Maurizio Sarri nije ga vidio u svojoj verziji Juventusovog nogometa. Koja je potrajala samo jednu sezonu, jer su u Juventusu brzo shvatili da ne vide Sarrija u svojoj verziji Juventusovog nogometa. Želja da Stara dama osim rezultatski uspješna bude i vizualno uzbudljiva nije se ostvarila s rigidnim napuljskim ovisnikom o nikotinu, ali je Juve nastavio tražiti. Pragmatični, dosadni Juve koji kida živce, ali pobjeđuje, nastojat će se ostaviti prošlosti. Novi Juve svojim konzumentima diljem kugle zemaljske mora ponuditi i spektakl, ne samo trofeje. Jer nove generacije su razmažene i lako preskoče na Barcelone i Reale ako niste dovoljno zabavni.

Mandžukić takvoj verziji Juventusa nije pripadao jer nije zabavan. Njega nikad nije zanimao seksi nogomet, zanimao ga je samo fajt. I pobjede. Tako je igrao cijeli život. I bio je ljut na Sarrija i na sportskog direktora Fabija Paraticija, ne zato što ga više nisu htjeli, nego zato što mu nisu na vrijeme rekli. Imao je gdje. Ali više nije imao kad.

Mandžukić je tip koji ima visok prag boli, kroz karijeru nije imao teških ozljeda, uvijek igra na isti način i čija napaljenost, predanost i ambicija ni danas nisu upitne

Uz ovacije navijača koji su ga obožavali zbog svih njegovih igračkih i karakternih ratničkih osobina na koje je svaki navijač svakog kluba slab, Mandžukić je Torino napustio s osjećajem nedovršenosti. Odbijao je ideje da ode ‘bilo gdje’, a zvali su ga iz Njemačke, Engleske, Turske. Odbio je i ideju da se spoji sa svojim bivšim suigračem Franckom Ribéryjem u Fiorentini, a nekako najbliže je izgledao moskovski Lokomotiv, Vedran Ćorluka i Liga prvaka. Ni to nije prošlo, kao ni neke nove ideje o Bliskom ili Dalekom istoku. Mandžukić je želio natrag. U elitu.

I Milan je konačno došao. U savršenom trenutku, situaciji i ulozi. Milan, koji je u godinu dana doživio transformaciju iz kluba koji luta do kluba koji se bori za trofeje, trebao je baš tipa kakav je Mandžo. Čovjeka koji će sa sobom donijeti svoj ratnički duh i koji će, zamislite, u 35. godini biti ‘mlađa alternativa’ u vrhu napada.

Zlatan Ibrahimović (p)okrenuo je sve. Jedan od dva tipa na koje su Zvonimir Boban i Paolo Maldini uložili sve svoje žetone. I pogodili. Pobjednički virus kojeg je 39-godišnji bošnjačko-hrvatski Šveđanin posijao po Milanovoj svlačionici raširio se brže i ubojitije nego što je itko očekivao. Boban i Maldini su znali i što od njega žele i što u njemu dobivaju, ali teško da su i oni očekivali da će baš ovako dobro ispasti.

Drugi na kojeg su tipovali bio je trener Stefano Pioli. Iako su trpjeli kritike i sumnjičave poglede kad su ga doveli, Pioli je bio čovjek u kojeg su imali silno povjerenje. Do te mjere da je zbog njega Boban morao otići iz kluba nakon što je javno kritizirao činjenicu da je iza njihovih leđa ‘prokurist’ Ivan Gazidis dogovarao dolazak Ralfa Rangnicka.

Gazidis, čovjek od povjerenja čelnika Elliot Management Corporationa koji drži više od 90 posto vlasništva, ulogu Bobana i Maldinija uvijek je vidio više protokolarnom nego upravljačkom. No, tandem klupskih legendi nije želio samo slati želje za mir u svijetu, nego preuzeti sportsku politiku kluba u svoje ruke. S poprilično različitom vizijom od Gazidisove, koja je uvijek na prvo mjesto stavljala profit, a ne rezultat. Što najbolje dokumentiraju njegove godine u Arsenalu.

Gazidis je od Milana želio stvoriti klub poput Arsenala, koji će dovoditi klince sa svih strana svijeta, provući ih kroz par godina svog sustava koji će im nabildati cijenu, a potom ih preprodavati dalje. Iz tog razloga je za šefa skautske službe postavio Francuza Geoffreyja Moncadu, koji je baš takav posao radio u Monacu. I koji je već ubrao popriličan broj mladih biljki koje je presadio na San Siro čekajući da propupaju. I donesu profit.

Boban i Maldini, međutim, smatrali su da takav isključivo trgovački pristup nije u skladu s Milanovim imenom i renomeom i inzistirali su da uz mlade igrače svlačionica mora imati i određen broj prekaljenih veterana s kojima će se osim odšteta hvatati i trofeji. Boban je davno prije siječnja prošle godine imao ideju vraćanja Ibrahimovića, ali Gazidis je bio protiv. A udarao im je veto na još neke igrače kojima su željeli mijenjati gubitničku kulturu koja je obuzela Milan zadnjih godina.

Gazidis nije odustao nakon što je Boban razotkrio njegovu prljavu igru iza njihovih leđa. Štoviše, uz potporu svog vjernog pobočnika Nijemca Hendrika Almstadta, s kojim je također surađivao u Arsenalu, sa 62-godišnjim Rangnickom dogovorio je potpuno preuzimanje klupske struke kroz poziciju ‘menadžera engleskog tipa’, kakvu je u Arsenalu više od dva desetljeća imao Arsène Wenger.

Dovedi mlado i jeftino, prodaj malo manje mlado i skupo. To je bio Arsenal, to je u Gazidisovim vizijama i Milan. Trofeji su, naravno, dobrodošli. Ali su tek sekundarni prioritet.

Dogodilo se, međutim, da su Bobanove ideje dale rezultat. Ibrahimović je zavladao svlačionicom, Pioli ju je posložio i nakon što je prvenstvo prošle godine nastavljeno Milan je bio najugodnije iznenađenje. Završili su na šestom mjestu i izborili Europu, igrajući pritom i učinkovit i gledljiv nogomet. Nije tajna da su i iz svlačionice dolazili signali kako bi željeli nastaviti s Piolijem, umjesto novog resetiranja.

Rangnick je u međuvremenu dao nekoliko intervjua u kojima se ponašao kao da već slaže stručnu politiku u Milanu, što je dodatno iziritirao situaciju. Maldini ga je javno kritizirao i bilo je jasno da će njegovim eventualnim dolaskom klub izgubiti i drugu igračku legendu u koju navijači i javnost imaju silno povjerenje.

I Gazidis je shvatio da je pametnije ne inzistirati na totalnom remontu kojeg bi garantirao Rangnickov dolazak u trenutku kad su više-manje svi protiv toga. Umjesto Nijemčeva buldožera odlučio je pružiti još jednu priliku Pioliju i pustiti Moncadu da osvježi krvotok svlačionice s još nekoliko sjajnih potencijala poput Sandra Tonalija, Jensa-Pettera Haugea i Brahima Díaza.

Pioli je dobio ugovor samo na jednu sezonu, ali Milan je nastavio sa sjajnom formom iz prošle. U četvrtom kolu pobijedio je Inter i zasjeo na vrh Serie A. Padali su potom i Napoli i Lazio, a prvi poraz stigao je tek u 16. kolu od Juventusa. I dalje drži vrh ljestvice, prošao je u šesnaestinu finala Europske lige, u četvrtfinale Kupa Italije i igra iznad svih očekivanja.

Pioli je prošle godine po Ibrahimovićevu dolasku potpuno prilagodio formaciju njegovim potrebama, omogućivši mu da s 39 godina na leđima ne brine o defenzivnom dijelu. Iza njegovih leđa postavio je ‘desetku’ Hakana Çalhanoğlua, koji je konačno buknuo u svoj raskoši svog nedvojbenog talenta, a svi ostali zaduženi su da njima dvojici olakšaju život. I kreaciju.

Dvojica zadnjih veznih, bili to Tonali, Franck Kessié, Ismaël Bennacer ili Rade Krunić, zaduženi su za krpanje i čišćenje iza Turčinovih leđa, a dva ‘radna’ krila imaju jednako važne i ofenzivne i defenzivne zadatke. Hauge, Rebić, Samuel Castillejo, Alexis Saelemaekers — koga god stavite dobit ćete neograničenu trku i energiju. A obrambena četvorka Davide Calabria, Simon Kjær, Alessio Romagnoli, Theo Hernández već je sjajno kliknula i uz reprezentativnog vratara Gigija Donnarummu iza svojih leđa djeluje jednom od najsigurnijih u ligi.

Ibrahimovićeva jedina prava alternativa u vrhu napada je 21-godišnji Portugalac Rafael Leão, ali s Mandžukićem Pioli dobiva mogućnost da dozira Ibrine minute bez da izgubi iskustvo, gard, agresivnost i leadership, nekoga tko će u svakom trenutku držati i fokus i tenziju.

Iako je Gazidis načelno protiv takvih angažmana, prilično jeftina investicija bez velikog rizika privukla ga je da odobri transfer koji je ogroman dio talijanske nogometne javnosti pozdravio kao vrhunski potez. Jer Mandžukić je tip koji ima visok prag boli, koji kroz karijeru nije imao teških ozljeda, koji uvijek igra na isti način i čija napaljenost, predanost i ambicija ni danas nisu upitne.

“Motiviran sam kao i prvog dana. Ispred mene su još četiri godine vrhunskog nogometa”, rekao je na predstavljanju.

Milan je poletio u visine koje mu se (još) nisu predviđale, ali sigurno ih neće tako lako pustiti sad kad ih je osjetio. Iako talijanski auditorij i dalje više vjeruje i Interu i Juventusu za konačno slavlje na kraju prvenstva, Milanov ‘ić-faktor’ naoštrio je zube talijanskom crveno-crnom korpusu.

Šteta što je pritom Boban bespotrebno ‘poginuo’. Ali lijepo je ponovno vidjeti Milan tamo gdje pripada.