Rafael Nadal, recimo, uvijek slaže dvije boce vode pokraj sebe, uvijek pije naizmjenično iz jedne pa druge i uvijek pazi da su etikete na njima okrenute prema terenu. Logotipovi na čarapama uvijek su pažljivo simetrični, hladan tuš prije meča obvezan, a radije bi prokopao rupu ispod linije terena nego na nju nagazio.

Roger Federer je opsjednut brojem osam. Osam ručnika, osam boca vode, osam ispucanih loptica, osam reketa. Što čak nije ni nelogično za čovjeka koji je rođen osmog osmog osamdesetprve. Björn Borg je na jedan detalj strogo pazio. Wimbledon je uvijek morao dočekati bradat. Njegovu samsonovsku vjeru da je u bradi wimbledonska snaga opravdalo je pet uzastopnih titula.

Aragonés je toliko zazirao od svega žutoga da je odbio primiti dortmundski buket dobrodošlice uoči Svjetskog prvenstva 2006.

Karijeru Andrea Agassija slobodno se može podijeliti na dvije epohe. Onu u donjem rublju i onu bez njega. Na prvi meč Roland Garrosa 1999. ušao je bez donjih gaća koje su ostale u hotelu. Dobio je taj meč i narednih šest, kao 13. nositelj uzeo svoj prvi i jedini RG i kompletirao Golden Slam. Shvativši da je međunožna sloboda krucijalan faktor uspjeha više nikad u karijeri nije igrao u donjem rublju. I osvojio je još četiri Grand Slam naslova.

Jednako zanimljive rituale imale su i sve vrhunske tenisačice. Serena Williams, primjerice, uvijek je vezala vezice na isti način, a čarape se tijekom turnira nisu mijenjale dokle god se pobjeđivalo. A pobjeđivalo se. Jelena Dokić morala je točno pet puta udariti lopticu o pod prije prvog servisa, dvaput prije drugog. Marija Šarapova imala je čitav niz stvari kojima je sebe smirivala, a protivnice iritirala. Svjesno.

Veliki Michael Jordan pokrenuo je trend produženja gaća od dresa, koje su prije njega bile poprilično kratke. Jordan je tražio od proizvođača duži donji dio kako bi mogao prekriti gaće svog sveučilišta North Carolina koje je nosio ispod gaća Chicago Bullsa čitavu svoju karijeru.

A kad smo kod gaća, Jason Terry ih je imao od svih NBA momčadi jer je noć prije utakmice uvijek spavao u gaćama sutrašnjeg suparnika. Jeff Hornacek je prije svakog slobodnog bacanja morao dotaknuti desni obraz, Steve Nash polizati vrhove prstiju, a Karl Malone izgovoriti molitvu.

Nemoguće je popisati sve ‘mušice’ koje su sportaši sebi utuvljivali u glavu kao nužne, ali među bizarnijima su svakako jutarnje ispijanje vlastite mokraće u režiji brazilske UFC zvijezde Lyota Machide ili ogrlica od zubiju životinja koje je uhvatio i ubio američki bejzbolaš Turk Wandell. Dotični je k tome bio opsjednut brojem devet, pa je osim dvije devetke na dresu inzistirao na potpisivanju ugovora isključivo s devetkama na kraju. NY Metsi su mu, primjerice, dali ugovor na 9.999.999,99 dolara.

Nogometne priče o praznovjerju, urocima i ritualima mogle bi popuniti čitav televizijski serijal. Svi već znaju za kletvu Béle Guttmanna koji je 1962. prokleo Benficu da “neće osvojiti europski trofej stotinu godina” jer su ga smijenili nakon što je zatražio povišicu plaće. Od tada je Benfica igrala u pet finala Kupa prvaka i tri finala Kupa UEFA/Europske lige i izgubila svih osam. Navijači Benfice nestrpljivo iščekuju 2062.

Ali nije to bila jedina kletva koja je desetljećima tamničila nogometne klubove. Derby County je 1895. uselio na novi stadion Baseball Ground, zbog čije je gradnje raseljena skupina Roma. Legenda kaže da su na odlasku prokleli nogometni klub tvrdeći kako nikad neće osvojiti engleski kup, u to vrijeme najvažnije nogometno natjecanje na svijetu.

Kletvu su u Derbyju shvatili ozbiljno tek nakon što su izgubili sva tri finala engleskog kupa u narednom desetljeću. Četiri desetljeća kasnije kad su ponovno ušli u finale, klupska delegacija locirala je potomke raseljenih i platila im da uklone urok. Nekoliko minuta prije kraja finala na Wembleyju igranog pred 100.000 gledatelja, u jednom Charltonovu napadu eksplodirala je lopta. Derbyjevi igrači shvatili su to kao znak s neba da je kletva skinuta i u produžetku su zabili tri gola i osvojili prvi kup u povijesti. Nakon toga više nikad nisu ušli u finale, ali nije bitno. Uroka više nema.

Sličnu priču o izvlaštenim Romima i novom stadionu ima i Birmingham City. Navodno su i oni iz istog razloga prokleti, pa je taj urok menadžer Barry Fry pokušao skinuti mokreći na sva četiri kornera St. Andrewsa. I zaista, tromjesečni niz bez pobjede prekinuli su s nekoliko trijumfa, ali tek kratkoročno. Fry je svejedno dobio nogu, zapišavanju kornera usprkos.

Veliki španjolski trener Luis Aragonés mrzio je žutu boju preko granice koja definira poremećaj. Makar je imaju i na zastavi, u Španjolskoj i inače žuta boja nije baš omiljena, a i u nekim drugim kulturama postoji čak i definirana ‘ksantofobija’ — strah od žute boje.

Aragonés je toliko zazirao od svega žutoga da je odbio primiti dortmundski buket dobrodošlice uoči Svjetskog prvenstva 2006., a nijedan njegov igrač nije smio ući u svlačionicu u toj boji. I naravno da je sudbina htjela da se Španjolci odluče nakon dužeg vremena vratiti pričuvnu žutu garnituru dresova baš za vrijeme njegova izbornikovanja na Europskom prvenstvu 2008.

Sreća ga je s odabirom crvene boje dresa pratila u prve četiri utakmice turnira, ali kad su Rusi uzeli crvenu u polufinalu, počeli su problemi. I pitanja. Aragonés je uoči utakmice rekao da je službena boja njihovih dresova “senf, a ne ono drugo”. U senfastim dresovima pobijedili su Ruse, osvojili naslov prvaka Europe, ali Aragonés je do smrti ostao zakleti ksantofob.

Tradiciju bacanja par zrna soli preko ramena za sreću Pisin predsjednik Romeo Anconetani dignuo je na višu razinu. Prije svih domaćih utakmica svoje momčadi prosipao je kilograme soli po terenu, a rekord je oborio uoči jedne važne utakmice kad je doviljuškario i istovario više od 25 kilograma soli na travnjak. Bilo je dovoljno i da se kosi toranj ispravi, kamoli pobijedi utakmica.

Njegov kolega Massimo Cellino, prvi čovjek Cagliarija, dvije je stvari mrzio više od ičega. Ljubičastu boju i broj 17. Zabranio je da se štampa dres s tim brojem, a sva sjedala i redove na stadionu iz 17 je pretvorio u 16b. Kad je utakmica protiv Novare zakazana za 17. rujna, pozvao je sve navijače da na stadion dođu u — ljubičastom. Objašnjenje je bilo matematičke naravi. Dvije negativne varijable daju pozitivan umnožak. S obzirom da je matematika egzaktna znanost — Cagliari je naravno pobijedio.

Praznovjerja nogometaša posebno su poglavlje. Znameniti poljubac Laurenta Blanca u ćelu Fabiena Bartheza postao je zaštitni znak francuskog pohoda na svjetsku krunu 1998., a pražnjenje crijeva Gennara Gattusa uz nekoliko pročitanih stranica Dostojevskog uoči svake utakmice najpoznatiji ritual talijanskog pohoda 2006. Pippo Inzaghi godinama je nosio i krpio isti par ‘sretnih’ kopački i jeo istu marku dječjih mliječnih keksića od kojih su točno dva uvijek morala ostati nedirnuta u kutiji u svlačionici za vrijeme utakmice.

Kolo Touré gotovo manijakalno se držao pravila da zadnji izlazi na travnjak od svih igrača Arsenala. Kad je suigrač William Gallas produžio boravak u svlačionici zbog saniranja ozljede na poluvremenu, drugi dio počeo je bez obojice. Touré je čekao da Gallas prvi izađe, a kaznu žutog kartona radije je prihvatio nego tko zna kakvu kaznu nebesa zbog razbijanja rutine.

Iker Casillas imao je čitav set pravila. Prilikom svakog gola svoje momčad morao je dodirnuti gredu lijevom rukom, a boju dresa mijenjao je svaki put kad bi izgubili. Nosio je vratarski dres bez rukava po uzoru na Jorgea Camposa, a kad ga je trener ostavio na klupi u finalu Lige prvaka 2002., bio je toliko utučen da nije ni uzeo dres s kratkim rukavima misleći da mu neće trebati. Ali kad se nakon sat vremena César Sánchez ozlijedio, Casillas je morao na teren. No, nije želio ni čuti za ulazak prije nego što se nađu škare kojima će izrezati duge rukave na ‘ispravnu’ duljinu.

I tako dalje i tako dalje. Mogli bismo nabrajati danima.

Iako sama rječ ‘praznovjerje’, koja obavija brojne rutine koje većina sportaša gotovo manijakalno slijedi i ponavlja, sugerira pojam besmislenosti, stvari ipak nisu baš tako besmislene. I nemojte nikako podcijeniti pozitivnu moć praznovjerja.

Psiholozi tumače kako sportaši navikli na rutine i ponavljanja na treningu na takav način bježe u ono što najbolje poznaju i tamo gdje se najsigurnije osjećaju. K tome, ponavljanje poznatog, ma koliko bilo bizarno, kod sportaša često zna imati terapeutski efekt u nošenju s pritiskom s kojim se suočavaju svakodnevno. Najjednostavnije rečeno: ako sportaši vjeruju da će im ponavljanje određenih rutina i praznovjerja pomoći da odigraju bolje, oni će uglavnom zaista odigrati bolje. Jer su napravili ‘sve što je trebalo’.

Vratimo se za kraj u kolijevku nogometa. Liverpool je klub s čitavom zbirkom čudnovatih rituala i mitova, među kojima su se posebno isticali vratari. Primjerice, David James bi uoči utakmice ušao u zahod, pričekao da ostane sam i onda pljuvao po zidovima, a Pepe Reina je na dan svake domaće utakmice morao uliti gorivo u auto uvijek na istoj pumpi i parkirati se na mjesto broj 39. Ali autor najluđe priče definitivno je je Bruce Grobbelaar.

Legendarni bijeli Afrikanac godinama je tvrdio kako je 1992. jedan afrički vrač zbog njega prokleo Liverpool. Grobbelaar je saznao da je jedini način da se taj urok skine sličan onome kojeg je napravio rečeni Fry u Birminghamu. Popišati sve četiri vratnice Anfielda.

Tijekom sezone 2013./14. uspio se ušuljati i ‘obilježiti’ dvije, ali dvije na drugoj strani nije stigao. Bila je to sezona u kojoj je Liverpool izgubio titulu za dva boda, uz znamenito proklizavanje kapetana Stevena Gerrarda. Grobbelaar si nije mogao oprostiti što nije dovršio posao i obećao je sebi da će vrebati novu prigodu za zapišavanje vratnica.

I ona mu se pružila prošle godine, kad je pozvan na jednu revijalnu utakmicu na Anfieldu. Bio je spreman, uoči utakmice pomokrio se u bocu i onda išao od vratnice do vratnice i škropio. Godinu dana kasnije, Liverpool je proslavio svoj prvi naslov prvaka nakon ‘godine prokletstva’ 1992.

A što, vi ste stvarno mislili da je bilo do Kloppa i igrača?