Pitanje koje bi na većini drugih stadiona bilo potpuno logično. U Hajduku je, međutim, izazvalo tek naramak autoironije. Jer ako je povijest učiteljica života…

Vjerojatno ne postoji igrač koji je u posljednjih desetak godina izazvao više oduševljenja na startu svoje priče u Hajdukovu dresu od Borje Lópeza. Sama činjenica da je splitski klub u svoje redove doveo igrača iz Barcelone zvučala je opojno. A kad je visoki 23-godišnji bivši mladi španjolski reprezentativac zauzeo svoje mjesto u Hajdukovu kaznenom prostoru i odmah zagospodario njime, sve je skupa djelovalo kao totalna fantazija.

“Je li moguće da je Hajduk ovakvog igrača uspio dovesti!?”

Ne bi bio problem da su López i Kožulj iznimke. Problem je što je Hajduk imao čitavu vojsku svojih konja i kočija kojima bi čarolije vrlo brzo prestale

Nemoguće kako je čovjek dobro izgledao na terenu. Dominantan, pravovremen, miran, brz, odličan u postavljanju i čitanju igre, nisi ga mogao ni pretrčati, ni nadskočiti. A način na koji je iznosio loptu praktično do centra govorio je da je riječ o istinskoj klasi. Zaista je izgledao kao nogometaš koji je došao iz Barcelone.

Debitirao je protiv Levskog u Dugopolju u prvoj utakmici 2. pretkola Europske lige i svaki njegov kontakt s loptom bio je dojmljiv. Nakon utakmice više se pričalo o njemu nego o bilo kome drugome na terenu. Nastavio je i u Sofiji, pa onda i protiv Brøndbyja u idućem pretkolu u kojem u 180 minuta Hajduk nije primio gol.

Borja López postao je glavna tema svakog razgovora o Hajduku. A kad se saznalo da će zbog ozljede morati propustiti prvi dvoboj play-off runde, svi su se uhvatili za glavu. I kontemplirali koliko bi sve to s Evertonom drugačije završilo da je Španjolac mogao igrati na Goodison Parku.

Ispao je Hajduk od Evertona, ali stvari uopće nisu izgledale loše. Kostur momčadi bio je zanimljiv, a u njemu su Lopez i Zoran Nižić zauzimali ključne obrambene pozicije. Prilično nespremni Španjolac, koji je odmah po dolasku uskočio u žrvanj važnih europskih utakmica i u njemu oduševio, djelovao je kao bingo kakav se Hajduku godinama nije dogodio.

“Kako li će tek izgledati kad bude *potpuno spreman?”

A onda, kad je doista krenuo u miru sanirati svoje ozljed(ic)e i spremati se za svoj ‘puni profil’, odjednom konji postaše miševi, a kočije bundeve. A Borja López se odjednom umjesto na raskošnom kraljevskom balu probudio u siromašnom sobičku.

Iako se čini kao čitava vječnost, prošle su tek dvije godine od tih mjesec dana u kojima su Hajdukovi navijači u Borji Lópezu zamišljali novog Carlesa Puyola. U periodu između ta dva ljeta čovjek je postao neprepoznatljiv. Bilo ga je ružno, na trenutke i mučno gledati.

Koliko je padao i griješio, koliko je kasnio i usporio. Kakvi su ga sve smiješni tipovi vozali i srozali. Na terenu je sve više sličio komadu drvenog namještaja nego stoperu iz Barcelone, a kad su mu se konačno smilovali u njegovu matičnom drugoligaškom Sportingu iz Gijona i pozvali ga natrag, Hajduk samo što im nije poslao i torbu lopti kao poklon. Samo da se riješe njegovih kikseva i njegove plaće.

Pa iako je na predstavljanju u Gijonu gospodski zahvalio Hajduku rekavši kako mu je “igranje za Hajduk pomoglo u razvoju”, teško je vjerovati da je baš zadovoljan onim u što se u ove dvije godine razvio. Posebno u odnosu na ono odakle je došao i što je u startu svojim igrama najavljivao.

Negdje godinu dana prije Borjina iskrcavanja u Splitu, prijatelji iz Širokog Brijega poslali su mi nekoliko poruka zajedničkog nazivnika “nemate pojma kakvog ste igrača dobili”. Svega sam se nagledao u svojoj gledačkoj karijeri, igrača za koje su mi se kleli da su zagubljeni dijamanti iz tajne izvanbračne veze Maradone i Ronaldinha, pa sam već odavno razvio obrambeni štit prema bilo kakvih sugestijama. “Vjerovat ću kad vidim”.

I vidio sam. Zvonimir Kožulj odmah je na prvu ruku izgledao kao nešto što Hajduk nije imao godinama. Neumorni trkač koji se ne libi pucati. Precizno pucati, jer samo pucati može svatko. Sa sobom je iz Hercegovine donio nadimak “Zolja iz Bijelog Polja”, brzo je pokazao zašto. Hajduk je konačno u jednom igraču dobio veznjaka koji može i zna trčati, koji može i zna potegnuti s 25 metara unutar okvira, koji može i zna ubaciti sjajnu loptu iz prekida. Jer Hajdukovi korneri su godinama frustrirali.

Debitirao je protiv Iașija u 2. pretkolu Europske lige, a već tri dana kasnije zabio je svoj prvi gol na gostovanju u Vinkovcima. Bio je najugodnije iznenađenje ljeta koje je okončano nesretnim raspucavanjem penala protiv Maccabija iz Tel Aviva, najbližem što se Hajduk približio europskoj jeseni u zadnjih 10 godina. Napisao sam tada:

“Ono što lagano prolazi ispod radara je činjenica da je Hajduk napokon *kupio pravog igrača. Čvrstog, inteligentnog, trkački moćnog, odličnog centaršuta, snažnog udarca. On je za mene najugodnije iznenađenje ovog Hajduka.”

O Kožulju je bila riječ.

Postao je udarna karika Hajduka pod ravnanjem Marijana Pušnika. Trajalo je to, nažalost, koliko i živopisni Slovenac na splitskoj klupi. Jednu polusezonu. Na zimskim pripremama u Turskoj, koje je vodio novi trener Joan Carrillo, Kožulj je ozlijedio koljeno. Vratio se nakon dva mjeseca, kod Carrilla je koliko-toliko dobivao šansu, ali taman kad se činilo da bi se mogao opet ustaliti, stigla je nova drama. I nova smjena.

Željko Kopić imao je neke druge ideje. I neke druge igrače. Mrvice koje je tu i tamo dobivao ulazeći s klupe nisu ga mogle vratiti na onu razinu koju je pokazao kad je došao. Trebalo mu je igrati. U kontinuitetu. Trebalo mu je da mu se vjeruje. U kontinuitetu. A Kopić nije imao vremena. Hajduk nije imao vremena. Pa ni Kožulj nije imao vremena.

Otišao je prošlog ljeta u Pogoń iz Szczecina. Na mala vrata, ista ona na koja je i došao. Hajduk je za njega na koncu dobio isto ono što je i dao, jer je dio od dobivenih 300.000 eura otišao u Široki Brijeg, kojemu je za njega platio 200.000. Bagatela, činilo se nakon što smo ga vidjeli na startu sezone u Hajdukovu dresu. Nažalost, još će veća bagatela ispasti iznos kojeg je za njega platio poljski klub jednog dana kad ga bude prodavao dalje. I više.

Jer prošle sezone Kožulj je postao prvo ime Pogońa. S devet asistencija i devet golova, od kojih su neki bili uistinu ljepotani s autogramom “Zolja iz Bijelog Polja”, postao je jedno od najugodnijih iznenađenja poljske lige. I jedan od najtraženijih igrača. A još nije ugasio 26 svjećica. Najbolje stvari tek su ispred njega.

Ovog ljeta je samo nastavio tamo gdje je na proljeće stao. U zadnjem mjesecu prošle sezone proglašen je najboljim igračem poljske lige. U prvom mjesecu nove sezone zaradio je isto priznanje. U prvom je kolu zabio pobjednički gol protiv Legije u Varšavi. U drugom je zabio prvi gol Arki. U trećem je bio najbolji igrač u remiju na gostovanju kod prvaka Piasta. Zajedno s, usput budi rečeno, još jednim bivšim hajdukovcem Danteom Stipicom.

Gledao sam nekoliko njegovih utakmica u dresu poljskog kluba. Čvrst, odgovoran, inteligentan, trkački moćan. Odličnog centaršuta, sjajnog udarca. Izgledao je baš onako kako je izgledao u svojim prvim utakmicama u dresu Hajduka. Oni moji Širokobriježani su očito bili u pravu. U Hajduku nisu imali pojma kakvog igrača dobivaju.

I koliko god iziritiran bio većinom onoga što je pokazivao nakon Evertona i ljeta 2017., svejedno mi je u glavi ostao dojam da ni s tim nesretnim Borjom Hajduk nije imao pojma što ima. I kako bi s njim upravio. I što bi s njim napravio.

Jer jednostavno ne mogu tek tako prijeći preko onoga kako je taj tip izgledao kad je došao u Hajduk. Kakvu je bazu imao. Što je sve obećavao dok su ga pozivali u mlade španjolske reprezentacije. I što su, u konačnici, u njemu vidjeli Monaco ili Barcelona, čije skautske službe vrlo rijetko rade tako kardinalne procjene.

Ne kažem da je Borja López bio klasa za Barcelonu, jer da jest sigurno ga Hajduk ne bi mogao ni dovesti. Ali isto tako me nitko ne može uvjeriti da je sam kriv za ono kako je nakon dvije godine provedene u Hajduku izgledao proljetos protiv Dinama ili ljetos protiv Gżire. I da se od njega nije mogao isklesati jedan dobar HNL-stoper.

Ne kažem da će Zvonimir Kožulj završiti u Real Madridu ili Juventusu, ali me nitko ne može uvjeriti da nije bio dovoljno kvalitetan za Hajduk i da se u njemu nije moglo prepoznati i njegovati sve ono što je pokazivao i u Širokom Brijegu i u Pogońu iz Szczecina. Da od njega ili od Lopeza Hajduk nije mogao dobiti više.

I baš na takvim stvarima najplastičnije se manifestiraju sva upravljačka previranja, problemi, drame i tranzicije, sve stalne promjene uprava, sportskih direktora, trenera, strategija, koncepcija, sustava i ideja. Baš na takvim detaljima Hajduk potpisuje sve svoje rezultatske promašaje i neuspjehe. I sve one golove primljene u sudačkim nadoknadama koji se pripisuju nesreći ili grdoj sudbini.

Jer ne bi bio problem da su López i Kožulj iznimke, ne postoji klub koji nije (po)griješio u razvijanju i kapitaliziranju nekog igrača. Problem je što je Hajduk imao čitavu vojsku svojih konja i kočija kojima bi čarolije vrlo brzo prestale.

Zanimljivih, talentiranih igrača koje bi skautirao, platio i doveo. I koji bi izgledali sjajno sve dok ih Hajduk ne bi *potpuno spremio.