Juriš

Kranjčarov oproštaj

Cico i Niko u vrtlogu životne nepravde

Pola sata nakon što je Harry Kewell zabio za 2:2 i okončao hrvatske snove o plasmanu u osminu finala Svjetskog prvenstva 2006., utroba Gottlieb-Daimler-Stadiona u Stuttgartu izgledala je turobno. Barem iz moje perspektive. To su mi uvijek bili najgori novinarski trenuci na velikim natjecanjima. Stuttgart. Beč. Gdanjsk. Ono kad trebaš sažimati depresivne zadnje dojmove, a najradije bi se pridružio društvu u utapanju tuge u nekom obližnjem pubu.

Nije se previše raspredalo da je Kewell taj gol vrijedan prolaza zabio iz zaleđa. Ironijom sudbine, nova kardinalna sudačka pogreška zapravo je spasila glavnog suca Grahama Polla totalne blamaže i još goreg skandala zbog činjenice da je Englez zaboravio isključiti Josipa Šimunića nakon što mu je dao drugi žuti karton.

Nakon kaotičnog završetka čekali smo prve riječi izbornika Zlatka Kranjčara. Koji je prokomentirao utakmicu, ustvrdio da imamo za čime žaliti i da ništa posebno ne bi promijenio. Nije izgledao nimalo zabrinut za svoju izborničku sudbinu. Štoviše, na novinarsko pitanje očekuje li produženje ističućeg ugovora, samo se osmijehnuo: “Ne trebate brinuti, mislim da je ugovor već produžen.”

Dobri, naivni Cico.

Lijepo je vidjeti da je Zlatko Kranjčar ispraćen kako je zaslužio. Ali danas kad se od njega opraštaju, mnogi bi prije svega trebali zatražiti njegov oprost

I zaista, tjedan dana nakon povratka iz Njemačke predsjednik Vlatko Marković rekao je istu stvar. “Kranjčar ima moju podršku, nemamo što prigovoriti stručnom stožeru. Nema nikakve šanse da Kranjčar u svom izvještaju ne bude podržan. To je moje mišljenje, a vjerujem i ostalih članova Izvršnog odbora.”

A onda je krenulo. Izrešetana žestokim medijskim rafalima, neuobičajeno koordiniranim i istoznačnim, Cicina pozicija odjednom je dramatično uzdrmana. Od “nemamo što prigovoriti” do “nemamo više o čemu pričati” prošlo je tek nekoliko dana orkestrirane kanonade medijskih trbuhozboraca onih ljudi i interesa čija je moć u HNS-u sve više bujala iza Markovićevih leđa. Istih ljudi i interesa kojima se njegov sin godinu i pol ranije drznuo suprostaviti.

A sve je trebala biti bajka. Samo da je taj *mali znao pognuti glavu i držati jezik za zubima.

Debitirali su zajedno, u kolovozu 2004. u prijateljskoj utakmici protiv Izraela u Varaždinu. Niko je bio najmlađi Dinamov kapetan u povijesti, talent kojem su se predviđale svjetske nogometne visine. Bio je nedvojben i neupitan, mediji su cvrkutali o lijepoj priči oca i sina, bivše i buduće Dinamove legende. Obojica su imala apsolutnu medijsku potporu. Sve do trenutka dok se apsolutnom vladaru Dinama, a uskoro i hrvatskog nogometa i ponešto novinara, *mali nije usudio reći “Ne može!”

Odjednom je postao upitan. Protežiran. Nedostojan. Debeo. Navijači su se teško nosili s činjenicom da je simbol i sin simbola njihova kluba odlučio otići u redove najvećeg rivala. Iako je zapravo tamo potjeran. Na sličan način kako je desetljeće ranije u suprotnom smjeru otišao Joško Jeličić i raspametio drugu navijačku stranu. Obojici su se njihovi klubovi smijali u lice i tvrdili “nemaš ti muda za otići tamo.”

Lako je razumjeti da su se u oba slučaja navijači osjećali izdanima. Tanka je linija između ljubavi i mržnje. I ne možeš mrziti onoga koga jednom nisi volio. Navijačka krv je vruća i lako proključa. I trebalo je proći dosta vremena da barem dio onih koji su Niku tada proglašavali izdajnikom, shvati zašto se sve to dogodilo. I koliko je zapravo hrabrosti trebalo za napraviti ono što je tada 20-godišnji ‘balavac’ napravio.

I da Dinamo ne da nije izdao, nego baš suprotno. Da se postavio i ponašao kao kapetan. Kao čovjek s mudima i stavom, kakav bi svaki kapetan trebao biti. Da nije bježao od odgovornosti i sranja koja njegovo dignuto čelo može proizvesti. I u konačnici je i proizvelo. Njemu, njegovom ocu, njegovoj obitelji. Ali prosječan Hrvat navikao na konjušarski mentalitet i pognutu glavu pred svakojakim gazdama, takve stvari teško razumije. Još teže oprašta.

Od tog trenutka okrenuo se život i Niki, ali i Zlatku Kranjčaru. Od bajke u kojoj je Dinamova ikona vodila Dinamova kapetana u reprezentaciji, prešlo se tek na ulogu oca i sina. S tribina su im obojici na leđa lijepljene degutantne uvrede, a u medijima se mikrometarskim vagama mjerio svaki Nikin dodir s loptom i svaki njegov potez.

Ali rezultati su bili na njihovoj strani. S Cicom na klupi, a Nikom na desetki, Hrvatska je uvjerljivo bez poraza protutnjala kvalifikacijama. Niko je imao i boljih i lošijih utakmica, ali za momka s 21 godinom i toliko megatona pritiska na leđima bio je i više nego dobar. Posebno impresivan bio je na teškom gostovanju u Sofiji, kad je pred 40.000 Bugara pripremio dva i nakon prekrasne solo akcije zabio treći hrvatski gol za pobjedu 3:1.

Dva mjeseca kasnije bio je jedini naš strijelac u splitskom spektaklu protiv Brazila. Što ti je život i njegova čudesa. Tko bi samo godinu dana ranije vjerovao da će 30.000 ljudi na Poljudu ovacijama pozdravljati dva bivša Dinamova kapetana, jednog na klupi, drugog na travnjaku, dok će ih njihov Maksimir istovremeno zasipati pljuvačkom i uvredama?

I bez obzira što se rezultatima nije moglo prigovoriti, pritisak na obojicu Kranjčara stalno je rastao. Uvijek s istog mjesta tražile su se dlake u jajetu, a preko medija su se gurali igrači koje Cico tobože ignorira. Iako je u to vrijeme godinu dana stariji Niko bio bolji igrač, sve više se forsirao nekakav umjetni antagonizam između njega i Luke Modrića, koji je igrao svoju prvu pravu sezonu za Dinamo nakon posudbi u Zrinjskom i Zaprešiću.

I da je pognuo glavu, da se nije odmetnuo zbog principa, da je nastavio razvijati se i igrati bez čitavog tog pritiska, tko zna kojim bi se smjerom razvijale i njegova i Lukina karijera. Bi li Luka dočekao priliku u Dinamu ili bi išao na nove posudbe? Bi li i Niko odletio u visine u koje je kasnije odletio Luka, postavši najveći hrvatski nogometaš u povijesti?

A Luka Modrić nikad nije sudjelovao u tim pričama i pritiscima. Nikad nije rekao ni jednu ružnu riječ ni o Niki, ni o Cici. Iako su ih mediji toliko puta htjeli zavaditi i isforsirati neko njihovo rivalstvo, njih dvojica uvijek su bili puni međusobnog poštovanja i uvažavanja. I iskrene skromnosti.

Sve ono s čime se Niko Kranjčar morao nositi sve te godine, i profesionalno i privatno, slomilo bi mnoge. Čak i većinu. Sve to ružno i zločesto što mu se pisalo i radilo, a što ničim nije zaslužio. Patila je i njegova karijera, itekako, patio je i njegov nogomet.

Bez obzira što ga je hajdučki puk oduševljeno prihvatio i priglio kao vlastitog sina i bez obzira što je Hajduku davao sve što je imao, njegovo srce uvijek je bilo u Dinamu. Njegovo biće uvijek je bilo u Dinamu. I uvijek je bilo ranjeno i neispunjeno zbog nepravde koju je vidio i koja mu je stalno udarala o glavu tamo gdje je najmanje želio. I najteže podnosio. Ali jeste li ikad vidjeli da je puknuo? Da je eksplodirao? Da je izgubio kontrolu? Da je uzvratio ružnu riječ ili uvredu? Iako je gledao, slušao i živio nepravdu. U tišini i dostojanstvu.

A patio je svo to vrijeme i Cico. Tko ne bi patio zbog svog djeteta? On se sa svom tom negativnom energijom koja ih je obojicu šibala nosio na svoj način, koji je nažalost ostavljao posljedice. I na njegov posao. I na njegovo zdravlje. I na obitelj. I na Niku.

U zadnjem prvenstvenom kolu, mjesec dana prije Svjetskog prvenstva, tijekom derbija Dinama i Hajduka njihov Maksimir ih je obojicu zasipao uvredama od kojih im se paralo srce. Samo zato što je otac odgojio sina da bude muškarac, a ne mekušac.

“Prateći me iz prikrajka da se sam borim i sam pronađem i ucrtam svoj put. Svojim primjerom naučio si me kako voljeti svoje, a poštovati tuđe. I kako cijeniti pripadnost, kako biti Purger i Hrvat. Ali najveća životna lekcija koju sam od tebe naučio jest ta da smo na ovom svijetu svi jednaki i da svakome čovjeku treba dati svoje vrijeme, pažnju i pomoć ako je potrebno. I osmijeh. On niš’ ne košta, jel tak’?”

I mala je zadovoljština barem u tome što mnogi od onih koji su ga častili uvredama, danas za njim puštaju suzu. Mnogi koji su tada palili svijeće ispred njegovog stana kad mu je sin ‘izdao Dinamo’, danas opet pale svijeće ispred njegova stana da mu se zahvale. Mnogi koji su bili dio medijske mašinerije koja je tada služila kao produžena ruka ljudi i interesa koji su ga smijenili s mjesta izbornika iako je imao samo jedan poraz u natjecateljskim utakmicama, i to protiv Brazila, danas mu posvećuju dirljive oproštaje nastojeći oprati vlastitu savjest.

Lijepo je vidjeti da je Zlatko Kranjčar ispraćen kako je zaslužio. Lijepo je vidjeti da su mnogi progledali, pa makar i nakon njegove smrti. Ali danas kad se od njega opraštaju, mnogi bi prije svega trebali zatražiti njegov oprost. Ako ne otvoreno i javno, barem u dubini i osami svoje griješne duše.

Iako, poznavajući Cicu, on im je ionako već odavno oprostio. I nazdravio s onim svojim dobroćudnim, dječačkim osmijehom. Jer takav je čovjek bio. Veliki čovjek. Veliki nogometaš. Veliki gospodin.

Veliki otac velikog sina.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.