Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Legenda o lojalnosti

Dirk Nowitzki, potpuno drugačiji junak

Ne vjerujem da je izgurao još jednu sezonu zbog jedne znamenke. Nije taj tip. Makar će sigurno biti slatko barem u jednoj stvari biti ispred Kobea Bryanta. Samo su njih dvojica puna dva desetljeća provela na istom mjestu. U istom dresu. Nikad nije skrivao koliko mu se divi. Njegovoj strasti, predanosti, lojalnosti. Iako, složit ćete se, Kobe je bio na mjestu na kojem je ipak nešto lakše biti lojalan.

Ne. Otišao je tek onda kad se osobno uvjerio da klub ostavlja u pravim rukama. Odlučio je iz prve ruke pogledati što sve može Luka Dončić. I vidio je dovoljno. A ako se do kraja oporavi i Kristaps Porzingis, Dallas Mavericksi će i dalje biti ljubimci košarkaške Europe. Onakvi kakvima ih je učinio taj famozni Nijemac.

Njemačka i košarka? Henning Harnisch i Detlef Schrempf dugo su bili prva asocijacija. Obojica više zbog posebnih frizura nego zbog posebne vještine, makar su bili i poprilično vješti. Posebno za Nijemce. I Nowitzki je u početku bio poznatiji po gljivi na glavi nego po košarci. I logično je. Uz kobasicu i pivo, frizure su jedan od temeljnih stupova njemačkog identiteta.

Njemačka i košarka? Dirk je pokušavao s rukometom i tenisom, košarka mu nije padala na pamet. Čak ni onda kad su ga tinejdžerski suparnici zbog visine nazivali nakazom. No, tada se dogodila 1993. I vjerojatno najnevjerojatniji i najnetalentiraniji prvak Europe ikada. Dogodio mu se Holger Geschwindner. Njegov učitelj, ne samo košarkaški. Njegov drugi otac. Njegov Mr. Miyagi.

Taj luckasti genijalac nekonvencionalnih metoda zamolio je Dirkove roditelje da se ostavi tenisa i uhvati košarke. I da će mu on biti osobni trener. Košarkaški, ali i životni. Davao mu je knjige koje treba pročitati. Igrali su šah. Po zanimanju fizičar, Geschwindner je izračunao da je za Dirkove fizikalije kut od 60 stupnjeva idealan izbačaj. I radio je s njim do besvjesti. Na točno 60 stupnjeva.

Uz to, za vrijeme treninga puštao mu je muziku jer je smatrao da će mu pomoći u hvatanju “košarkaškog ritma”. Štoviše, riješio mu je učitelja klavira i gitare da ga podučavaju izvan dvorane. Nešto kasnije prešli su i na saksofon. Njega se držao sve dok mu lakat Terryja Portera negdje u proljeće 2001. nije izbio prednji rub. Rana između njega i saksofona nakon toga više nikad nije potpuno zarasla.

Dirk je mjerna jedinica za ultimativnog momčadskog igrača. Za sportaša kojeg svi vole. Čak i oni koje je pobjeđivao

Brzo se probio do prve momčadi drugoligaškog Würzburga i uveo ga u prvu ligu. Otišao je nekoliko puta u SAD na skautske turnire i ondje uredno uništavao najveće sveučilišne talente. Ipak, bio je tek štrkljavi Nijemac koji ne može čuvati stolicu. Usprkos tome što je mogao zabiti, rijetki su bili GM-ovi koji su htjeli s njim riskirati. Bio je to drugi svijet. Drugačiji NBA svijet.

Jedan se tip, međutim, slijepo zaljubio u njega. Donnie Nelson uvjerio je svog oca Dona, trenera Dallas Mavericksa, da zajedno stave glavu na panj zbog tog štrkljavca, koji ne može čuvati stolicu i k tome ne zna ni riječ engleskog.

Istrpjeli su kanonadu uvreda nakon onoga što su napravili na draftu 1998. kad su 6. pick, snažnog krilnog centra Roberta Traylora, mijenjali s Milwaukee Bucksima za 9. i 19. pick. I tako umjesto moćnog Roberta ‘Tractora’ Traylora, koji je u dresu sveučilišta Michigan razgrtao suparnike u reketu kao kugla čunjeve, dobili mršavog Europljanina iz druge njemačke lige i nekog pričuvnog kanadskog playmakera. Ruganje je doživjelo vrhunac kad su se Dirk Nowitzki i Steve Nash pojavili na predstavljanju u Teksasu sa stylingom kao da su utekli sa seta Poroka Miamija.

Dva desetljeća kasnije, svi oni koji su se tada sprdali s Nelsonima i Mavericksima i zviždali Dirku tijekom loše debitantske sezone, poklonili su se jednome od najvećih koji su ikad igrali ovu igru. S druge strane, nesretni Traylor u svojih sedam NBA sezona više se borio s vlastitom kilažom nego sa suparničkim igračima. Problemi sa srcem, nažalost, koštali su ga života u svibnju 2011. Ironijom sudbine, baš u vrijeme kad je Dirk vodio Mavse do jedinog naslova prvaka.

Godinu dana nakon što je Nowitzki ušao u svlačionicu Mavericksa, Mark Cuban preuzeo je klub. Njihova je veza od prvog dana bila posebna. Nekonvencionalni i drugačiji 40-godišnji vlasnik želio je od Mavsa stvoriti nekonvencionalnu i drugačiju organizaciju. Stoga mu nije bio problem ključeve momčadi predati u ruke nekonvencionalnog i drugačijeg košarkaša.

Nije išlo lako. Ni blizu. Dirk je napredovao koracima od sedam milja, ali Mavsi baš i nisu. Barem ne rezultatski. A prije negoli je svanula zora, morali su preživjeti neke teške, olujne noći.

Konačno, 2006. su dogurali do finala. Šest i pol minuta prije kraja treće utakmice protiv Miami Heata vodili su 13 razlike. I imali 2-0. Bili su toliko blizu prvom naslovu u povijesti organizacije, da su mogli omirisati O’Brienov trofej. A onda — katastrofa. Ne samo da su izgubili tih 13 razlike, nego su izgubili i preostale tri u nizu. Sve se okrenulo, a Dwyane Wade i Shaquille O’Neal zgrabili su im naslov ispred nosa.

Dirk je vjerojatno mislio da tužniji ne može biti. O, kako se samo prevario. Godinu dana kasnije odveo je Dallas do najboljeg skora u ligi (67-15). I uloge prvog favorita doigravanja. Ali umjesto novog finala, Mavse su šokantno izbacili osmoplasirani Golden State Warriors već u prvoj rundi. I to tko? Don Nelson. Čovjek koji je Dirka i Mavse poznavao bolje od ikoga.

Samo nekoliko dana kasnije Dirk je primio najveću nagradu koju je ijedan Europljanin ikad primio. Proglašen je najkorisnijim igračem sezone. Bio je to najkiseliji osmijeh i najdepresivniji govor u povijesti te nagrade. Bio je to najtužniji slavljenik ikada.

Čekala ga je nova runda sumnjičenja i mudrovanja. “Mekani Europljanin”, “nije pobjednik”, “choker”. Te i mnoštvo sličnih gluposti šibale su ga bez obzira što je sam na svojim leđima vukao Mavse do finala, a *simpatičnu njemačku reprezentaciju do svjetske bronce i europskog srebra. I uvijek svugdje bio i najbolji igrač i najbolji strijelac.

I još više od toga. Najbolji suigrač.

Nakon nekoliko godina lutanja, opet su se 2011. našli u finalu. Isprašivši najprije mladi i nadobudni Oklahoma City Thunder s Kevinom Durantom, Russellom Westbrookom i Jamesom Hardenom. Za novo finale s Miamijem, LeBronovom i Wadeovom “Supermomčadi”.

Uoči četvrte utakmice finala Miami je vodio 2-1. A Dirk je gorio. Ne od napetosti, nego od viroze. I temperature 38,5. U jednoj fazi utakmice promašio je 10 od 11 šuteva u nizu. Nitko se dotad u finalu nije vratio s 1-3. Znao je. I u zadnjoj četvrtini podsjetio na Michaela Jordana. I njegovu epsku pobjedu pod temperaturom. Ubacio je 10 poena u zadnjoj četvrtini, uključujući i ključni šut za pobjedu 14,4 sekundi prije kraja. Okrenuli su seriju. Poveli 3-2.

Na poluvremenu šeste utakmice u Miamiju ušao je u svlačionicu s tri ubačena poena i 11 promašenih od 12 upućenih šuteva. Bio je luđački nervozan, svjestan što je sve na stolu. Nije ga išlo. A morao je vući. Forsirao je. Sjeo je u svlačionicu spuštene glave, kad mu je doletio Brian Cardinal. Ne odveć talentirani suigrač s krajnje točke klupe.

“Tako je, to je to! Znam što radiš! Namjerno si ispucao sve promašaje, nijedan ti nije ostao! Doveo si ih upravo tamo gdje ih želiš! Gotovi su!”

Dirk ga je pogledao kako napaljeno kao psić skakuće oko njega i viče “Yeeeeah”, kao da je zaista i sam uvjeren u ono što mu govori. Odmahnuo je glavom, nasmijao se, ostavio sav onaj grč i tjeskobu u svlačionici. Vratio se opušten na parket, zabio 18 poena u drugom poluvremenu i konačno sebe i Maverickse popeo na krov svijeta.

“Bio je to moj najveći igrački doprinos Mavsima”, priznao je ponosno *klaun Cardinal.

Baš kao i Thunderu koji tjedan ranije, Dirk je i Miamiju poručio da stane u red. Ovo je bilo njegovo vrijeme. Dovoljno je čekao. Dovoljno je bio strpljiv. Dovoljno je prošao. I konačno se okrunio. Ta je titula sve promijenila. Dirk je konačno imao sve. I to na jedinom mjestu gdje je sve to želio.

“Dallas me je uvijek podržavao, čak i kad sam se mučio. Kao da su željeli da uspijem. Kad god sam bio u problemima, Cuban mi je pomagao i podržavao me. Učinio me glavnim igračem kluba kad su mnogi sumnjali u mene i govorili mu da je lud. Prošli smo zajedno mnoga razočaranja i na kraju se isplatilo. On je meni bio odan, grad mi je bio odan i bilo mi je lako uzvratiti im svojom lojalnošću.”

Kad to kaže čovjek koji je 21 godinu (!) proveo na istom mjestu, na mjestu gdje je vidio i vrh i dno, onda znate da to nešto znači. Kad to kaže čovjek koji je triput pristajao na manju plaću od svoje tržišne vrijednosti da bi se momčad pojačala i koji je u drugačijim okolnostima mogao biti 194 milijuna dolara (!) bogatiji, onda možete povjerovati da se radi o posebnom tipu. Nikad nije imao menadžera. Zato je i valjda i pristajao na smanjenje plaće. Iako, Dirkove milijunske poklone Cuban uglavnom nije znao pretvoriti u pobjede.

Zato je njegova karijera posebna. Zato je njegova jedina titula posebna. Zato je on poseban. Zato je čitav njegov život bajkovita, gotovo nestvarna priča o predanosti i lojalnosti. Geschwindneru. Nelsonu. Dallasu. Cubanu. Reprezentaciji. Radu. Treningu. Košarci. Bez obzira na cijenu. Bilo vremensku, bilo materijalnu.

Zato je prihvaćao bilo koju ulogu koja je bila za dobrobit kluba. Zato je prihvaćao bilo koju plaću. Zato je svako ljeto igrao za reprezentaciju. Zato je postao toliko dobar u tom nebranjivom jednonožnom šutu kojeg je patentirao. Zato je revolucionizirao poziciju krilnog centra, motivirajući visoke igrače da šutiraju. Zato je postao ono što ni jedan Europljanin nije. Zato je samo pet ljudi zabilo više poena od njega u povijesti NBA lige.

Zato je postao mjerna jedinica za ultimativnog momčadskog igrača. Za sportaša kojeg svi vole. Čak i oni koje je pobjeđivao. U desetljećima koja dolaze o njemu će se pričati legende. Legende o lojalnosti. O pojmu koji će vrlo skoro postati arhaičan.

“Želio sam oko sebe u Dallasu imati dobru momčad, zato sam pristajao na manje ugovore. Svejedno sam bio među najbolje plaćenim igračima u ligi. Nisam razmišljao o tome da zaradim najviše što mogu, nego da pobjeđujem najviše što mogu. Novca sam ionako zaradio dovoljno.”

I zato je potpuno normalno da je otišao baš onako kako je otišao. Zabio 30, nevoljko uzeo mikrofon u ruke, progovorio nekoliko stidljivih rečenica zahvale i odjahao u suton. Bez najave, bez oproštajnih tura, bez cirkusa i klanjanja. Bez pompe i fanfara. Otišao je baš onako kako je i došao. Kako je i igrao. Tiho, skromno, nenametljivo. Kao da mu ni samome nije jasno zbog čega bi uopće mogao nekome nedostajati.

A nedostajat će svima. Jer takvi se više ne rađaju.