Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Ljepše je sanjati

Kakve su olimpijske šanse hrvatske košarkaške reprezentacije?

Prošlo je nešto više od dva mjeseca otkako sam u jednom tekstu citirao legendarnog filmskog lika Lloyda Christmasa, kontemplirajući o informaciji kako će hrvatska košarkaška reprezentacija dobiti još jednu šansu za otići na Olimpijske igre u Tokiju.

“Znam da nam šanse nisu velike, ali postoje. Znam da nije realno, ali je moguće. I znam da se svaki od nas košarkaških paćenika koji smo već sto puta od svega digli ruke u trenutku kad je došla informacija da smo i službeno pozvani na olimpijske kvalifikacije negdje u dubini svoje duše sjetio Jima Carreyja:

So you’re telling me there’s a chance…

Pa makar sami sebi zvučali kao Glup i gluplji.”

Pa recimo da danas, dva mjeseca kasnije, sami sebi možemo zvučati barem zrno manje glupi. Danas “Hrvatska do Tokija” izgleda barem zrno manje nemoguće.

Jer izbjegli smo sve najteže protivnike koje se moglo izbjeći, a zahvaljujući izbornoj godini i velikodušnoj državnoj garanciji našim novcem (što uvijek i svugdje treba ponavljati dok ljudima možda jednom ne uđe u glavu da je državni novac novac svih nas) izbjegli smo i gostujuće arene i desetke tisuća protivničkih navijača.

Pa mi je malo smiješno slušati i čitati kako nas “ždrijeb nije pomazio” jer smo dobili Brazilce, Ruse i Nijemce. Brate mili, što bismo još htjeli? Da ne moramo dobiti baš nikoga i otići na Olimpijske igre? Svi koji gunđaju zbog zle sreće što smo iz četvrtog šešira izvukli baš opasne Nijemce, neka razmisle bi li radije uzeli Nijemce u Splitu ili Litvu u Kaunasu? I što bi odgovorili da nam je netko prije dva mjeseca ponudio da umjesto Litve, Srbije, Grčke, Turske ili Kanade uzmemo Rusiju? U Splitu?

U ovoj sveopćoj hrvatskoj košarkaškoj depresiji sanjati je ljepše nego biti budan

Triput je dosad hrvatska košarkaška reprezentacija igrala kvalifikacijske turnire za odlazak na Olimpijske igre. I to sva tri puta uspješno. Od ukupno 19 odigranih utakmica, čak njih 16 je pobijedila.

Kvalifikacije za OI u Barceloni 1992. bile su praktično kao malo Europsko prvenstvo, jer je u njima tijekom dva tjedna u pet španjolskih gradova sudjelovalo čak 25 europskih reprezentacija. Tražile su se tek četiri reprezentacije koje će se priključiti domaćinu Španjolskoj u lovu na uzbudljivi američki Dream Team, najbolju košarkašku momčad ikad okupljenu.

Samom turniru prethodio je dramatičan uvod u kojem je legendarni Borislav Stanković odigrao ključnu ulogu u hrvatskim snovima koji su tek nekoliko mjeseci ranije izgledali poput nemoguće misije. Naime, čelni čovjek FIBA-e otegnuo je prijave za kvalifikacijski turnir sve do svibnja, praktično čekajući dogovoreni prijem Hrvatske i Slovenije u UN, koji se tog mjeseca i dogodio.

Na taj je način omogućio prije svega hrvatskoj reprezentaciji da se prijavi na kvalifikacijski turnir, želeći američki Dream Team okružiti najboljim što svjetska košarka ima. Namjeravao je na kvalifikacijski turnir poslati i reprezentaciju Srbije i Crne Gore, ali je tadašnja SRJ baš u istom mjesecu kad su Hrvatska i Slovenija primljene u UN, od istog tog UN-a zaradila međunarodne sankcije zbog rata u BiH, pa su njezini sportaši ostali bez svih velikih natjecanja tog ljeta.

Hrvatska je najprije zajedno s Njemačkom, od koje je poražena u prvoj utakmici, prošla skupinu u Murciji. Zatim je i u Zaragozi poražena u prvoj utakmici, ovog puta od Litve, ali je potom nanizala pet pobjeda protiv ZND-a, Slovenije, Češke i Slovačke, Italije i Izraela, pa se zajedno s Litvom, ZND-om i Njemačkom plasirala na Olimpijske igre u Barceloni. I na njima ispisala povijest srebrnom medaljom i finalom s američkim Dream Teamom.

Zanimljivo je da je današnji hrvatski izbornik Veljko Mršić tada odradio svih 11 kvalifikacijskih utakmica, ali ipak nije otišao na OI. Njega i Stipu Šarliju između Zaragoze i Barcelone zamijenili su Danko Cvjetićanin i Franjo Arapović.

Četiri godine kasnije u Atlanti Mršić je bio u momčadi, ali već u prvoj utakmici protiv Litve stradalo mu je koljeno u jednom sudaru s Arvydasom Sabonisom, pa je propustio kompletan ostatak turnira. Stoga će i njemu kvalifikacijski turnir u Splitu ponuditi šansu da konačno odradi kompletan olimpijski turnir. Makar kao izbornik, kad nije imao sreće kao igrač.

Osim Mršića, još tri izbornika reprezentacija koje će u lipnju u Splitu tražiti put do Tokija sudjelovala su na tom kvalifikacijskom turniru za OI u Barceloni 1992. Njemački Henrik Rödl i ruski Sergej Bazarevič kao igrači, brazilski Aleksandar Petrović kao pomoćnik u hrvatskom stožeru kojim je ravnao Petar Skansi.

Drugi put nam je olimpijske kvalifikacije osiguralo šesto mjesto na Europskom prvenstvu u Španjolskoj 2007. Jasmin Repeša u srpnju 2008. odveo je Hrvatsku na olimpijski turnir u Ateni, skromno sanjajući povratak na OI nakon 12 godina posta. I dogodilo se. U skupini su pobijeđeni Kamerun i Portoriko, u četvrtfinalu Kanada, a zatim u polufinalu Njemačka s Dirkom Nowitzkim. Bilo je to dovoljno za odlazak u Peking gdje smo prošli skupinu, pa ispali u četvrtfinalu od Španjolaca.

Treći put je onaj najsvježiji, uoči zadnjih OI u Riju. Unatoč razočaravajućem 9. mjestu na EP 2015. kojem smo bili suorganizator, uspjeli smo se nekako ugurati u ždrijeb koji nas je poslao u Torino. Tamo je momčad Ace Petrovića na startu poražena od domaćina Italije, ali je pobjeda protiv Tunisa bila dovoljna za prolaz u polufinale.

A tamo su Bojan Bogdanović, Dario Šarić i društvo potpuno nadigrali one koje smo ovog puta toliko željeli i srećom uspjeli izbjeći. Giannisa Antetokounmpa, koji je u međuvremenu izrastao u monstruoznu igračinu i MVP-a NBA lige i Nicka Calathesa, koji se u međuvremenu uspio priključiti Nikoli Vujčiću na kratkoj listi igrača s ostvarenim triple doubleom u Euroligi.

Finale je donijelo Talijane pred gotovo 15.000 njihovih navijača. I to one *prave Talijane, s Ettoreom Messinom na klupi, Danilom Gallinarijem, Marcom Belinellijem, Luigijem Datomeom i Danielom Hackettom na parketu. Opet su Babo i Šiši imali odgovor, dovoljno mirnoće i kvalitete pobijediti Talijane u produžetku i plasirati se u Rio. Ondje smo prošli skupinu i opet zapeli u četvrtfinalu, ovog puta od Srbije.

I evo nas opet na vječnoj temi “Split i reprezentacija”. Kad bi vas na nekom kvizu dočekalo milijunsko pitanje tko je vodio hrvatsku košarkašku reprezentaciju u njezine jedine dvije utakmice odigrane u Splitu, biste li doista znali odgovor bez da potrošite ijednog džokera?

Nakon prvog ozbiljnog debakla i 11. mjesta na Eurobasketu u Španjolskoj 1997. (a sjetimo se da smo u to vrijeme i bronce znali proglašavati neuspjehom), Petar Skansi je odstupio, a reprezentaciju je u novi kvalifikacijski ciklus poveo — Srećko Medvedec. On je bio prvi izbornik koji je vodio hrvatsku reprezentaciju u Splitu u veljači 1998.

A ta pobjeda u hramu hrvatske košarke, dvorani KK Splita na Gripama, čak je 24 godine bila jedina pobjeda koju je Hrvatska ubilježila protiv Litve u natjecateljskim utakmicama. Svih ostalih devet smo izgubili, sve do Rija 2016., kad su Bogdanović i društvo donijeli tek drugu pobjedu Hrvatskoj protiv ‘zemlje košarke‘.

Druga utakmica u Splitu igrala se u istom tom kvalifikacijskom ciklusu, devet mjeseci kasnije. Medvedeca je u međuvremenu na izborničkoj klupi zamijenio Boško ‘Pepsi’ Božić, iako je ‘Medo’ imao četiri pobjede u pet kvalifikacijskih utakmica. Dvoboj protiv BiH preseljen je stotinjak metara dalje, u Veliku dvoranu SC Gripe, gdje su Bosanci i Hercegovci pobijedili i za sobom zaključali vrata Splita hrvatskoj reprezentaciji na nevjerojatnu 21 godinu.

Nije nikakva tajna da dugogodišnji apsolutistički vladar i glavni autor sveopćeg kolapsa hrvatske košarke Danko Radić nikad nije ‘mirisao’ Split, ali nisu se proslavili ni oni koji su u tom periodu vodili splitsku košarkašku instituciju ravno u provaliju. Grad čiji je košarkaški klub nekoć harao Europom odavno više nije košarkaški, a na prste se mogu izbrojati momenti u zadnjem desetljeću kad je kultna mala dvorana s kapacitetom ispod 3.000 mjesta bila puna do vrha.

Ironično je da Split danas ima prekrasnu, udobnu i akustičnu Spaladium Arenu, ali nema kluba kojim bi je mogao barem povremeno puniti. Rijetke scene sportske rapsodije u njoj su nudile tek reprezentativne akcije rukometne, teniske i futsalske reprezentacije, ostavivši nezaboravnu ambijentalnu kulisu koja će zasigurno dočekati i košarkaše narednog lipnja.

Triput je dosad hrvatska košarkaška reprezentacija kroz kvalifikacije uspijevala dosanjati svoje olimpijske snove. Može li i četvrti? Sad kad je one out of a million u dva mjeseca zaista postalo one out of a hundred?

Kvragu, u ovoj sveopćoj hrvatskoj košarkaškoj depresiji sanjati je ionako ljepše nego biti budan.

loading...