u tih 40 minuta koliko traje utakmica. Zna se što je navijanje za sebe i svoje, ali to ne implicira automatsku mržnju prema onome koga želiš pobijediti. Tko Sinjaninu može i želi reći da ne navija za svoj Alkar? Ili Junak?

A kad završi utakmica? Nikad ni jednog incidenta. Ruka ruci, piva, zajebancija i legendarni sinjski uštipci. Jednom sam prigodom svjedočio simpatičnoj situaciji kad je Alkarov navijač ispred dvorane nakon utakmice došao do jednog igrača Splita: “Aj vamo na pivu, ja san onaj šta ti je cilu utakmicu iza koša psova mater.”

To je temperament. To je rivalstvo. To je ljubav prema svom gradu i svom klubu. To je Dalmacija. U stotinama boja.

Što želim reći? To da mi nije normalno da samo šibenske navijače po Dalmaciji na stadione i u dvorane prati specijalna policija, dok svi drugi nakon utakmice završe na pivi. Zar je zaista realno da nitko drugi osim Šibenčana ne voli svoj grad i svoj klub i da su svi nekakve sluge i vazali Splita ili Hajduka? Zar je zaista realno da Šibenčanin koji navija za Hajduk ne voli svoj grad? I zašto bi bilo nemoguće da netko osim Hajduka voli i svoj NK Šibenik? Ili obratno?

Imam nekoliko zadarskih prijatelja koji navijaju za Hajduk u svakoj utakmici osim u onoj kad igra sa Zadrom. Tada bi ga zgazili. Imam nekoliko splitskih prijatelja koji navijaju za KK Zadar u svim utakmicama osim protiv Splita. Neki čak i tada, pa što? Imam nekoliko prijatelja koji navijaju za Jug u svakoj utakmici osim u onoj kad igraju sa splitskim klubovima. Je li nenormalno to što postoji neko prešutno pravilo da dalmatinski klubovi prema van jedan drugoga podržavaju?

A imam i šibenskih prijatelja koji iskreno pate zbog toga što je ‘ovo’ toliko eskaliralo, jer nije ni moralo, ni trebalo. I koliko god puta to ponovili i lagali — nije eskaliralo zbog toga što nekome u Dalmaciji smeta Šibenik ili navijanje za Šibenik. Eskaliralo je zbog toga što se dio navijača Šibenika u želji za prkošenjem Hajduku logikom “neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj” okrenuo onima koje veliki dio Dalmacije smatra svojim najvećim sportskim suparnicima i rivalima. To je ono što tobožnje *prvo lice Dalmacije zamjera navijačima Šibenika, a ne to što navijaju za svoj grad i klub.

I u redu, svatko ima pravo birati svoj put, svoje prijatelje, svoje rivale, svoje vrijednosti, svoje načine. Ali ipak je tužno i ružno živjeti u vremenu kad se Splićanin ili Zadranin u Šibeniku osjeća nelagodno ili Šibenčanin u Splitu ili Zadru. Kad moraš razmišljati s kojim tablicama tamo ideš i koja ti zastavica visi na retrovizoru. Kad one koje u principu toliko toga veže na međusobnim utakmicama moraju razdvajati kordoni policije.

Bilo je istovremeno i simpatično i tužno gledati kako su na Rujevici uoči početka finala dva tobože različita lica razvijala šalove i zastave i zborno u isti glas pjevala iste dalmatinske pjesme sa stadionskog razglasa, koje ih na isti način pogađaju u isti dio srca. A onda samo par minuta kasnije jedni po drugima udaraju kao da su najgori neprijatelji. Besmisleno i nepotrebno.

Smirit će se stvari neko vrijeme silom prilika jer će sljedeće sezone Hajduk i Šibenik igrati u različitim ligama. Finale kupa samo je pojačalo dojam da Šibenik nije morao ispasti. I još dugo će biti nevjerojatan način na koji se u finišu sezone raspao i ispao. U istoj sezoni u kojoj je smijenio i Hajdukova i Dinamova trenera, u kojoj je izbacio Dinamo iz kupa, a s Hajdukom sat vremena finala bio u egalu.

Šibenska nogometna budućnost doista je teško predvidljiva, jer nakon toliko lutanja i vlasničkih pretumbavanja teško se oteti dojmu da je ispadanje u drugoligaško društvo logična posljedica brojnih nelogičnih poteza. Ispadanje ne mora biti ni tragedija, ni katastrofa. Prolazio je Šibenik već takve cikluse, ali ključno je pitanje ima li novi vlasnik jasnu ideju i viziju što s klubom uopće želi i na koji način to planira ostvariti. O tome još ništa nismo čuli, a bilo bi dobro da to jasno i otvoreno artikulira.

Što se Hajduka tiče, mač koji mu je visio nad glavom tijekom finalnih 90 minuta nije bio nimalo bezazlen. Jer Hajduk je na Rujevici mogao daleko više izgubiti nego što je dobio. Nemojte to shvatiti na način da nije puno dobio, svaki trofej je apsolutno velik i bitan posebno nakon sušnog desetljeća. Ali da je kojim slučajem Šibenik uspio kreirati senzaciju, Hajdukova sezona dobila bi izuzetno turobne note.

Ovako, kad se sve stavi na papir, od osvojenog kupa, neugroženog drugog mjesta, finala juniorske Lige prvaka, činjenice da je u prvu momčad ušlo nekoliko potentnih, mladih igrača, a da ih pred vratima čeka još nekoliko – sezona apsolutno zaslužuje pozitivnu ocjenu. Naravno da će svaka sezona bez osvojene titule potezati to pitanje, jer to je Hajduk. Ali realno je i ove sezone Dinamo bio i spretniji i spremniji. I zaslužio je.

I trener Ivan Leko dobio je na koncu safisfakciju za puno sumnjičavosti i kritike koje je primao na svoja leđa. Kako je sezone odmicala tako je i njegova momčad sve više nalikovala onome kako ju je on zamislio. Priznao je nakon osvojenog kupa da je iza njega najteži period sportskog života, uz neskriveno zrno samokritike:

“Možda sam ja prebrzo želio nešto za što je trebalo više vremena.”

Kupio je Leko osvojenim trofejem i dojmom koji je njegova momčad ostavila u finišu sezone i malo vremena i malo povjerenja za daljnje modeliranje onoga kakav Hajduk je zamislio. Ali o tom potom. Kad se glave i tijela malo odmore i ohlade. Bit će vremena. S Hajdukom sigurno nikad neće biti dosadno.

Kako god bilo i što god mislili o različitim licima nogometne Dalmacije, sigurno je tek da će u narednoj sezoni hrvatski jug u elitnom razredu opet ostati samo na Hajduku, kojem će najbliže gostovanje biti udaljeno 400 kilometara. A Šibenik će kroz sito i rešeto drugoligaških livada tražiti svoj put, svoj cilj i svoje odgovore.

Dalmacija nema prvo, drugo ili treće lice. I Split i Zadar i Šibenik i Dubrovnik i Sinj i Brač i Imotski i Metković su ista Dalmacija. Dalmacija u stotinama boja. U Splitu se pivaju šibenske pisme, u Šibeniku zadarske, u Dubrovniku splitske. U Dalmaciji je uvijek bilo i uvijek će biti i međusobne vike i buke i beštimje i rivalstva i podjebavanja i nadglasavanja. Ali nikad nije bilo međusobne mržnje. I bilo bi pametno da svi porade na tome da je ne bude ni ubuduće.

Jer navijači Hajduka i Šibenika ne moraju biti najbolji prijatelji. Ali još manje razloga imaju za biti najgori neprijatelji.