“Nikad ne smijemo pregovarati iz straha i nikad nas ne smije biti strah pregovaranja”, govorio je nekoć svom narodu John F. Kennedy. “Ljudi moraju stati na kraj ratovima prije nego što ratovi stanu na kraj ljudima.”

S dva znamenita citata nekadašnjeg američkog predsjednika u džepu, predsjednik Hajduka krenuo je ‘u neprijateljske rovove’. U misiju koju premosnik između njegovih dvaju mandata nije učinio nimalo jednostavnijom. Niti je HNS previše doživljavao Ivana Kosa, niti se on previše bavio HNS-om, svjestan da će teško išta postići. Isključeni mikrofon i bujica uvreda koje su zasule njega i Slavena Marasovića na izbornoj skupštini na kojoj su lojalisti još jednom pokazali kako u njihovom svijetu “nema nikih problema”, bili su vjerojatno najniža točka koju su odnosi Hajduka i HNS-a doživjeli u svojoj burnoj međusobnoj povijesti.

Već gotovo dva desetljeća Hajduk u svom matičnom savezu umjesto majke ima maćehu. Taj odnos traje puno duže od ere u kojoj je međugorski mučenik privatizirao hrvatski nogomet i pretvorio ga u bankomat i slatki život za sebe i svoje birokratske, političke, strukovne, sudačke i novinarske vazale.

Pitanje (ne)igranja hrvatske nogometne reprezentacije na jedinom reprezentativnom stadionu u zemlji poteže se još od ranih dana Vlatka Markovića, a s dolaskom Davora Šukera samo se zaoštrilo. Doslovno svaki kvalifikacijski ciklus još tamo od Belgije i Nizozemske 2000. počinjao je obećanjima o reprezentaciji na Poljudu, a završavao saznanjem da su još jednom i Hajduk i Split i Dalmacija prevareni.

Hajduk je pred HNS postavio sedam potpuno racionalnih zahtjeva. Niti jedna od tih sedam točaka nije ni besmislena, ni neprovediva

I ovog je puta ‘reprezentacija u Splitu’ bila razlog da Hajduk i HNS sjednu za isti stol. Što je u datim okolnostima samo po sebi vijest. I korak naprijed. Pitanje je samo hoće li i ovog puta ispasti da je Hajduku taj korak naprijed zapravo bio tek noga u guzicu. Kineska mudrost ionako je u zadnje vrijeme u hrvatskom nogometu jako popularna.

Jer od jedne stvari je zaista teško pobjeći, koliko god htjeli vjerovati u časne i iskrene namjere i ‘nove vjetrove’. Od činjenice da se i posljednja parada tobožnjih HNS-ovih “novih vjetrova prema Splitu i Hajduku” dogodila baš negdje u ovo vrijeme prije četiri godine. Koincidencije li, u izbornoj godini. Kao što je i ova.

Ako je sve ovo jeftino politikantstvo i predizborni igrokaz u svrhu ‘galvanizacije glasača’, ako i iz ove runde i Hajduk i Split i Dalmacija izađu namagarčeni, ugasit će se i posljednji tračci nade u normalizaciju ovog nenormalnog i bizarnog odnosa koji, objektivno, ne koristi nikome.

Ali ajmo reći da nije. Ajmo još jednom biti naivci koji vjeruju da će se nešto ipak možda pomaknuti s mjesta. Što nam, jebiga, drugo preostaje, ako ne želimo jednom zauvijek od svega dignuti ruke?

“S neprijateljem se ne pregovara”, užasnuo se dio navijača kad se saznalo za Hajdukovo ovotjedno ‘gostovanje’ u HNS-u. Zgodno je, međutim, da u pravilu ti isti koji “ne bi pregovarali s neprijateljem”, istovremeno ne vide ništa loše u konstantnom sponzoriranju tog istog ‘neprijatelja’ kroz pirotehniku u terenu ili topovske udare koji frcaju oko glava skupljača lopti, fotoreportera i vatrogasaca.

Hajduk bi trebao biti jedini i isključivi interes svih koji se u njega zaklinju. I predsjedniku koji razmišlja da li treba sjesti za stol s ‘neprijateljem’ koji ga je već toliko puta preveslao, ali i svakom navijaču koji misli da se borba za Hajduk vodi punjenjem HNS-ove blagajne kaznama koje plaća klub ili pražnjenjem vlastitih tribina zbog nekog iracionalnog egoizma i tvrdoglavosti. Koji je smisao vođenja rata u kojem stalno sam sebi svojevoljno pucaš u nogu?

Hajduk je pred HNS postavio sedam potpuno racionalnih zahtjeva. Ti zahtjevi, međutim, ne bi trebali služiti kao ultimatum za domaćinstvo reprezentaciji, jer će na taj način samo proizvesti kontraefekt. Odnos između Splita/Dalmacije i reprezentacije nije u potpunosti jednak odnosu između Hajduka i HNS-a. I među navijačima postoje različita mišljenja i stavovi o tome treba li reprezentaciju izuzeti iz kontaminiranih odnosa između kluba i saveza. A problem domaćinstva reprezentaciji tek je jedan od mnogih koje treba rješavati.

Neovisno o tome hoće li Hrvatska uskoro ponovno zaigrati na Poljudu i, što je još važnije, na njemu se i zadržati, tih sedam točaka poslužit će kao demonstracija stvarnih namjera ‘novih vjetrova’ u HNS-u. Jer niti jedna od tih sedam točaka nije ni besmislena, ni neprovediva i nijedna od njih nema za cilj ništa drugo osim zakonitosti, transparentnosti i ravnopravnosti. A to bi trebao biti cilj svih u hrvatskom nogometu, zar ne?

Jedna od tih sedam točaka posebno će jasno pokazati kolika je stvarna volja čelnika HNS-a da Hajduk vrate tamo gdje mu je mjesto. Za stol za kojim se odlučuje o sadašnjosti i budućnosti hrvatskog nogometa. Točka koja se bavi sudačkom organizacijom. Hajduk vjerojatno više neće inzistirati na stranom povjereniku za suđenje, ali će svakako inzistirati na stručnoj i neokaljanoj osobi koja će voditi implementaciju i korištenje VAR-a.

“Razgovarali smo o reformama u HNS-u”, izjavio je Marijan Kustić, čovjek koji se očigledno najviše trudi ispred Kuće nogometa da se taj led barem počne otapati. Zanimljive riječi koje svakako imaju težinu, jer ako Kustić želi pokazati da je HNS doista drugačiji nego što je bio i da je vrijeme ‘hladnog rata’ napokon iza nas, onda će te reforme vrlo brzo morati pokazati na djelu. A reforme znače — glave. I to ne bilo kakve.

Pa makar Bruno Marić nije jedini Hajdukov alergen unutar HNS-a, čovjek koji je za mnoge Hajdukove navijače utjelovljenje svega što u hrvatskom nogometu ne valja i personifikacija dželata iz doba najrigidnije diktature, vjerojatno će biti točka na kojoj će se lomiti budući odnosi. Iako Marić nije postao šefom sudačke organizacije, što se spominjalo kao mogućnost nakon njegovog sudačkog umirovljenja prošle godine, nego ‘samo’ instruktorom za VAR, Hajduk će njegovu nazočnost u bilo kojem obliku unutar sudačke organizacije teško provariti.

Treba li podsjećati da je (i) njegovo suđenje bilo okidač za akciju u kojoj je Brbićev prethodnik Hrvoje Maleš pravomoćnom presudom dokazao prljave igre unutar sudačke organizacije? A HNS se tada, kao i danas, ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Čime je automatski svakom hrvatskom nogometnom sucu stavio ruksak pun sumnje na leđa. Uključujući i Marića.

Mogla bi to, međutim, biti prava Igra prijestolja. Bruno Marić dosad se pokazao prilično vještim u dvorskim igrama i uspio se zadržati unutar sudačke organizacije čak i uz saznanje da nije bio baš ‘omiljen u kolektivu’. Ali uvijek se znao izboriti i progurati. Tko će vrhu HNS-a biti važniji i vrjedniji, saznat ćemo uskoro.

Baš kao što ćemo saznati i jesu li ovog puta namjere i ‘novi vjetrovi’ zaista u službi pomirbe i reformacije hrvatskog nogometa ili će i ovog puta ‘novi vjetrovi’ puhati samo dok ne prođu izbori.

Nije ni prirodno, ni normalno, ni logično za bilo koju stranu da Hajduk i HNS vječno budu zakopani u svoje rovove i da se vječno gledaju preko ciljnika. To dugoročno ne koristi ni jednima, ni drugima. Hrvatski nogomet treba Hajduk jednako kao što i Hajduk treba hrvatski nogomet.

Ali vremena u kojima su neke simbolične geste ili poneko domaćinstvo reprezentaciji mogli riješiti sve međusobne probleme odavno je prošlo. Ukoliko obje strane uistinu žele da se ovaj apsurdni odnos konačno popravi, a trebali bi željeti, tu više neće pomoći nikakva kozmetika. Samo konkretna i jasna djela. Konkretne i jasne promjene.

Jer Kennedy nije govorio gluposti.

Ljudi moraju stati na kraj ratovima prije nego što ratovi stanu na kraj ljudima.