U dalmatinskom etnosu postoji izreka “Dabogda te dopala Šolta”. U nekim prošlim vremenima otok iz splitskog arhipelaga bio je pojam teškog i mukotrpnog težačkog života, što su nova vremena promijenila i Šoltu pretvorila u mirno i ugodno mjesto za život koje više nitko ne ‘proklinje’. Mnogi bi danas voljeli da ih dopadne Šolta.
Hrvatski futsal dvaput je u tri godine dopao Lisabon. I Sporting. Krajnja točka europskog kontinenta i njegov futsalski hram taman su sukladni onoj šoltanskoj kletvi jer ondje nitko ne prolazi dobro. Znate da vas čeka teških i mukotrpnih 40 minuta u kojima će se najbolji europski futsalski klub s vama igrati mačke i miša. Ali vam istovremeno otvoriti vrata nekog novog svijeta. Nekog novog sporta.
Prošli su to Makarani prije tri godine, prolaze to i Omišani ovog tjedna. I zapravo je nevjerojatno koliko je poveznica i sličnosti između dvaju trenutno najbolje posloženih hrvatskih futsalska kluba i rivala, koje dijeli tek 30-ak međusobnih kilometara. Toliko su toga zadnjih godina prošli gotovo istim putem, pa je bilo logično i da ih sudbina odvede na ‘školovanje’ na isto mjesto. Na kraj staroga svijeta.
Fantastično je ono što su u vremenima u kojima se od sporta uglavnom uzima, a rijetko sportu daje, napravila dva poduzetnika i sportska zaljubljenika istog imena iz dva mala susjedna grada. Savršeno je taj đir u jednoj riječi sažeo Mijo Milavić, alfa i omega Olmissumove priče. Riječi koja ponosno stoji na transparentu u prekrasnoj novoj omiškoj dvorani.
“Ovo je samo jedan korak naprijed, škola koja nam je pokazala da koliko god dobri bili, i oni najbolji koji stoje nasuprot nas su i dalje samo ljudi”
“Malomišćani”.
Riječ koja utjelovljuje svu ljepotu, raskoš i čari malog mjesta. Riječ koja u sebi ima ‘Omiš’, ali isto tako i ‘MA’. U hrvatskoj sportskoj realnosti u kojoj je svatko za sebe i svatko protiv svakoga, to zdravo, sportsko omiško-makarsko rivalstvo u kojem na terenu i tribinama frcaju iskre, ali ne priječe međusobno poštovanje i uvažavanje, podignulo je kompletan hrvatski futsal na višu razinu.
“Moja je obitelj uvijek osjećala potrebu ulagati u našu lokalnu zajednicu, a na sličan se način zadnjih godina razvijala i priča u Makarskoj”, pričao mi je ponosno i ispunjeno Milavić u srcu Lisabona. “Mnogi vole pričati što bi trebalo i što bi se moglo napraviti, ali mi smo odlučili da riječi neće ostati bez djela. Poduzetnici i lokalpatrioti su zasukali rukave i u Makarskoj i u Omišu i napravili smo nešto na ponos naših zajednica, ali i puno šire. Čovječe, pa mi *malomišćani predvodimo i predstavljamo cijelu Hrvatsku. Zamisli, Bernarde, koliko je to veliko”,
A njegova je priča uistinu impresivna. Šest godina je prošlo od osnivačkog akta kojim je pokrenut Olmissum, do utakmice Lige prvaka u dvorani prvaka Europe. A sve što je u tih šest godina stalo teško je i izlistati.
Možete pričati o titulama prvaka treće, druge i prve lige, o osvojenom kupu, superkupu, europskim pobjedama i prolasku među 16 najboljih klubova Europe. Iako bi Milavić, inače strastveni kolekcionar nogometnih dresova, vjerojatno radije pričao o tome kako je došao na ideju klupskih boja, dresova, grba, zastava, slogana, dizajna dvorane i milijun sitnica koje samo dokazuju koliko je detaljno i metodično promišljen svaki detalj omiškog kluba. Jedinog futsalskog kluba, a sumnjam da ih i u drugim sportovima ima, koji ima vlastitu dvoranu. Milavići su, naime, u dogovoru s Gradom izgradili jednu dvoranu za gradske, drugu za vlastite potrebe. I savršeno se nadopunjavaju.
Covid ih je presjekao upravo u trenutku kad su počeli puniti svoju trofejnu riznicu, pa su praktično ostajali bez fešte i bez navijačke potpore. Navijači se zapravo tek privikavaju na ono što u Olmissumu imaju, jer Omiš zapravo nikad nije imao ovako značajan sportski klub u nacionalnim okvirima. Grad(ić) je to od jedva 15.000 stanovnika.
Olmissum je u milijunski Lisabon stigao nakon uvjerljivog trijumfa na turniru kojem je bio domaćin, gdje je preskočio prvake Srbije, Armenije i Austrije. Drugačija je ovo momčad od prošlogodišnje koja je kvalitetom bila iznad konkurencije, što je i dokazala osvojivši sva tri trofeja. Ove sezone nedostaju čak četiri ključna čovjeka iz prošle.
Mnoge je ljetos iznenedila informacija da se klub razišao sa Žarkom Luketinom, prvim vratarom hrvatske reprezentacije i čovjekom koji je za svaku svoju momčad puno više od samog čovjeka među vratnicama. Trener Duje Maretić, međutim, vjerovao je da u Josipu Bilandžiću ima vratara koji može odgovoriti visokim klupskim zahtjevima.
Bilandžić je već protiv beogradskog FON-a u Omišu odlično reagirao i iščupao momčad iz nekih teških trenutaka, a protiv Sportinga je bio najbolji igrač Olmissuma i svojim je obranama spriječio da poraz bude značajno uvjerljiviji. Luketinov opus, iskustvo i respekt teško je kompenzirati samo jednim igračem, ali Bilandžić je naznačio da Olmissumu vratar neće biti problematična pozicija.
Osim Luketina i Franca Jelovčića, koji je prošlu polusezonu bio posuđen od belgijskog Halle-Gooika, Omišani su zbog ozljeda u Lisabonu bez još dvije važne figure. Okomitog, energičnog i probojnog Valerija Jurića, koji je prošle sezone zabio mnoge ključne golove i Stjepana Perišića, koji je predvodio svoju momčad mirnoćom, čvrstinom i kapetanskim autoritetom.
Prava je šteta što Perišić nije dobio priliku stati nasuprot najboljoj europskoj momčadi i povesti svoje suigrače u najveću utakmicu u klupskoj povijesti. Bila bi to zaslužena nagrada za ponajboljeg hrvatskog malonogometaša ove godine, koji se svukao u opremu i izveo svoju momčad na centar, ali zbog ozljede koljena nije mogao nastupiti. Ne bi s njima Olmissum izbjegao poraz od Sportinga, ali bi bila realnija slika punog dometa ove momčadi.
Protiv Sportinga je realno bilo teško očekivati išta osim dostojanstvenog poraza, a upravo se to i dogodilo. Olmissum je odigrao dobru utakmicu, Nikola Pavić zabio gol iz lijepe akcije za konačnih 1:3, ali i dostojanstveni poraz i dalje je — poraz. Bilo je stoga zanimljivo gledati pomalo razočarana lica i trenera Maretića i igrača koji su nakon utakmice tumačili kako su mogli odigrati i bolje. Maretić je na to ovako reagirao:
“Nema preskakanja stepenica. Ovo je samo jedan korak naprijed, škola koja nam je pokazala da koliko god dobri bili, i oni najbolji koji stoje nasuprot nas su i dalje samo ljudi. Ubuduće ćemo u ovakve utakmice ulaziti s puno manje respekta jer sad znamo gdje smo.”
Platili su, međutim, danak toj utakmici jer su samo 16-ak sati kasnije djelovali prilično ispuhano protiv prvaka Rusije. Rezultat 2:3 mogao je biti i suprotan, no saznanje da hrvatski prvak može igrati prilično ravnopravnu utakmicu s prvakom Rusije donedavno je bilo nezamislivo.
Puno je potencijala u toj svlačionici, skupili su Omišani mnoštvo dobrih mladih igrača s kojima žele stvoriti momčad na duge staze. Mnogi se slažu da Josip Jurlina (21) može izrasti u najboljeg hrvatskog igrača, a Antonio Sekulić (22) već sad je možda i najdominantniji igrač prvog dijela sezone. I zagrebački reprezentativni tandem Matej Horvat–Kristijan Postružin sjajno se uklopio u omiški gusarski brod donijevši potpuno suprotne igračke karakteristike, a predsjednik Milavić i sportski direktor Juraj Grizelj i dalje su čvrsto naslonjeni na ideju momčadi sastavljene isključivo od hrvatskih igrača.
“Nemamo mi ništa protiv stranaca, dapače, pa naš grad je turističko središe i time se ponosimo. Ali i to je jedan naš način da promoviramo i pomažemo ono lokalno, domaće. Ima Hrvatska puno dobrih igrača, a vjerujem da ćemo vrlo brzo početi ubirati plodove naše škole koja radi punom parom”, podvukao je Milavić.
Nastavi li se krivulja razvoja eksponencijalnim putem kojim Olmissum ide od svog osnivanja, lako je povjerovati da će Ivan Perišić, Andrija i Ante Žižić, Ivica Križanac, Mate Bilić i ostali omiški sportski velikani uskoro u svoje društvo primiti i neko veliko futsalsko ime.
U grad na ušću spektakularnog Tajoa u Atlantski ocean gusarska družina iz grada na ušću spektakularne Cetine u Jadransko more stigla je bez kompleksa i straha. Dokazavši još jednom da i *malomišćani mogu stići do kraja svijeta.
Ako su im snovi dovoljno veliki, a kurs ispravan.
