Novac je promijenio nogomet. Zapravo ne novac, koliko *ogroman novac. Superbogati su se odvojili, odvajat će se još i više, a Davidi nogometnog svijeta sve će rjeđe pobjeđivati Golijate. U Španjolskoj su 14 od zadnjih 15 titula osvojili Real Madrid ili Barcelona, sedam zadnjih u Njemačkoj Bayern, osam zadnjih u Italiji Juventus. I svi oni i ove sezone vode na svojim prvenstvenim ljestvicama. Za razliku od jednog ludog proljeća prije 20 godina.
Katastrofalan ulazak u sezonu 1999./2000. svih španjolskih giganata, Real Madrida, Barcelone, Atletico Madrida, Valencije, Seville, neočekivano je iskoristio Deportivo La Coruña. Klub nije ništa posebno najavljivao uoči sezone, doveo je nekoliko ne odveć zvučnih imena među kojima je bio i tandem iz ispalih Tenerifa — Roy Makaay i Slaviša Jokanović. Tandem koji je postao kamen temeljac.
Novu godinu Deportivo je dočekao na prvom mjestu, ali mu dalje im nitko nije davao ozbiljne šanse da se tu i zadrži. Sumnje su dodatno pojačane uvjerljivim domaćim porazom 0:3 od prosječnog Racinga iz Santandera na startu 2000. i lošim gostujućim izdanjima odakle mjesecima nisu donijeli pobjedu.
No, kako je bodove prosipao Deportivo, još marljivije su ih prosipali i svi ostali. Čitava liga praktično je igrala “tko manje”. Real Madrid je prije Božića Johna Toshacka zamijenio neiskusnim brkom Vicenteom del Bosqueom, a Barcelona Louisa van Gaala toliko je štrapala da je prvenstvo završila s čak 12 poraza. Bila je to sezona u kojoj su u rano proljeće šampionske snove odjednom počeli sanjati vječni autsajderi Deportivo, Zaragoza i Alavés.
Dok su A Coruña i Rim danima gorjeli u senzacionalnoj i neočekivanoj vatri emocija, Leverkusen je rastvorio kutiju aspirina i tužnog pogleda utonuo u san
Međutim, tri kola prije kraja Barcelona se nekako uspjela prišuljati na dva boda zaostatka za nimalo uvjerljivim Deportivom. Istog trenutka oživjeli su duhovi koji su Riazorom lutali punih šest godina. Duhovi onog epskog poraza u sezoni 1993./94., kad je Miroslav Đukić promašio jedanaesterac za Deportivo u zadnjoj minuti zadnjeg kola, zbog čega je naslov prvaka skrenuo baš u Barcelonu. A grad u totalnu depresiju.
Barceloni naklonjeni mediji najavljivali su novo pucanje pod pritiskom neiskusnog Deportiva, koji je već 94 godine čekao svoju prvu titulu. Štoviše, Barça je igrajući dan ranije mogla staviti još tonu pritiska na Makaaya i društvo i pobjedom ga nakon gotovo pola godine skinuti s prvog mjesta — barem na jedan dan.
Na Camp Nou je istrčao Rayo Vallecano koji je trebao biti topovska hrana za uskrsle Barçine šampionske ambicije. Ali Pep Guardiola, Luís Figo, Rivaldo, Patrick Kluivert i društvo odigrali su tu utakmicu onako kako su odigrali i čitavu sezonu. Rayo ih je šokirao pobjedom 2:0 i poklonio Deportivu novu bocu svježeg kisika.
Uoči posljednja dva kola Primera je bila u nevjerojatnoj situaciji: čak šest momčadi teoretski je moglo osvojiti naslov prvaka. S dvije nule na gostovanjima Deportivo je uoči zadnjeg kola zadržao tri boda prednosti pred Barcelonom.
A Coruña je opet ustreptala, čitava Galicija bila je na nogama. Riazor je gorio, iako je svima podsvjest i dalje žuljala ona šokantna večer od prije šest godina. Ali ovaj put nije bilo kiksa. Espanyol je pao, a sudbina je htjela da pobjednički pogodak postigne legendarni kapetan Donato. Onaj koji je šest godina ranije zamijenjen, pa je njegovu zadaću izvođenja jedanaesterca preuzeo nesretni Đukić.
Trener Javier Irureta tako je konačno obrisao gradske suze koje su se lile šest godina. Makaay, Jokanović, Donato, Djalminha, Pauleta i društvo upisali su se u knjige španjolske nogometne vječnosti, donijevši Galiciji prvi naslov prvaka. Deportivo je konačno uspio napraviti taj posljednji korak, koji nije nikad ni prije ni poslije te sezone.
A ta je sezona definitivno zapamćena kao najčudnija u španjolskoj nogometnoj povijesti. Sezona u kojoj su se Deportivo i Zaragoza do zadnjeg kola borili za titulu, a finale Kupa kralja igrali Espanyol i Atletico Madrid. Istovremeno, Real i Valencia igrali su finale Lige prvaka, a Barcelona je ispala u polufinalu. Najbolji strijelac lige bio je iz Racinga (Salva Ballesta), a iz lige su ispala oba seviljska kluba i Atletico Madrid! Čudo.
Istovremeno, u Italiji se sredinom proljeća činilo da će to biti još jedna ‘uobičajena’ sezona u kojoj će rutinski slaviti Juventus. Prethodne sezone Lazio je dugo prijetio, ali kiksom u Firenci u pretposljednjem kolu naslov prvaka ispred nosa mu je, za jedan bod, uzeo Milan.
Uoči rimskog derbija sredinom ožujka Lazio je za Juventusom zaostajao čak devet bodova. Na papiru sjajni Lazio iz kojeg su frcale iskre: Alen Bokšić, Diego Simeone, Juan Sebastián Verón, Alessandro Nesta, Siniša Mihajlović, Marcelo Salas, Pavel Nedvěd, Roberto Mancini, Fernando Couto, Matías Almeyda, Simone Inzaghi — nisi znao odakle udaraju. Ali stvari nisu baš štimale kako bi se očekivalo. Sve do proljeća. Sve do tog rimskog derbija.
Roma je povela već u trećoj minuti, Nedvěd i Verón okrenuli. I pokrenuli Lazijev stampedo od sedam pobjeda u osam posljednjih kola. Među njima je i bio i trijumf protiv Juventusa na Delle Alpiju.
Svejedno, tri kola prije kraja Juve je i dalje imao komfornih pet bodova prednosti i ne odveć težak raspored. No, Verona je napravila prvu pukotinu, omogućivši Laziju da se primakne na -2, dva kola prije kraja.
Igrala se posljednja minuta utakmice pretposljednjeg kola između Juventusa i Parme, Juve je vodio pogotkom Alessandra del Piera. Nakon kornera Fabio Cannavaro zabio je za 1:1 i izazvao erupciju oduševljenja u taboru Lazija, koji je s tim rezultatom u posljednje kolo ulazio sa sudbinom u svojim rukama.
No, sudac je šokirao i Parmu i Lazio, poništio je taj gol zbog do danas nerazjašnjenog razloga i omogućio Juventusu da on u zadnje kolo uđe s prednošću. Gazda Lazija Sergio Cragnotti grmio je danima, pucao iz svih oružja i prema Juventusu i prema sudačkoj organizaciji, pozivajući na “totalni reset talijanskog nogometa”. Taj reset je i dočekao nekoliko godina kasnije, kad su u javnost izašli brojni grijesi glavnog Juventusova operativca Luciana Moggija.
Lazijevi navijači su u zadnjem kolu napunili Olimpico kako bi prosvjedovali i iskazali podršku svojoj “pokradenoj” momčadi, iako nisu gajili neki veliki optimizam da bi Juventus mogao kiksati kod osrednje i svih ambicija lišene Perugije. Svoj posao protiv Reggine Lazio je odradio bez problema već do poluvremena. Ostalo je tek čekati vijesti iz Perugije.
A ondje se na poluvremenu nebo otvorilo. Oluja koja je prošla preko grada natopila je travnjak i odgodila početak drugog poluvremena za više od sat vremena. Dok su na Olimpicu Lazijevi navijači utrčavali na travnjak slavivši pobjedu i kraj sezone, Pierluigi Collina tek je započinjao drugo poluvrijeme u Perugiji.
Teški, vodom natopljeni travnjak nije bio prijatelj Juventusovih zvijezda. Štoviše, izvjesni Alessandro Calori zabio je za Perugijinu pobjedu i svoje ime, ni kriv, ni dužan, upisao među Lazijeve legende, a Marco Materazzi gospodario je obranom koja je svoju mrežu sačuvala čistom.
Nebesko-plavi dio Rima je eksplodirao, nakon 26 godina Lazio je osvojio svoj drugi naslov prvaka i to baš u godini u kojoj je klub slavio svoj 100. rođendan. Uzeo je i Kup Italije, putem također izbacivši Juventus, bila je to sezona iz snova za najveću generaciju u klupskoj povijesti. Dvadeset godina kasnije Lazio je opet u mrtvoj utrci s Juventusom, ali u priču se neočekivano uključio koronavirus…
Sezonu ranije Bayern je svoj novi naslov proslavio baš u Leverkusenu, na stadionu svog prvog pratitelja kojeg je ostavio na 15 bodova razlike. Ali te sezone Bayer je daleko ustrajniji. Daleko dosadniji. Zalijepio se uz bok Bayernu i nije mu dopuštao da se odvoji. Štoviše, kad je Bayern u gradskom derbiju u 30. kolu poražen od 1860 Münchena, momčad Christopha Dauma spremno je zgrabila vrh ljestvice. I ljubomorno sačuvala prednost od tri boda sve do posljednjeg kola.
A u njemu mu je sudbina dala savršenu priliku za osvetu za prošlosezonsko Bayernovo slavlje u Leverkusenu. Bayer je dobio priliku svoju prvu titulu u povijesti proslaviti u — Münchenu. Točnije u Unterhachingu, južnom predgrađu Bayernova grada, gdje ga je na najmanjem stadionu u ligi dočekalo desetak tisuća navijača Bay…, pardon, Unterhachinga.
Tek nekoliko kilometara sjevernije Bayern je protiv Werdera sve riješio u prvih 16 minuta, pa se čitav krcati Olimpijski stadion mogao posvetiti prijenosu iz svog predgrađa.
Bayeru je bio dovoljan bod da konačno razbije to vječno prokletstvo koje ga je tituliralo “najvećim njemačkim klubom koji nikad nije bio prvak”. No, umjesto Unterhachingove, njegovi su igrači u 20. minuti naciljali vlastitu mrežu. I to Michael Ballack, koji je odabrao užasan trenutak za svoj prvi autogol u karijeri. Tone dodatnog tereta sručile su se na leđa “vječno drugog Leverkusena”, kako su ih transparentom provocirali navijači Bayerna par kilometara sjevernije.
I dok je Bayer očajnički ganjao izjednačenje, Unterhaching je prodao još jednu kontru i zabio drugi. Za slavlje čitavog Münchena — kako onog iz južnog predgrađa, tako i onog iz centra, gdje je 70.000 bayernovaca slavilo neočekivani poklon. Poput mačke s devet života, Bayern je preživio i ovu šokantnu završnicu.
A sjajna generacija iz Leverkusena ostala je neokrunjena. Generacija u kojoj su uz Ballacka bili i Robert Kovač, Boris Živković, Ulf Kirsten, Émerson, Zé Roberto, Stefan Beinlich, Jens Nowotny, Oliver Neuville ipak nije dočekala ono što su istovremeno dočekali i proslavili Donato i Nesta. Dok su A Coruña i Rim danima gorjeli u senzacionalnoj i neočekivanoj vatri emocija, Leverkusen je rastvorio kutiju aspirina i tužnog pogleda utonuo u san.
Prošla su dva desetljeća od tog ludog proljeća 2000., koje će kod svakog navijača Deportiva, Lazija i Bayera uvijek izazivati posebne emocije. Proljeća u kojem je David barem na trenutak šamarao Golijata…
