Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Legenda o Žogi

"Ja nisam imao oca, ali zato će moj sin svake sekunde svog života znati da ga ima."

Još uvijek mi se čini da je njegova smrt prošla nekako pretiho. Prejednostavno. Da smo je prelako prihvatili. Čini mi se da je mnogi nisu ni primjetili. Da su okom preletjeli preko naslova, a onda im je pažnju odvukao nekakav supersenzacionalni clickbait koji je nudio neku banalnost. U takvom svijetu, nažalost, živimo.

Razmišljao sam o tome često dok sam o Iztoku Pucu razgovarao s ljudima i koji su ga poznavali osobno i koji nisu. Posebno u momentima kad bi im se oči zacaklile, a priču bi potpuno preuzela neka tužna tišina. Shvatio sam da o tom čovjeku zapravo jako malo znamo. I jako malo pričamo.

O šampionu koji je pisao sportsku povijest čak tri države. O sportašu odlučnog, iako pomalo sjetnog pogleda u kojem se zrcalila tužna životna priča koja je prerano prerasla u legendu.

“Baci žogo u polukontro”, vikao je u dvorani srpskog kluba u BiH Slovenac koji će kasnije zaigrati za Hrvatsku. Toliko često i tako ustrajno da ga je nešto stariji suigrač i kasnije nerazdvojni prijatelj Zlatan Saračević za čitav život obilježio nadimkom.

“Žoga”.

U rukometnom svijetu nikad niste trebali lomiti jezik njegovim imenom. Dovoljno je bilo reći Žoga. Lopta. Svima je sve bilo jasno.

Neke su životne priče i tužne i nepoštene. Ali baš one ostave najdublji trag u vječnosti

Njegovo djetinjstvo bilo je teško. Otac ih je napustio, ostao je sam s majkom koja se borila da sina izvede na pravi put. Oca je upoznao tek s 25 godina. Kad je već bio netko i nešto prišao mu je čovjek, predstavio se kao njegov polubrat i pitao ga želi li upoznati njihovog zajedničkog oca. Lomio se i pristao, znatiželjan kao i svaki sin koji svom odbjeglom ocu želi postaviti neka pitanja.

Nije dobro prošlo. Bilo je preteško. Tog čovjeka nije poznavao, ništa mu nije značio. Bilo je prekasno. Ali jednu je stvar tada obećao. Sebi. I svom najboljem prijatelju Saraču.

“Ja nisam imao oca, ali zato će moj sin svake sekunde svog života znati da ga ima.”

Miro Požun, njegov profesor tjelesnog u osnovnoj školi u Šoštanju, bio je najbliže očinskoj figuri što je u životu osjetio. Čovjek koji mu je kasnije bio trener u Celju natjerao ga je da ostane godinu duže kod kuće i završi školu, iako ga je Abas Arslanagić želio u banjalučkom Borcu i prije negoli je postao punoljetan.

U ono sporije, jednostavnije vrijeme bez interneta i mobitela priča o “slovenskom klincu s bombom u desnoj ruci” polako se širila cijelom rukometnom Jugoslavijom. On, međutim, nije htio predaleko od kuće. Ne stoga što se plašio izazova ili što bi ga mučila nostalgija. Nego zato što je uz rukomet radio kao trgovački putnik u jednoj zagrebačkoj tvrtki. I nije želio izgubiti posao.

Da, tako se tada živjelo. Želio je pomoći majci, a od rukometa se nije baš moglo živjeti. Banja Luka je bila dobar odabir jer je bila blizu. Jer se ujutro mogao odvesti u Zagreb, odraditi posao i popodne stići na trening.

I to ne samo stići na trening, nego već u prvoj sezoni, s 19 godina, postati najbolji igrač svoje nove momčadi. A potom i najbolji mladi rukometaš svijeta i kapetan mlade reprezentacije Jugoslavije koja se u Rijeci 1987. popela na svjetski tron.

One znamenite 1987. u kojoj su Boban, Šuker, Prosinečki i ostali “Čileanci” postali svjetski prvaci u nogometu, Kukoč i Rađa svjetski juniorski prvaci u košarci, a mladi vaterpolisti svjetski doprvaci. Jugoslavenski klinci te su godine vladali svijetom u svim najvažnijim momčadskim sportovima. I najavili seniorsku žetvu medalja koja se protegnula kroz cijele devedesete.

Hrvatska je, zapravo, bila logičan odabir. Zagreb je bio taman negdje na pola puta između doma u Velenju i dvorane u Banjoj Luci. A kad je vidio da se s Borcem ipak ne može boriti protiv dominantne Metaloplastike, shvatio je tko može. Zagreb je 1989. prekinuo sedmogodišnju vladavinu šabačkog kluba i najavio svoju.

A Žoga je bio točno ona karika koja je nedostajala. Moćan, drzak i neustrašiv tip koji je uskakao kad god i gdje god je trebalo. Prirodni vođa. Pobjednik.

Njegovim je dolaskom Zagreb postao europska rukometna sila i u tim ratnim ranim devedesetima dvaput se penjao na europski rukometni tron. Ono drugo finale 1993. riješila je upravo njegova bomba u posljednjoj sekundi uzvratne utakmice protiv Wallaua u Frankfurtu. Njegov “avion” nakon bombe s devet metara i danas je jedna od najupečatljivijih slika hrvatskih sportskih pobjeda. U godinama u kojima su uspjesi klubova i reprezentacija predstavljali puno više od samog sporta, jedan je Slovenac “ginuo” za Hrvatsku.

I bez obzira što su odnosi dvije mlade države u to vrijeme bili prijateljski i praktično saveznički, nisu tada svi u Sloveniji blagonaklono gledali na njegovu odluku da osim za Zagreb zaigra i za Hrvatsku.

Ali njega nije bilo briga. Radio je ono što je osjećao, a tada je osjećao da je dužan pomoći Hrvatskoj. Da joj u tom trenutku treba više nego Sloveniji. Otkako je iz Banja Luke preselio u Zagreb iz godine u godinu oko vrata je vješao medalje. Klupske i reprezentativne. Europsku titulu 1992., europsku titulu 1993., europsku broncu 1994., svjetsko srebro 1995. I onda ono najveće što sportaš može osvojiti. Olimpijsko zlato u Atlanti 1996.

Bio je to turnir njegova života, iako je jedna glupost gotovo koštala i njega i Hrvatsku jednog od najvećih sportskih uspjeha u povijesti. Za mimohod na otvaranju OI u Atlanti dobio je odijelo i cipele koje su bile za broj premale. Zbog žuljeva je narednih dana trenirao bos i ozbiljno ozlijedio tetive. Trpio je bolove, ne samo na tom turniru nego i u narednim sezonama, ali je stiskao zube. I trpao. Razbijao Francuze u polufinalu, Šveđane u finalu.

Stavio ruku na srce i s osmijehom na licu i zlatom oko vrata ponosno otpjevao Lijepu našu.

“Dug” prema Hrvatskoj je ispunio, ali osjećao je još jedan. “Dug” prema Sloveniji. Vratio se kući i odveo slovensku reprezentaciju na prve Olimpijske igre 2000. u Sydneyu. I to pobjedom usred svog Zagreba. Protiv svoje Hrvatske. Njegova velika sreća u sebi je imala i zrno nesreće. Naravno da je bio presretan zbog svoje Slovenije. Ali je istovremeno i tužan zbog svoje Hrvatske.

I to je, zapravo, bio Iztok Puc. Žoga. I njihov i naš. I hrvatski Slovenac i slovenski Hrvat. Čovjek koji je više napravio za međusobno poštovanje dvaju naroda od svih političara zajedno. I njihovih i naših.

Iztok Puc je bio umjetnik u sportu kojim sve više dominiraju sila i snaga umjesto vještine. Bio je jedan od najboljih lijevih bekova u povijesti rukometa. A slapovi tužnih emocija ljudi koji su ga poznavali više od rukometne pričali su o njegovoj ljudskoj veličini.

Bio je čovjek. Veliki čovjek. Prije nego išta drugo.

Obećanje sinu je ispunio. Zbog njegove se teniske karijere maknuo iz rukometa, spremio u torbe sve što je u životu stekao i preselio u SAD. Samo zbog jednog razloga. Da bi bio otac. Onakav kakvog on nije imao. Nažalost, bolest je uspjela ono što ni jedan protivnik nije. Uspjela ga je zaustaviti.

“Da Žoga nije došao u hrvatski rukomet sumnjam da bi i RK Zagreb i reprezentacija postigli sve što su postigli”, kazao je Alvaro Načinović.

Srećom, došao je.

Neke su životne priče i tužne i nepoštene. Ali baš one u pravilu ostave najdublji trag u vječnosti. Baš one najviše inspiriraju.

Pucova će žoga vječno letjeti u polukontru.