Empirijska istina, što će potvrditi svaki novinar, a i ne samo novinar, koji je prošao svijeta — nalazi se u taksiju. Stvari koje možete saznati ako naletite na *pravog taksista nacrtat će vam više korisnih slika o vremenu i prostoru u kojem se nalazite nego što ih ima u bilo kojem turističkom vodiču. Tako je bilo i sa mnom i Budimpeštom. Čim je otvorio usta, znao sam da tekst ne mogu početi ničim drugim nego s njim.
— Iz Hrvatske ste? Što, došli ste malo vidjeti kako izgleda diktatura?
Zapravo nismo, ali pustio sam čovjeka da priča.
— Ne znam zašto bi itko želio doći ovdje. Moja žena i ja stavljamo novac sa strane i selimo u Španjolsku čim sve sredimo. Taksi mogu voziti i tamo, ali barem neću živjeti u diktaturi. I više me neće biti sram jer me neće biti briga.
Ne znam priča li istu priču svakome tko sjedne pored njega ili je osjetio da znam slušati. Ali nije stajao.
— Vas u Hrvatskoj rat nije uništio ni približno koliko je nas uništio ovaj diktator i njegova kriminalna organizacija. Lažira izbore, pljačka državu i sve to pod nekom lažnom pričom o zaštiti naroda i domovine. Podržavaju ga samo zatucani ili oni koji od njega imaju interesa. Pametni ljudi bježe i od njega i od Mađarske.
Ali dobro, okrećem ga, gradi se po cijeloj zemlji, evo ja sam iz sporta, dobili ste gomilu novih stadiona i sportskih objekata. Nije sve baš tako sivo.
— Stadioni? Pa naravno, opljačkaš i državu i narod i onda im izgradiš neki stadion ili spomenik i kažeš da im to poklanjaš. Na jedan izgrađeni stadion ukrao ih je 10.
Nisam mu htio kontrirati da su i nas naši političari opljačkali, ali nam niti stadione nisu ostavili. Ovo je ipak njegova priča, pa sam nastavio slušati.
— My friend, znaš što je najgore od svega? Osramotio nas je postavši potrčko onog ruskog Hitlera. A znaš li što su nama Rusi pola stoljeća radili? Koliko su nas pobili i uništili? Koliko smo sanjali da ih se otarasimo. I sad kad je cijeli svijet protiv njih, moja Mađarska ih podržava. Osramotio je naše pretke, a opljačkao našu djecu. My friend, ova zemlja nema budućnosti.
Danas je mađarski nogomet daleko od onog revolucionarnog. Više je to ‘Teška konjica’, usprkos svim lijepim, novim stadionima na kojima se odvija
Tu smo već stajali nekoliko minuta ispred hotela, nije Budimpešta toliko velika za sve ono što je budući Španjolac želio skinuti s duše. Nisam namjeravao ići tako daleko i široko, ali ovo s Rusima je zanimljivo i iz konteksta priče koju sam došao proučiti i ispričati.
Mađari se, naime, smatraju prvim revolucionarima europskog, a time i svjetskog nogometa. Ona njihova slavna generacija s početka 1950-ih, koju su predvodili Ferenc Puskás i Sándor Kocsis, bila je prva koja je počela propitkivati uvriježene engleske metode i načine igranja.
Bili su to pionirski dani ‘totalnog nogomet’, u kojem su igrači mijenjali pozicije, u kojem se centralni napadač povlačio po loptu u sredinu i otvarao prostor ubojitim krilima, a ta krila su, na zgražanje britanske nogometne škole križala, mijenjala pozicije i uskakala u prostor koji im je dotad bio zabranjen.
Bili su prva momčad s Kontitenta koja je slavila na Wembleyju. I to ne slavila, nego pomela Engleze, zabivši im 13 komada u dvije utakmice. Tu klicu ‘novog nogometa’ Béla Guttman posijao je i u Brazilu, a na toj mađarskoj filozofiji nogometa Brazil je osvojio svoj prvi naslov Svjetskog prvaka u Švedskoj 1958.
I da se vratim na onaj dio s Rusima koji je spominjao moj taksi-predavač, a koji danas posebno zamjera aktualnoj mađarskoj politici. Mađari su uvjereni da bi njihov nogomet, društvo da ni ne spominjem, bio potpuno drugačiji da u studenome 1956. nije u krvi ugušen njihov desetodnevni ustanak protiv sovjetske vlasti. Nakon toga Mađarska je doživjela još tvrđu sovjetsku represiju koja je ugušila brojne aspekte društvene renesanse, među kojima je bio i nogomet. U kojem su Mađari u to vrijeme bili najnapredniji na svijetu.
Budimpešta me, moram priznati, očarala na prvi pogled još prije gotovo 20 godina kad sam je prvi put posjetio, ali na drugi i detaljniji još i više. Usprkos tome što sam možda naletio na najdepresivnijeg taksista u zemlji, Budimpeštu mi nije uspio pokvariti. Taj prekrasni grad u sebi ima nešto očaravajuće i umirujuće. Nešto jedinstveno.
A jedinstvena je i njezina nogometna priča. Malo je europskih gradova koji imaju toliko trofejnih klubova, a još manje onih koji su toliko dominirali nogometom u svojoj zemlji kao budimpeštanski. Kroz 20. stoljeće čak je sedam klubova iz Budimpešte osvajalo naslov prvaka, a u periodu od 100 godina samo pet titula nije završilo u glavnom gradu.
Iako nominalno svaki od njih predstavlja Budimpeštu, identitet svih tih klubova duboko je ukorijenjen u različitim kvartovima glavnog grada. Do danas svaki od tih klubova glavnu navijačku bazu crpi iz kvarta u kojem se nalazi, a najviše je izvan svog kvarta, čak i grada izašao Ferencváros, koji je popularan i u drugim dijelovima i Budimpešte i Mađarske.
Prvo veliko rivalstvo izgradili su Ferencváros i MTK, koji su dominirali tamošnjim nogometom na početku 20. stoljeća. No, kako je MTK osnovala i podržavala židovska zajednica, njeno je stradanje tijekom Drugog svjetskog rata smanjilo bazu i snagu tog kluba. Danas se taj derbi više ne smatra posebno oštrim, nema navijačkih nereda i sukoba iako dva stadiona dijele tek tri tramvajske stanice.
Najžešći budimpeštanski gradski derbi danas je okršaj između Ferencvárosa i Újpesta. Iako je i on zadnjih godina prilično jednosmjeran u korist Fradija, svako iskrcavanje ljubičastih trupa iz sjevernog predgrađa u zeleni Ferencváros na jugoistoku ili obratno predstavlja ogromni izazov za snage reda i mira.
Budimpeštanski klubovi su, osim po kvartovima, strogo odijeljeni i klupskim bojama, ali i ulogama koje su igrali u povijesnim kontekstima. Ferencváros baždari zelenu boju, Újpest je ljubičast, MTK plavo-bijeli, Honved crno-crveni, Vasas crveno-plavi. MTK je oduvijek bio židovski, Honved je kroz socijalistički sistem bio vojni, Újpest policijski, a Vasas komunistički. Jedino Ferencváros nije imao definiranu ulogu, njega se uvijek povezivalo s prehrambenom industrijom koja je snažna u njegovu kvartu, ali i njemačkim etnicitetom koji je egzistirao unutar Budimpešte.
Danas više nema ideoloških razlika ili podjela, a sve ih je ionako ‘ovjerio’ onaj o kojem je monolog držao moj taksi-predavač s početka. A moj domaćin na utakmici između Ferencvárosa i Olympiakosa, Škot koji već 25 godina živi u Budimpešti, ovako mi je objasnio tu priču:
“Svi prvoligaši u mađarskoj ligi financiraju se od države, na ovaj ili onaj način. Bilo TV pravima nacionalnih televizija, bilo putem telekoma, banaka, naftne industrije, državnih tvrtki ili kladionice koja je u vlasništvu države. Svaki od klubova je u rukama nekog od bliskih suradnika Viktora Orbána. Doslovno svaki. Zadnji je odolijevao Újpest, ali i oni su prije nekoliko godina pali. Nijedan klub nije miljenik države, svi dobivaju nešto, a Ferencváros je svoju dominaciju zadnjih godina uglavnom izgradio ogromnim novcem od Europe. Njegov je budžet dvostruko veći od konkurenata s kojima se bori za trofeje.”
A ti konkurenti više nisu gradski rivali. Prošlo je već punih 20 godina otkako su zadnji put dva budimpeštanska kluba trčala međusobnu šampionsku utrku. Štoviše, nakon Ferencváros, koji je između 2006. i 2009. bio izbačen u drugu ligu zbog financijskih problema, zadnjih godina ispadali su i MTK i Honved i Vasas, a ove sezone i Újpest jedva nekako drži glavu iznad crte.
U 21. stoljeću konačno je ustala mađarska nogometna provincija. Od 23 prvenstva čak 12 ih je već otišlo izvan Budimpešte. Debrecen ih je sam osvojio sedam, više nego svi klubovi izvan glavnog grada zajedno u prethodnih puno godina. Ove godine Ferencvárosu prijeti Paks, klub iz gradića s tek 20.000 stanovnika, u kojem igraju isključivo Mađari. Rijetki vjeruju da će izdržati ritam, posebno sad kad se Fradi riješio Europe, ali još uvijek se klub iz gradića s jedinom atomskom centralom u zemlji drži na samom vrhu prvenstvene ljestvice.
Ferencváros je zadnjih godina redovit u skupinama europskih natjecanja, igrao je u grupi i Lige prvaka i Europa i Konferencijske lige. Prošle i ove sezone uspio je napokon proći skupinu, nakon koje ga je prošle godine u EL izbacio Bayer, ove godine u KL Olympiakos.
Ova je europska sezona završila sjajno, s obzirom kako je počela. Ispadanjem već u prvom pretkolu Lige prvaka s ružnih 0:3 kod kuće od islandskog KÍ Klaksvika, što je glavom platio trener Stanislav Čerčesov.
No, zaštitna mreža kroz tri kvalifikacijska kola Konferencijske lige ponudila je irski Shamrock Rovers, malteški Hamrun Spartans i litavski Žalgiris, što je bilo dovoljno za još jednu europsku jesen. A u njoj je Fradi s novim trenerom Dejanom Stankovićem, s dvjema pobjedama protiv Čukaričkog i s po dva remija protiv Fiorentine i Genka prošao dalje. Do Olympiakosa, koji je za njega bio prejak.
Mađarski nogomet zadnjih se godina definitivno dignuo iz letargije u kojoj je bio zapeo desetljećima. Još od one svoje znamenite Lake konjice, koja je učila nogometu i Europu i Južnu Ameriku. Danas je mađarski nogomet daleko od onog revolucionarnog. Više je to ‘Teška konjica’, usprkos svim lijepim, novim stadionima na kojima se odvija.
Ali život je takav, ne možeš imati sve. Mađarima očito ide gradnja, ali ne ide igra. S nama Hrvatima je obrnuto.
