Nikad u svojoj klupskoj povijesti Rijeka nije ušla u sezonu u situaciji u kojoj je lovina. Poznata je misao kako je titule puno teže braniti nego napadati, no Rijeka čak i u takvoj ulozi ima puno razloga za optimizam. Iako je izgubila Franka Andrijaševića, svog prvog igrača iz šampionske sezone, ostatak momčadi na čelu s potpisnikom riječkog uzleta Matjažom Kekom i dalje je na okupu. Uz pristigla osvježenja kojih će vjerojatno biti još, ovisno o slici koju će oslikati uvodna prvenstvena kola i europska pretkola.
S druge strane, njezini glavni konkurenti nisu dramatično jači nego prošle sezone. Pa ako ćemo uzeti u obzir činjenicu da su se prošle sezone i s jednima i s drugima, a riječ je naravno o Dinamu i Hajduku, vrlo uspješno nosili i na koncu im ispustili crni dim ispred nosa odjurivši do naslova, sasvim je logično postaviti Rijeku u ulogu prvog favorita i ove sezone.
I kad bismo u tim jednadžbama koristili samo sportske varijable, igrački i trenerski potencijal, ambijent u klubu i atmosferu u momčadi, Dinamo se s Rijekom ne bi mogao nositi. Posebno nakon posljednjih kaotičnih poteza u kojima je najprije potjeran sportski direktor jer se nije slagao s trenerom, pa trener jer se nije slagao s igračima, pa na koncu i “perverzno pojačanje” Sammir koji se nije slagao ni s kim osim sa svojim bankarom.
Prije samo tri mjeseca Dinamo se kleo u svu trojicu i bacao pred njih milijune. Tri mjeseca kasnije nema više ni jednoga od njih, a ni njihovih milijuna.
Ali kad je Dinamo u pitanju, onda u domaću jednadžbu uvijek ulaze i brojne druge varijable koje ga (još) uvijek guraju u poziciju gazde bez obzira na kvalitetu konkurencije. Prošle su sezone izdanja na travnjaku bila toliko neuvjerljiva da je Dinamo uspio ostati bez trofeja u ambijentu gdje ima veći budžet od čitavog ostatka lige zajedno i u ligi u kojoj u startu ima 12 bodova prednosti ispred svih. Sve je to Rijeka uspjela nadjačati isključivo na travnjaku.
Ovog ljeta Dinamova se momčad praktično nije promijenila, osim novog lijevog beka i zadnjeg veznog dovedenog iz trećeg pokušaja. Najave da će modri već ove sezone vratiti trofeje i kvalifikacije za Ligu prvaka s Kvarnera u Maksimir počivale su prvenstveno na premisi da je Ivajlo Petev toliko dobar trener da će kontinuitetom svog rada loš Dinamo iz prošle sezone pretvoriti u dobar u ovoj.
No, umjesto kontinuiteta, trener u kojeg se do jučer zaklinjalo i kojem je ugovor uz izdašnu plaću produžen sve do 2020., iako u ovih pola godine nikoga svojim djelima nije impresionirao, samo dva dana uoči novog prvenstva poslan je u vječna lovišta. Naravno, s bogatom otpremninom.
Ove je godine dojam da, usprkos razlikama u budžetima i vizijama, razlike u svlačionicama vodeća četiri kluba nisu više onako dramatične kao dosad
A žezlo je gurnuto u ruke Marija Cvitanovića, koji će Dinamo pokušati vratiti na tračnice s kojih ga je prošle sezone izbacila nabujala Rijeka. Svoju Lokomotivu Dinamov će Vlak imati i ove sezone, kao i ponekog skretničara koji će svjesno ili refleksno isukati ili progutati zviždaljku kad zatreba.
Imat će i solidnu, iako nimalo impresivnu momčad u kojoj će El Arabi Hillel Soudani i dalje visoko odskakati kao najbolji individualac lige i čovjek koji će svojim potezima vući naprijed. Imat će na svojim leđima i pritisak ozbiljnih sudskih procesa koji će klub pratiti i opterećivati tijekom čitave sezone. I nuždu da uz ganjanje trofeja na scenu izbaci nekog novog transfernog kapitalca.
Hoće li Cvitanović sa svim tim znati i moći žonglirati? Ili će i on, poput Željka Sopića, poslužiti tek kao prijemosnica do nekog novog trenera s besmisleno basnoslovnim višegodišnjim ugovorom?
Što se Hajduka tiče, on je ovog ljeta konačno sebi osigurao ono što sezonama nije. Mir, stabilnost i kontinuitet. Carrillovo proljeće izgledalo je solidno, ljetni prijelazni rok odrađen je bez velikih turbulencija, a europska pretkola konačno su dočekana s istim trenerom i momčadi koja nije proživjela dramatičan redizajn.
Od dvije najveće rupe u momčadi zakrpana je jedna, Josip Radošević je “televizija u boji” u odnosu na Jeffersona, pa je najveća rupa ostala na lijevom beku gdje je Hysen Memolla već na prvoj utakmici protiv Levskog u Dugopolju tjerao tribine da se hvataju za glavu. Ostatak momčadi solidno je popunjen s više ili manje kvalitetnim rješenjima, no odgovor na pitanje je li to materijal od kojeg Joan Carrillo može skrojiti fino odijelo još će se neko vrijeme čekati.
Na Poljudu se nadaju da je Carrillo njihov Kek, no puno je toga uoči nove sezone stavljeno na giljotinu zahvaljujući (ne)objektivnim okolnostima u kojima će Splićani provesti ljeto. Ultra ih je i ove godine (navodno zadnji put, jer već od dogodine termin elektroničkog partyja ne bi trebao kolidirati s početkom nogometne sezone) izmjestila s Poljuda i to praktično na mjesec dana.
U čak četiri prva kola Hajduk će gostovati – uz ono najvažnije gostovanje u Sofiji, koje treba osigurati nastavak europskog života i ljetne poljudske radosti. Nitko tako brzo ne ide iz euforije u depresiju i natrag kao Split i nije teško pretpostaviti kakve bi reakcije izazvalo rezultatsko kašljucanje na samom startu sezone. A raspored je sve osim lagan.
Stoga će već ljeto i rana jesen pokazati može li se Hajduk priključiti Rijeci i Dinamu ili će i ovu sezonu provesti u društvu Osijeka koji nije ništa slabiji nego prošle. Dapače, “osječki Kek” Zoran Zekić učvrstio je prošlosezonsku bazu i proširio konkurenciju na mnogim pozicijama.
Osijek nije dovodio zvučna pojačanja, u klubu su se vodili sličnom logikom kao i Rijeka na početku svog projekta, a trijumf protiv Luzerna u europskim kvalifikacijama potvrdio je da će i ove sezone biti i osmijeha i optimizma u klubu koji je donedavno bio na izdisaju. Prekrasne slike punog Gradskog vrta na povratku Europe u Osijek djeluju kao ljetno osvježenje, a prava fešta tek će se dogoditi ako u Osijek sleti slavni PSV u 3. pretkolu.
Ostali? Lokomotiva će i u ovoj sezoni predstavljati najveću sramotu lige, a njezini će treneri, igrači i funkcioneri i dalje čitavu hrvatsku javnost smatrati budalama i smijati im se u lice glupim objašnjenjima o svojoj “suverenosti i neovisnosti”. Tužnije od same činjenice da će Lokomotiva i devetu sezonu zaredom poklanjati Dinamu bodove i razvijati njegove igrače je da nijedan klub osim Hajduka s tim nema problema. Bar ne javno.
Slaven Belupo izgleda kao najsigurnija oklada za ‘prvu pratilju’ vodećoj četvorci, a Inter je i ovog ljeta nastavio sa svojom uobičajenom praksom. Udomio je brojne igrače kojih su se drugi klubovi odrekli i među njima će tražiti, a vjerojatno i pronaći svoj mir sredine ljestvice. I jamačno opet reciklirati poneko ime za prodaju bogatijima.
Bit će zanimljivo pratiti Rudešov španjolski krvotok u hrvatskom tijelu. Teško je pričati o nekoj igračkoj kvaliteti kad je velika većina tamošnjih imena nepoznata široj javnosti, no financijska stabilnost u svakom slučaju Rudešu daje argumente u borbi za opstanak s gladnom i žednom Cibalijom. Preživjeti još jednu prvoligašku sezonu bit će cilj i Istre 1961, koja se s američkim kapitalom nikako ne uspijeva pretvoriti u ono u što se s nigerijskim kapitalom pretvorila Rijeka, a s mađarskim Osijek.
Kad se podvuče crta, četiri će kluba u predstojećoj sezoni imati rezultatske, a svi ostali ambicije isključivo vezane uz preživljavanje. Odavno smo sanjali ligu u kojoj ćemo imati (barem) četiri ambiciozna, sređena i konkurentna kluba među kojima će svatko moći dobiti svakoga, u kojoj neće biti privilegiranih i zaštićenih i čiji će međusobni okršaji puniti i stadione i navijačka srca.
Ta se hrvatska verzija ‘Velike četvorke’, nažalost, nikad nije oformila jer je jaz između Hajduka i Dinama u odnosu na Rijeku i Osijek u post-ratnim vremenima bio prevelik. Kako na terenu, tako i u institucijama koje su u modrima i bilima uvijek imali svoje ljubimce kojima su naizmjenično puhale u leđa. Sve do trenutka dok Dinamo nije potpuno okupirao sve nogometne strukture i pretvorio ih u svoj kućni servis koji je rezultirao desetljećem njegove apsolutne dominacije.
Ove je godine, međutim, dojam da usprkos razlikama u budžetima i vizijama, razlike u svlačionicama ta četiri kluba nisu više onako dramatične kao dosad. I da bi svaki međusobni okršaj Rijeke, Dinama, Hajduka i Osijeka u novoj sezoni mogao puniti tribine i frcati iskrama.
Samo da te iskre budu nogometne. I da u glavnim ulogama budu igrači, a ne ‘igrači’.
