Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Legenda o Nottingham Forestu

Kako je Robin Hood izgubio primat u Šervudskoj šumi

Ljepota legende je u tome što nije stvorena da u nju vjerujete, nego da vas inspirira. Nottingham je stoljećima prepravljao i prepričavao jednu te istu legendu, onu o Robinu Hoodu. O borbi običnog, malog čovjeka, o malim ali slatkim pobjedama skromnosti nad obijesti. I kao da su duhovi Šervudske šume počeli shvaćati da ljude ta priča sve manje ispirira, odlučili su s istog mjesta svijetu pokloniti novu legendu. Još bolju. Još ljepšu. Jer je istinita.

Nottingham je mjesto najstarijeg aktivnog profesionalnog nogometnog kluba i jednog od najstarijih gradskih derbija na svijetu. No, s obzirom da je Notts County (osnovan 1862.) u zadnjih stotinjak godina uglavnom tavorio po nižim ligama i nedavno potonuo sve do petog razreda, Nottingham Forest (1865.) je danas najstariji u prve četiri razine engleske ligaške piramide. Kako su Notts i Forest rijetko igrali gradske derbije, Forest je puno žešće rivalstvo razvio s obližnjim Derby Countyjem. U East Midlands Derbyju su se krajem 1990-ih sudarali i hrvatski reprezentativni stoperi Nikola Jerkan i Igor Štimac.

I upravo su tereni tih provincijskih klubovova, ali veliki lokalnih rivala, postali su pozornica na kojoj je nogometni Robin Hood odigrao svoju čarobnu predstavu u dva maestralna, nezaboravna čina.

Nakon solidne igračke karijere u Middlesbroughu i Sunderlandu, Brian Clough je u ljeto 1967. postao menadžer Derby Countyja, osrednje drugoligaške momčadi bez velikih ambicija i perspektive. Trebala mu je tek jedna sezona da rastjera pola neambiciozne svlačionice i radne zajednice i bez praktično ikakvog novca složi momčad s kojom će 1968./69. uvjerljivo osvojiti drugoligaški naslov i preseliti među prvoligaše.

Za Robina Hooda nitko ne zna je li doista postojao. Za Briana Clougha svi znaju da jest. I da je neko vrijeme zaista uzimao bogatima da bi usrećio siromašne

A trebale su mu još samo dvije godine prvoligaškog usavršavanja da u sezoni 1971./72. s tim istim Derbyjem osvoji jedan od najsenzacionalnijih naslova prvaka dotad. Prvi u klupskoj povijesti, naravno. O tome kakvo je to bilo ostvarenje najbolje svjedoče riječi legendarnog Billa Shanklyja:

“Čovjek je uzeo svinjac i pretvorio ga u ozbiljan nogometni klub”.

U idućoj je sezoni odveo Derby do polufinala Kupa prvaka, gdje ga je zaustavio Juventus. Ali njegov karakter, odlučnost i želja da se stvari rade po njegovom dovodile su ga u stalne sukobe s konzervativnom klupskom upravom, pa je uskoro odstupio. Ostavivši Derbyju momčad koja je nakon njegovog odlaska i drugi put postala prvak. Ali navijači do danas nisu preboljeli njegov odlazak i vjeruju da bi ih odveo do krova Europe da je ostao.

Brbljavi Clough u međuvremenu je zabavljao medije svojim dugim jezikom i oštrim komentarima. Postao je toliko poznat po svojim medijskim istupima da ga je preko televizije ušutkivao i najveći brbljavac tog doba, veliki Muhammad Ali.

U ljeto 1974. preuzeo je tada aktualnog prvaka Leeds United, zamijenivši Dona Revieja koji je postao izbornik. Bilo je to veliko iznenađenje, jer Revie i Leeds bili su Cloughova ‘crvena krpa’ i vječna medijska inspiracija. Jednostavno ih je mrzio. Stoga nije ni bilo čudno što su se razišli nakon samo mjesec i pol dana.

Bio je medijska zvijezda, bio je José Mourinho engleskog nogometa 1970-ih. Ali njegov britak jezik držao ga je podalje od klupe engleskih velikana, pa je s obzirom na svoju reputaciju opet šokirao odabirom novog kluba. U siječnju 1975. klupu mu je ponudio Nottingham Forest. Klub s dna drugoligaške ljestvice.

Forest je bio siromašan i zapušten klub, koji je znao organizirati Večeri sira i vina kako bi skupio ponešto novca za funkcioniranje. Na pomoćnom igralištu za treninge lopta je zapinjala za komade psećeg izmeta, travnjak City Grounda bio je oranica, a momčadski sastanci održavali su se u jednom navijačkom baru blizu stadiona. ‘Teretana’ je bila trčanje po blatu oko obližnjih radničkih baraka, a ‘energetsko piće’ pivo u pubu nakon treninga.

No, Clough je bio čovjek baš za takve stvari. Zadržao je kralježnicu momčadi koju su činili talentirani i čvrsti, ali zapušteni igrači bez nekog osobitog rejtinga. John Robertson, Viv Anderson, Martin O’Neil, Ian Bowyer, Tony Woodcock ostali su ‘okomica’ momčadi od dna druge lige do vrha Europe. A pridodavao im je slične ‘autsajdere’ koje je na ovaj ili onaj način uspio nagovoriti da dođu.

Primjerice, Larryja Lloyda, bivšeg stopera Liverpoola i Coventryja, ‘kupio’ je perilicom rublja koju je *posudio iz klupske praonice. Garyja Birtlesa, koji se bavio postavljanjem tapeta, doveo je za 2.000 funti iz lokalnog amaterskog Long Eaton Uniteda. Zvao je rustikalnog napadača Kennyja Burnsa, koji se svađao, mlatio i zatvarao barove po Birminghamu i pretvorio ga u — stopera.

I opet mu je trebala tek jedna sezona da sve skupa promiješa i potpuno promijeni izgled i stav i svlačionice i kluba. Njegov karakter, arogancija i samouvjerenost širili su se Nottighamom. U sezoni 1976./77. uspio ih je došuljati do trećeg mjesta i uvesti među prvoligaše. Vratio je Forest tamo odakle je ispao iste one sezone u kojoj je on s Derbyjem slavio titulu. I to zajedno s pomoćnikom Peterom Taylorom, čovjekom s kojim je i u Derbyju napravio čudo.

U prvoligašku sezonu 1977./78. ušli su pojačani sjajnim vratarom Peterom Shiltonom i pokrenuli — stampedo. Meli su sve ispred sebe, bili su čvrsti, moćni, samouvjereni, efikasni. No čak ni kad su s 4:0 protutnjali Old Traffordom i dalje ih nitko nije shvaćao ozbiljno. Svi su čekali kad će pasti. Puknuti.

Umjesto toga oni su rasli. Osvojili su naslov prvaka Engleske čak pet kola prije kraja… Clough je nakon Derbyja do prvog naslova prvaka u povijesti doveo i Nottingham Forest. A proslavili ga u zadnjem kolu na — Anfieldu. Ondje gdje je živjela najbolja momčad tog vremena. Dvostruki engleski i europski prvak.

Liverpool Boba Paisleyja imao je u to vrijeme lijek za svaku momčad na svijetu. Osim Nottingham Foresta. Cloughovi ‘autsajderi’ su najprije pobijedili Redse u finalu Liga kupa, pa im uzeli naslov prvaka nasred Anfielda, a zatim su ih izbacili u 1. kolu Kupa prvaka u kojem su bili dvostruki branitelji. Sudbina je htjela da ih Forest privremeno skine sa svih tronova na koje su se popeli.

“Kad gledam Liverpoolove trofejne zastave i vidim na njima rupe između 1978. i 1980., uvijek pomislim — to smo mi, te rupe smo mi napravili”, kaže ‘tapetar’ Birtles, čiji je prvijenac zaslužan za izbacivanje Liverpoola iz Kupa prvaka.

A kad su se otarasili najbolje momčadi u Europi, počeli su razmišljati dalje. I više. Izbacili su AEK Ferenca Puskása, potom i Grasshopper koji je prethodno izbacio Real Madrid, da bi u polufinalu došli do Kölna. Favoriziranog Kölna, koji je nakon 20 minuta prve utakmice na blatnjavom City Groundu vodio s 2:0. Uspjeli su se vratiti na 3:3 i pobijediti u Njemačkoj 1:0, za veliko finale koje se igralo u Münchenu.

Protivnik je bio Malmö, momčad visokih i snažnih Šveđana koje je s klupe vodio Englez Bob Houghton. München je preplavilo 20.000 Engleza, a kad je Robertson probio dvojicu Šveđana na lijevom krilu i zavrnuo na drugu vratnicu, München i Nottingham su eksplodirali. Loptu je glavom u padu dočekao i pod gredu zakucao u svojoj prvoj europskoj utakmici Trevor Francis, prvi nogometaš u povijesti koji je plaćen milijun funti.

Svih milijun funti i milijun čuda stalo je u taj jedan gol kojim je Nottingham Forest postao senzacionalni prvak Europe. Klub koji je u isto vrijeme tri godine ranije bio u sredini drugoligaške ljestvice.

Iduće sezone ostali su u istom sastavu, ali s tek 15-16 igrača u rotaciji nisu mogli pratiti Liverpoolov prvenstveni ritam. Ali su zato još jednom osvojili Europu i to još jednom na Englezima najslađi način. Preko Nijemaca. Najprije u četvrtfinalu kad su protiv Dynama u Istočnom Berlinu nadoknađivali 0:1 iz prve utakmice, a zatim i u madridskom finalu protiv i Buljanovog HSV-a Branka Zebeca i Ivana Buljana, koji je prethodno u znamenitom četvrtfinalu izbacio Hajduk.

Robin Hood i njegova družina naoružana lukovima i strijelama ni u tom finalu nisu bili favoriti, bez obzira što su bili branitelji naslova. Ali John Robertson, Forestov najbolji igrač kojeg je kapetan John McGovern nazvao “Ryanom Giggsom, ali s obje noge”, zabio je za novu europsku krunu.

Nottingham Forest je tako postao jedini klub u povijesti nogometa s više europskih nego nacionalnih naslova prvaka. Nottingham je postao najmanji grad koji je dao europskog prvaka (pretekao ga je Eindhoven osam godina kasnije). A Clough je postao tek treći menadžer koji je osvajao englesku ligašku titulu s dvama različitim klubovima (kasnije im se priključio i Kenny Dalglish).

Bilo je to pravo remek-djelo tog briljantnog, karizmatičnog tipa kojeg mnogi Englezi do danas smatraju najvećim trenerom u svojoj povijesti. Jer to što je napravio s dva mala, provincijska kluba koja je preuzeo na dnu druge lige i odveo do samog vrha engleskog i europskog nogometa nije napravio nitko prije njega. Niti će ponoviti itko nakon njega.

Clough je bio jednostavni, jedinstveni i okomiti nogometni genijalac koji je kamenje pretvarao u dijamante. Čovjek kojemu su spomenik digli i u Derbyju i u Nottinghamu i u Middlesbroughu. Čovjek po kojem se cesta koja spaja Derby i Nottingham danas zove Brian Clough Way.

“Bili smo poput onih kometa koje obasjaju noćno nebo. Kratko smo trajali, ali čovječe, kako li smo samo sjali…”

Za Robina Hooda nitko ne zna je li doista postojao. Za Briana Clougha svi znaju da jest. I da je neko vrijeme zaista uzimao bogatima da bi usrećio siromašne. Pišući pritom svoju legendu iz Šervudske šume koja će vječno inspirirati.

Legendu o Nottingham Forestu.