“Ball don’t lie!”

Koliko je filozofija gubitništva razorna za bilo koje sportsko tkivo i koliko je teško vratiti pobjednički mentalitet jednom kad ga izgubiš, znaju mnoge ekipe diljem svijeta. Naučili su i Sixersi. Ne možeš tek tako reći: “Dosta je s porazima, od danas ćemo pobjeđivati i osvajati”. Ne ide to baš tako.

James je zapravo pokazao da je jači i moćniji od bilo kojeg ‘Procesa’ i za to mu se može jedino skinuti kapa

Kulminacija Philadelphijina ‘Procesa’ trebala je biti razmjena koja je početkom sezone 2018./19. Simmonsu i Embiidu priključila treću zvijezdu u Jimmyju Butleru. Kocka se Sixersima nije isplatila jer se jedna lopta Kawhija Leonarda u sedmoj utakmici polufinala Istoka umjesto izvan obruča odbila unutar njega, pa je Butler već na kraju sezone otišao u Miami, ocijenivši da više šanse ima s onima koji dokazano *znaju pobjeđivati, nego s onima koji su odlučili da *bi_htjeli pobjeđivati.

U tih sedam godina dok je trajao Philadelphijin, paralelno je jedan sasvim drugačiji proces trajao u Los Angeles Clippersima. Dok su se Sixersi gotovo pa hvalili svojim ‘strateškim porazima’ uvjeravajući i sebe i javnost kako su oni zalog bolje budućnosti, Clippersi su složili momčad koja je trebala pobjeđivati odmah. I angažirala Doca Riversa da im pokaže kako će to učiniti.

Bila je to svlačionica kojom je dirigirao Chris Paul u najboljim godinama, Blake Griffin u moćnim ekspanzijskim, DeAndre Jordan je bio obrambena sila, a vanjske pozicije i klupa prštale su i municijom i talentom i širinom. Svi su Clipperse vidjeli visoko i daleko, posebno uz činjenicu da su gradski rivali Lakersi prolazili postšampionski rebuilding ispraćajući Kobea Bryanta u mirovinu. Los Angeles im je konačno otvorio gradska vrata.

Prošlog ljeta menadžment Clippersa, nad čijim potezima bdije genijalni um Jerryja Westa, dodatno je nabio gas i u svlačionicu doveo dvije zvijezde koje je htjelo svih 29 preostalih klubova. Clippersi su opet imali sve sastojke za sjajno jelo, ali Rivers ga opet nije znao skuhati. Štoviše, Clippersi nikad u sedam godina njegova Procesa nisu uspjeli dobiti više od jedne playoff serije i otići dalje od drugog kruga doigravanja.

Dva različita Procesa na dva različita kraja SAD-a službeno su ovih dana okončana neuspjehom. I smjenama trenera. Clippersi još nisu objavili komu će u ruke dati svoju zvjezdanu svlačionicu, ali Sixersi jesu. Rečenom i teškom artiljerijom kritika zasutom Docu Riversu, kojeg su brojni analitičari označili najslabijom karikom Clippersa. Sixersi su procijenili da je najbolji odabir za mijenjanje njihove očigledno gubitničke kulture jedini trener u povijesti koji je triput u doigravanju prosuo prednost od 3-1. Živi bili pa vidjeli.

Ovogodišnje finale između Lakersa i Miamija dodatno je rasplamsalo rasprave oko ‘prihvatljive’ strategije za građenje momčadi. Svijet se podijelio između ‘umjetnih’ Lakersa koji su ‘kupili’ LeBrona Jamesa i Anthonyja Davisa i ‘prirodnog’ Miamija koji je prilično pretenciozno praktično proglašen Pepeljugom. A istina je, kao i obično, negdje u sredini.

Jer Lakersi su u post-bryantovskoj eri radili sasvim solidan posao u ‘prirodnoj’ regeneraciji svoje svlačionice. Julius Randle, D’Angelo Russell, Larry Nance, Brandon Ingram, Ivica Zubac, Lonzo Ball i još nekoliko zbilja zanimljivih mladih igrača punili su svlačionicu talentom i potencijalom.

Problem je, međutim, bio u tome što se uvijek nekako znalo da će taj njihov ‘Proces’ prije ili kasnije završiti tako da će se većina tih mladih djevica žrtvovati čim se ukaže prilika da se ugrabi neka od alfa-zvijezda bilo u free agencyju, bilo u razmjeni. I dogodilo se oboje. LeBron je došao kao slobodan igrač, a za Davisa je pola te mlade i potentne svlačionice preselilo u New Orleans.

Trebalo je gotovo cijelo desetljeće da se Lakersi očiste od zaostalih šampionskih krhotina, provjetre svlačionicu i steknu dovoljno materijala za izgradnju nove pobjedničke generacije. Nije li, međutim, i to jedna vrsta ‘Procesa’? Nisu li i Lakersi prošli višegodišnju reizgradnju tijekom koje su svoje draft pickove pretvorili u pobjede? Pa makar i tako što su ih u pravom trenutku preobrazili u Pelikane?

Zašto bi se i komu LeBron James trebao ispričavati zato što želi pobjeđivati sad i odmah? Zašto bi njegova zvijezda trebala slabije sjati zbog toga što je u godinu dana Lakerse iz prosječne pretvorio u šampionsku momčad? I što je istu stvar prethodno napravio i s Clevelandom i s Miamijem?

James je zapravo pokazao da je jači i moćniji od bilo kojeg ‘Procesa’ i za to mu se može jedino skinuti kapa. U posljednjem desetljeću doslovno sve NBA organizacije su prolazile uspone i padove, osim onih koje su imale tu sreću da im LeBron na određeno vrijeme iznajmi svoje talente. I fascinantno je koliko ljudi nije svjesno magnitude njegova pobjedničkog utjecaja na svijet oko sebe.

Devet finala u zadnjih 10 godina. S tri različite organizacije i stotinjak direktno uključenih samo u svlačionicama. I ono vjerojatno najfascinantnije 10., zapravo prvo, koje se danas tako rijetko spominje i honorira. Ono kad je u veliko finale doveo momčad s Larryjem Hughesom, Boobyjem Gibsonom i Sašom Pavlovićem.

S druge strane, ljudi su brzo zaboravili da je prije točno 10 godina baš taj ‘pepeljugasti’ Miami postao istovremeno najspektakularnija i najomraženija košarkaška momčad na svijetu, kad je Pat Riley Dwyaneu Wadeu priključio baš tog LeBrona i Chrisa Bosha. Četiri godine trajala je njihova zvjezdana vrućina, nakon koje se LeBron odlučio vratiti kući i ispuniti obećanja koja je ondje dao prije odlaska na Floridu.

Ironično je, pritom, da se isti onaj Miami kojeg se tada ‘hejtalo’ kad je imao LeBrona, sad toliko romantizira zato što mu se tobože suprostavlja. I njegovoj tobože neispravnoj filozofiji građenja momčadi, za razliku od ispravne Miamijeve.

A taj ‘ispravni’ Miamijev način, koji je doista nastao na nekim sjajnim draft i ne-draft-reakcijama (Josh Richardson, Bam Adebayo, Tyler Herro, Duncan Robinson, Kendrick Nunn) i nespornom majstorstvu i genijalnosti kako Rileya, tako i Erika Spoelstre, također je rastao na ‘kupljenim’ nositeljima Goranu Dragiću i Jimmyju Butleru, kojima se idućeg ljeta trebala priključiti još jedna ‘alfa-zvijezda’.

Javna je tajna da je Riley za naredno ljeto pripremao novi žestoki napad na top-klasu slobodnih igrača, među kojima najviše strše imena Giannisa Antetokounmpa, Kawhija Leonarda i Anthonyja Davisa. Samo što ga je ovogodišnja ‘radna verzija’ momčadi ugodno iznenadila i prije nego što je planirao i samo još privlačnijom učinila svoju pobjedničku kulturu svim budućim alfa-zvijezdama koje budu razmišljale o svojoj budućnosti.

I sad, koja je razlika između Philadelphijinog višegodišnjeg i neuspješnog Procesa u odnosu na kratak i uspješan u Lakersima ili u Miamiju, i to odrađen u nekoliko različitih generacija? Isključivo u *ljudima. U kulturi organizacije. Neki će reći i u veličini tržišta, i to svakako ima svoj dio varijabli, ali ne presudan. Jer velika tržišta su i u New Yorku i u Brooklynu, pa rezultata svejedno nema. Jer nema *ljudi. Nema znanja. Nema više kulture pobjeđivanja. A jednom kad je izgubiš, teško ju je reanimirati.

Ovo finale zapravo je donijelo sudar dvaju ultimativnih pobjednika koji su dokazali da znaju raširiti pobjedničke vibracije oko sebe bez obzira na to gdje došli. LeBrona, koji je na pragu uzimanja četvrte titule u ulozi vođe triju različitih organizacija, što nije uspjelo nikome u povijesti, te Rileya, koji je titule osvajao i kao igrač i kao pomoćni trener i kao trener i kao predsjednik, što također nije uspjelo nikome u povijesti. Kad su takvi tipovi u pitanju, ‘Procesi’ nisu dugi. Jer oni jednostavno nemaju ni vremena, ni želuca za poraze.

A javnost ionako uvijek ima svoje simpatije i antipatije i svoje razloge za voljeti ili pljuvati. Golden State Warriors, organizacija koja je izvela najimpresivniji ‘prirodni’ rebuilding u novijoj povijesti i revolucionalizirala košarkašku igru, bila je simpatična i zanimljiva samo dok nije postala — dosadna. Točnije, do trenutka kad je svojoj ‘prirodnoj’ jezgri priključili ‘neprirodnog’ Kevina Duranta. Tada su Warriorsi postali sve ono što je nekoć bio i Miami. Ili što su sad Lakersi. Istovremeno najspektakularnija i najomraženija košarkaška momčad na svijetu.

Realnost je da višegodišnji ‘procesi’ imaju sve manje šanse. Nitko više nema ni vremena ni strpljenja, svi žele pobjeđivati odmah. Lijepo je vjerovati, ali teško povjerovati kako će nekakav Milwaukee, Denver, Utah ili Memphis na duge staze više moći slagati šampionske dinastije i da će im neki novi alfa-klinci davati pet ili 10 godina vremena za procese. Kad ih alfa-klubovi i alfa-gradovi čekaju i vrebaju sa svim svojim svjetlima, konfetima i prečicama prema šampionskim zvonima.

Legenda kaže da je Blaž Slišković jednom na pitanje o svojoj trci tijekom utakmice odgovorio: “Nek’ trči ’ko ne zna.”

Prilagođenu analogiju mogli bismo sve više gledati i u slaganju NBA momčadi.