Istog onog dana kad su Manchester i Engleska obilježavali tri desetljeća sjećanja na zrakoplovnu nesreću Busbyjevih Beba, u jugozapadnom Londonu uslikana je jedna od najslavnijih fotografija u povijesti engleskog nogometa. Slika na kojoj Vinnie Jones, uz luđački izraz lica, grabi ‘obiteljske dragulje’ Paula Gascoignea.

Vinnie Jones dobio je zadaću ‘uškopiti’ novu mladu zvijezdu engleskog nogometa. I tu je zadaću shvatio doslovno. Bila je to prvenstvena utakmica između dvaju kup okršaja i završila je bez golova. I bez Gascoigneovih čarolija. Prethodno te sezone Jonesov Wimbledon je već izbacio Gascoigneov Newcastle iz Liga kupa. A dva tjedna kasnije izbacio ga je i iz FA Cupa. Prebio i izbacio. Na njegovom St James’ Parku.

Taj neočekivani trijumf je do samo nekoliko godina ranije amaterskom Wimbledonu otvorio put prema finalu FA Cupa. Morali su momci još izbaciti Watford i Luton, da bi po prvi put u klupskoj povijesti stigli na Wembley. Na noge Liverpoolu, najboljoj momčadi u zemlji. Pobijedili su i Redse i kreirali jednu od najvećih senzacija u engleskoj klupskoj povijesti. Luđaci iz Wimbledona osvojili su kup!

Paul Gascoigne poslao je buket cvijeća Vinnieju Jonesu. Kurir se vratio s Vinniejevim poklonom za njega. Četkom za WC školjku

Crazy Gang. Tako su ih zvali. Luđaci. Takvi su i bili. U nedostatku novca menadžer Dave Bassett skupljao je momčad od tipova kojima je trebala druga šansa u nogometu. Mnogima i u životu. Od tipova koji su redom bili iz siromašnih gradova, kvartova i obitelji. Tipova koji su u nogomet praktično došli s ulice.

I igrali su po nekim svojim pravilima. Mlatili su se i na terenu i izvan njega. Imali su gomilu nekonvencionalnih metoda zastrašivanja i dekoncentriranja protivnika. Tijekom utakmice stalno su se unosili u lice suparnicima, vrijeđali, prijetili. Uklizavali s obje noge, razbijali nosove, napadali u tunelu, čupali suce, provocirali navijače, svađali se s klupama. Svaka njihova utakmica bila je na rubu incidenta. A nerijetko i debelo preko ruba.

Nisu tukli samo suparnike, mlatili su se i međusobno. Njihove inicijacije sadržavale su daleko luđe stvari od onoga što su na utakmicama radili suparnicima. Nitko u svlačionici nije bio siguran, a magnituda budalaština koje su međusobno izvodili ovisila je o inspiraciji tog dana. Batine, zapaljene torbe, iskidana roba, izbušene gume, kopačke na krovu zgrade. Jednom su čak i zapalili auto. Svom suigraču. Jer mu klub nije dao povišicu. Činilo im se zgodnim.

Bili su divlji, razuzdani, nekontrolirani. Ali svaka interna ludost samo ih je još više zbližavala. One koji bi izdržali ‘vatreno krštenje’. Totalno su se uživjeli u ulogu “mi protiv čitavog svijeta”. Svi, ali baš svi su ih mrzili. Ne antipatizirali ili nevoljeli. Baš mrzili. A oni su se time hranili. Oni i njihova mala lokalna zajednica koja je živjela uokolo njihovog trošnog, amaterskog Plough Lanea.

Na mjestu stoljetnog godišnjeg okupljanja teniske aristokracije stvorena je najluđa i najmanje aristokratska nogometna banda u bogatoj engleskoj nogometnoj povijesti. Lawrie Sanchez, Wally Downes, Alan Cork, Mick Harford, Terry Gibson, Dennis Wise, ‘nindža’ Eric Young. I najluđi među njima – Vinnie Jones i John Fashanu. Veliki meštri lude svlačionice.

Svađali su se, izazivali i tukli. Dvojica napadača, Fashanu i Sanchez, nisu se podnosili. Nisu uopće komunicirali. Ali na terenu su jedan za drugoga ginuli. Kad je Sanchez zabio pobjednički pogodak u finalu FA Cupa, Fashanu je priznao da mu je to bio najteži trenutak u životu.

“Gledalo nas je 100.000 ljudi na Wembleyu, milijuni na televiziji i svi su bili protiv nas. Nije me toliko pogodilo što je moj zakleti neprijatelj zabio gol, nego što sam morao pred svima čestitati tom seronji.”

Na gostovanja su nosili ogromni zvučnik kojeg bi instalirali odmah uz vrata svlačionice. Rastvorili ih i raspalili najžešću muziku. Kad bi ih domaćini dolazili upozoriti, svađali bi se i naguravali s njima, dižući si adrenalin kojeg bi potom ispucali na travnjaku. Kad bi ih dočekale svlačionice s izvađenim strujnim utičnicama, imali bi spremne baterije. I još više decibela.

Osim što je imala funkciju iritiranja protivnika, glazba im je služila i kao dodatna motivacija. Doduše, neka druga vrsta glazbe. Naime, libanonski vlasnik kluba Sam Hammam svim je igračima u ugovor stavio točku u kojoj je pisalo da za svaku utakmicu koju izgube s četiri gola razlike moraju provesti večer u operi. Užasavali su se toga više nego novčane kazne.

U autobusu kojim su putovali na gostovanja redovito se kockalo. I to za prilično ozbiljan novac. Kad im je trener napokon zabranio da jedan drugome uzimaju lovu prije utakmice, uveli su pravilo da se kocka za hlače. Onome tko izgubi rezali su hlače na trakice i takav je morao hodati gradom sve dok se ne krene u svlačionicu.

To legendarno finale FA Cupa 1988. bilo je posebna priča. Vidjevši ih nervozne, pune adrenalina i testosterona u hotelu, menadžer Bobby Gould poslao ih je u obližnji pub da “popiju nešto i smire živce”. Večer prije utakmice. Noć prije utakmice.

Čašica za čašicom rodila je ideju da sutra prije utakmice poklone cvijeće Lady Diani. Mamurni od sinoćnjeg ‘smirivanja živaca’ Vinnie Jones i Dennis Wise otputili su se ranom zorom iz hotela u centar Londona pronaći cvjećarnu. Malo šetali gradom. Svratili u frizera. Izgubili par sati. Kupili čak i cvijeće. A onda im ga je strogi kraljevski protokol oduzeo i bacio u smeće bez da ga je princeza uopće pomirisala.

I ne treba stvari previše uljepšavati ili romantizirati. Bili su nasilnici. Igrali su prljavo. Kršili su pravila. Pravo je čudo što je samo jedan igrač, Tottenhamov Gary Stevens, zbog divljačkog nasrtaja Vinnieja Jonesa okončao karijeru. Kad danas pogledate kompilaciju njegovih najluđih startova ježi vam se koža. Fashanu je u jednom skoku Garyju Mabbutu razbio lubanju. Ostali su, srećom, preživjeli. Uz modrice, ali ipak.

Srećom po suparnike, raspali su se odmah nakon osvojenog trofeja. Gazda Hammam nije želio propustiti šansu da unovči neke od svojih najluđih primjeraka, koji su se raspršili diljem lige. No, pojedinačno nisu imali ni približnu vrijednost kakvu su imali u grupi. Među ostalim luđacima.

Wise je iz Wimbledonove prerastao u Chelseajevu legendu, Fashanu se ženio i rastavljao, pravio djecu i fakultativno se bavio korupcijom u nigerijskoj politici, ali najveća faca i nakon karijere (p)ostao je Vinnie Jones.

Njegovo luđačko lice i prezenterska uloga u zloglasnom dokumentarcu Soccer’s Hard Men, u kojem je detaljno objašnjavao kako se na terenu rade ‘prljavštine’ i zbog kojeg je zaradio šestomjesečnu suspenziju, privukli su pažnju mladog režisera Guya Ritchieja koji je imao ulogu baš za njega. Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške zvao se film kojim je Vinnie Jones zakoračio u svijet u kojem je, zapravo, puno više dao nego u onom nogometnom. I za kojeg je očito imao puno više talenta.

Budući Madonnin bivši suprug glumački je grumen zlata u nogometnom nasilniku odmah iskoristio i u svom drugom filmu Zdrpi i briši, a definitivnu potvrdu svoje glumačke nadarenosti imao je u filmu Operacija Swordfish. U kojem je oduševio jednako kao i gole grudi Halle Berry. Dobro, nije, ali bio je stvarno dobar.

Od tog trenutka potpuno se posvetio filmskoj karijeri, prestao mlatiti suparnike, suigrače, susjede, suputnike. Svu agresiju ispucavao je pred kamerama i za svoje uloge kriminalaca, divljaka i nasilnika dobivao je sjajne recenzije i struke i publike.

“Kako uspijem tako dobro odglumiti nasilnika? Ne znam, meni to nekako dođe prirodno.”

A fotografija? Kad je nakon utakmice Paul Gascoigne iz zajebancije poslao buket cvijeća u domaću svlačionicu i naredio da ga uruče Vinnieju Jonesu, kurir se vratio s Vinniejevim poklonom za njega. Četkom za WC školjku.

Ta legendarna fotografija mogla bi stajati u svakoj enciklopediji kao krunski dokaz rečenice kako “slika govori više od tisuću riječi”. I 30 godina nakon što je snimljena, ta jedna fotografija ispričat će vam sve što trebate znati o Vinnieju Jonesu.

I njegovim zloglasnim wimbledonskim Luđacima.