Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Kwame Razbijeni

Kako je Michael Jordan slomio jednu karijeru

Kraj siječnja 2008. Kobe Bryant u jednoj od svojih očajničkih ‘ubij sve i vrati se sam’ večeri ratuje protiv čitave petorke Detroit Pistonsa. I to one petorke koja se proslavila obranom, ne napadom. Nakon što je već utrpao debelih 40-ak, izmučen petoricom terijera koji ga pokušavaju ugasiti box and one obranom, na minuti odmora okreće se svom centru koji je upravo ispustio iz ruku loptu serviranu na zicer.

“Kwame, Rasheed te potpuno ignorira, opet ćeš ostati sam. Budi spreman.”

“Znam, ali ostanem li opet sam, ne bacaj mi loptu.”

Kobe je u trenutku zablesio. Nije imao pojma što je upravo čuo. “Ha?”

“Nervozan sam. Ako uhvatim loptu i fauliraju me, ionako neću zabiti bacanja.”

Šest i pol godina i tridesetak milijuna dolara kasnije, Kwame Brown je još uvijek u glavi bio onaj razbijeni klinac. Koji se, kao i svaki klinac, puno bolje snalazio u svijetu videoigara nego u realnosti. Klinac kojeg je na dolasku u ligu dočekao i rasturio jedan *luđak, a onda ga proslijedio drugome. Da ga dokrajči. Dva najveća ega, dva najkompetitivnija šampiona novije košarkaške povijesti. I Kwame Brown. Lik zbog kojega bi im obojici u trenutku znala pasti roleta.

Šest i pol godina nakon što mu se na vratima kuće u depresivnom i opskurnom Brunswicku, dok se spremao za maturalni ples, pojavio ni manje ni više nego Bog Osobno. I rekao mu da ga čeka u Washingtonu. Šest i pol godina nakon drafta na kojem je ušao u povijest kao prvi srednjoškolac koji je postao prvi izbor NBA drafta.

Bila je to još jedna američka filmska priča. O klincu teškog djetinjstva, o domu kojeg je dijelio s majkom, sedmero braće i sestara i nasilnim ocem. Koji se drogirao i mlatio i majku i njih, ovisno o raspoloženju. Pokušavali su bježati nekoliko puta, ali uspjeli su baš u posljednji trenutak. Malo prije nego što će luđak umjesto na nekome od njih, sjekiru slomiti na svojoj novoj djevojci. I preseliti u zatvor gdje će trunuti do kraja života.

Majka se sa svih njih osmero vratila u svoj rodni Brunswick, bogu iza nogu. Dva starija brata brzo su ispoštovala genetiku i priključila se ocu na robiji. Jedan na 12 godina zbog dilanja, drugi 15 zbog pucnjave. Ništa u kući Brownovih nije ukazivalo na išta dobro. Ništa osim visokog i brzog Kwamea.

“Nekad sam se na treningu osjećao kao da sam okružen morskim psima”

A on je, uz sva sranja koja su se oko njega događala, svejedno bio dobar klinac i dobar učenik. Starija braća nastojala su ga izolirati od kriminala i blata u kojem su i sami gacali, što je ovaj i prihvatio. Držao se lopte i u zadnjoj godini srednje škole već je natjerao sva elitna sveučilišta, ali i brojne NBA klubove, da svraćaju u staru i zapuštenu dvoranu lokalne srednje škole Glynn Academy.

Imali su što vidjeti. Kwame je bio visok, brz, snažan, dominirao je parketom i u svojoj posljednjoj srednjoškolskoj sezoni bio je na više od 20 poena, 13 skokova i šest blokada. Proglašen je najboljim srednjoškolskim igračem u zemlji i najvećim talentom svoje generacije.

Želio je na sveučilište. Štoviše, već je sve bio dogovorio s Floridom, potpisao i prijemno pismo namjere. No, onda se na vratima pojavio Bog Osobno. I rekao mu da ga čeka u Washingtonu. Obukao je odijelo, sazvao konferenciju za medije u školskoj dvorani i objavio da će se prijaviti na NBA draft. Iste večeri bio je glavna faca na maturalnom plesu.

Billy Donovan, današnji trener Oklahoma City Thundera, trebao je biti njegov trener na sveučilištu Florida. Puno su pričali. Bio je svjestan da Kwame nije spreman. I Kwame je bio svjestan da nije spreman. Lako što nije bio spreman tjelesno, ni jedan srednjoškolac nije. Ali još manje je bio spreman mentalno. Okruženje u kojem je odrastao ostavilo je duboke ožiljke. A Kwame se još nije niti počeo nositi s njima.

Želio je na sveučilište. Ali pred njegovom nasiljem i siromaštvom opterećenom obitelji stajali su milijuni. Novi svijet. Novi život. Novi početak. A pred vratima kuće bogu iza nogu stajao je Michael Jordan. I tvrdio mu da će ga uzeti za ruku. Da će ga povesti u svoje visine.

Zaista, tko bi to uspio odbiti? Bez obzira koliko *nespreman bio.

Kad su ga draft kuglice pomazile prvim pickom, Jordan se zapalio. Baš onako kako se Jordan zapali. Vidio je šansu da svojim rukama gradi budućnost kluba kojem je bio predsjednik i suvlasnik. I zagrizao je poput pit-bulla. A kad je na zadnjem treningu prije drafta uživo svjedočio kako Kwame Brown razbija Tysona Chandlera, drugu tadašnju srednjoškolsku senzaciju, odlučio je svoje ime zauvijek zalijepiti za njegovo. Bio je to prvi veliki potez dužnosnika Michaela Jordana.

“Čovjek je vjerojatno uzeo najveći rizik u životu birajući srednjoškolca kao prvi izbor. Svjestan sam da ako ja zaserem, igram se s njegovom reputacijom. Znam da će me ubiti radom”, rekao je Kwame nakon drafta vjerujući da zna što ga čeka.

A nije imao pojma.

Jordan mu se od početka potpuno posvetio. Pustio ga je u svoj život, svoju kuću, svoj krug ljudi, otvorio mu je vrata kroz koja su rijetki prošli. Otišao je i korak dalje. Nakon tri godine i onog šampionskog šuta protiv Utah Jazza, senzacionalno je objavio da se opet vraća na parket.

Želio je iznutra sudjelovati u građenju novih Wizardsa, s parketa na kojem se ionako uvijek najbolje snalazio. Želio je svoj prvi pick uzeti u svoje ruke. Doslovno. Želio ga je trenirati, testirati, provocirati, gurati naprijed. Svaki dan sve više. Bio je svjestan da će se razvoj Kwamea Browna reflektirati ne samo na momčadi Washingtona, nego i na njegovom liku i djelu. I krvavo izgrađenom ugledu najvećeg ikad.

Vjerovao je da će svojim mentorstvom od njega napraviti mlađu verziju sebe. Ako ne po konačnoj vještini i dometu, onda barem po energiji. Želji. Radu. Natjecanju. Ali Kwame nije bio on. Ni na koji način. Ni u glavi, ni u srcu. Kwame je štrapao. Kwame je više volio igrati, nego trenirati. A MJ-u je trening jedina crkva u kojoj se moli.

Dok je još trajao njihov odnos sličniji starijem i mlađem bratu nego ocu i sinu, Jordanu je čak djelovalo simpatično što ga je Kwame znao izazivati da igraju jedan na jedan, prčevito vjerujući da ga dvostruko stariji lik ne može dobiti, makar se zvao Michael Jordan. Sve do trenutka kad mu je Bog Osobno, već pomalo iziritiran onim što (ni)je od njega vidio na treninzima, konačno odvratio: “Ajmo”. I okupio čitavu momčad da gleda.

Kwame je solidno počeo protiv čovjeka koji je prethodne tri godine bio umirovljenik. U jednom napadu Michael je posrnuo, a Kwame zabio i osjetio toliki prodor adrenalina i samopouzdanja da mu je čak dobacio nekakav posrpdni komentar. Ispred svih.

Tog trenutka bio je kraj priče. Tog trenutka život Kwamea Browna zauvijek se promijenio.

U 39-godišnjem Jordanu probudila se zvijer. Ista ona koju su osjetili svi oni koji su ikad igrali bilo protiv njega, bilo uz njega. Svi oni koji su ga na bilo koji način pokušali izazvati. Do kraja partije Jordan je *ubio Browna. I ne samo to. Ismijao ga je. Ponizio. Izvrijeđao. Ispred svih onih koji su trebali biti tek ukras u svlačionici kojom će gospodariti njih dvojica.

“Možeš me zvati ‘tatica’, seronjo!”, urlao je prema zabezeknutom klincu, koji je u trenutku prestao biti njegov mlađi brat. A postao tek gomila nimalo ukrasnih pridjeva. Prema kojima je “seronja” skoro pa kompliment.

Jordan je od tada potpuno promijenio pristup. Umjesto starijeg brata koji ga štiti, postao je nasilni otac koji ga želi slomiti. S ciljem da ga ojača. Na treninzima ga je stalno uzimao na zub. Uvijek je igrao protiv njega i osiguravao da ga stariji suigrači dobro izmlate. Faul nije postojao. A kad bi zagunđao zbog tretmana, dobio bi novu porciju uvreda i omalovažavanja. I nakon svakog treninga sve se više povlačio i zatvarao u sebe, osjećajući da je čitava svlačionica, čitav klub, čitav svijet protiv njega.

“Nekad sam se na treningu osjećao kao da sam okružen morskim psima”, priznao je puno kasnije.

Jordan je na Brownu koristio iste metode koje je čitavu svoju karijeru primjenjivao na svima koji su željeli igrati s njim. Stacey King, Bill Cartwright, Steve Kerr, Bill Wennington, Toni Kukoč, čak i Scottie Pippen. Svi su tu torturu prošli. Svi su se najprije njemu morali dokazati. Pričao je Kukoč kako su treninzi s Jordanom bili teži od utakmica s bilo kojim protivnikom. Ili si izdržao i pratio ili si pucao i letio.

Problem je bio što je Kwame Brown, za razliku od ostalih, bio tek 19-godišnji klinac. Nesigurni, zbunjeni, neizgrađeni dječarac u tijelu muškarca koji se čitav dotadašnji dio života morao nositi s nasiljem. Nasiljem oca i okoline. Mentalna i fizička tortura koju mu je priređivao Jordan kako bi ga ‘gurao naprijed’ njemu je više sličila na mentalnu i fizičku torturu koju je nad svima njima provodio njihov nasilni otac, nego što ga je čvrsnula i tjerala na košarkaški i životni napredak.

Jordanov dril u Kwameu je umjesto zvijeri probudio preplašeno dijete. Potpuno mu je uništio i ono malo samopouzdanja i hrabrosti koju je donio sa sobom. Želeći ga slomiti kako bi ga ojačao, Michael Jordan je uspio samo u polovici plana.

Uspio ga je slomiti.

Pa iako je u prve tri sezone u Wizardsima polako, ali ipak stalno napredovao i u trećoj dogurao do solidnih 11 poena i 7,4 skokova u 74 odigrane utakmice, to nije bilo ono po što je Bog Osobno došao kad je zakucao na njegova vrata u depresivnom i opskurnom Brunswicku. Tek je s vremena na vrijeme znao pokazati bljeskove svog zatomljenog talenta i odškrinuti prozor u ono što je možda moglo biti…

…da im se životni putevi nisu prerano ukrižali…

Kwame je postao i vjerojatno će zauvijek ostati sinonim za neuspjeh i neispunjena očekivanja. Bez obzira što ga je Anthony Bennett nadmašio u promašaju. Ali Kwameova nesreća nije samo u tome što *on nije uspio. Nego još više što Bog Osobno nije uspio.

Umjesto klinca koji će osvojiti svijet, Kwame Brown je, uz Michaela Jordana, izrastao u razbijenog muškarca koji se plaši da ne dobije loptu dok je sam pod košem.

Jer ionako neće zabiti bacanja.