Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Moje prvo SP: Mexico ’86

Kako sam postao heroj ulice. Bar jedan dan

Ja, zapravo, nikad i nisam imao nikakve šanse. Sudbina je odradila svoje. Bilo je predviđeno da svijet ugledam nakon što se netko od liječnika vrati iz kantine, gdje je sva muška čeljad koja se zatekla u rodilištu pratila beogradsko finale Europskog nogometnog prvenstva između Zapadne Njemačke i Čehoslovačke. Ali bilo je toliko napeto da je stvarno bila glupost da stojim unutra. OK, bio sam spreman pričekati dok završi utakmica, ali nitko nije spominjao produžetke. Kamoli penale.

Alarm se u rađaonici oglasio taman negdje u vrijeme kad su kretali produžeci. Netko od doktora zasigurno je poslao u onu stvar i mene i moju nestrpljivost. Taman negdje kad je Antonin Panenka pogađao svoju slavnu panenku, ja sam plakao svoj prvi plač. Kažu da novorođenčad plače refleksno. Ja sam, međutim, plakao jer su Nijemci izgubili. I malo mi je falilo, ono nedavno kad sam na Allianz Areni bio na dohvat ruke od Ulija Hoenessa, čovjeka koji je te večeri promašio ključni penal za Njemačku, da mu konačno saspem u lice:

“Znaš li ti, brajo, da sam ja zbog tebe prvi put u životu proplakao?”

Imam negdje u kutu mozga neke fragmente Svjetskog prvenstva 1982. i puno sam puta pokušavao, ali ih nikad nisam uspio povezati. Koliko god samim rođenjem bio nogometno baždaren, ipak sam bio premali. Meksiko 1986. je bilo moje nogometno krštenje.

Smeđi i iznenađujuće teški RIZ-ov televizor na nekom nimalo sigurnom stalku tankih nogica, koji je usprkos svakodnevnom klimanju ipak preživio. I Tango kojeg je imao netko iz ulice, ali se s njim nije igralo. Bio je previše svet da bi ga se udaralo nogama. Stajao je poput trofeja na zidiću i arogantno gledao kako mrcvarimo nekog njegovog siromašnog krpenog rođaka koji je više puta poginuo i oživio nego svi statisti u osam sezona The Walking Deada.

Ipak, čitavo to Svjetsko prvenstvo u mom životu, a i u životu svih mojih prijatelja, vrtjelo se samo oko jedne stvari. Paninijeva albuma prikladno prevedenog i preštampanog u Gornjem Milanovcu. Taj album bio je sve. Početak i kraj dana. Sve zbog čega se tog ljeta živjelo. Ništa od njega nije bilo ni vrjednije, ni važnije. Ali baš ništa.

Iz njega smo crpili sve podatke i informacije, sve što je u njemu pisalo svatko od nas mogao je u svakom trenutku izrecitirati napamet. Kapacitet svakog stadiona, godinu i mjesto rođenja svakog igrača, klub za koji igra. Čak i s onih duplih sličica s kantama za napucavanje na kojima su bili Korejci, Kanađani, Iračani.

Dugo mi je trebalo da Gerarda Piquea shvatim ozbiljno, jer me pojam Pique uvijek najprije nosio na brkatu zelenu papriku sa sombrerom. Maskotu Meksika 1986., koju sam svaki dan gledao na naslovnici albuma. Da ni ne spominjem koliko mi je vremena trebalo da robnu marku Hugo Boss više ne povezujem s belgijskim stoperom koji se zvao Hugo Broos.

Nakon vrećice ili dvije uobičajenih dosadnih duplikata dogodio se — on! Da — on. Skoro mi je srce stalo kad je iz vrećice provirila El Diegova glava

Toliko smo buljili u taj album da su mi do danas u sjećanju ostale pozicije nekih igrača, posebno onih koje je bilo najteže dobiti. Najbolji igrači u pravilu su bili u najvišem redu desne stranice i taj je red većini zadavao najveće glavobolje. A opet, uz sve te zvijezde iz najgornjeg reda, lozinka za ulazak u neka naša skrovišta i podrume bio je jedan južnokorejski tandem sa sličice izuzetno ritmičnih prezimena.

Kim Sam Soo. Huh Jung Moo.”

Vrlo je vjerojatno da je tijekom prvenstva dvojicu dotičnih uništavala štucavica. A i desetljećima nakon njega. Jer, zapravo, nikad nije prestalo.

“Kim Sam Soo. Huh Jung Moo.”

Meksikanci su tada bili posebno napaljeni, a sjećam se da se pričalo kako ih je dodatno motivirao potres koji se dogodio godinu dana ranije i odnio na desetke tisuća života. Bili su uvjereni kako mogu postati prvaci svijeta, iako nitko od nas nije znao nijednog Meksikanca osim Huga Sancheza.

Meni je, međutim, puno više od legendarnog Huga u sjećanju ostao jedan drugi Meksikanac. Zvao se Manuel Negrete i negdje prije samog početka prvenstva negdje sam čuo ili pročitao kako je zaprosio svoju curu, a ona mu je rekla da će se udati za njega samo ako Meksiko postane prvak svijeta. I tip se stvarno trsio, zabio je Bugarima u osmini finala škaricama sa 16 metara strašan gol koji je nedavno FIFA proglasila najljepšim u povijesti Svjetskih prvenstava. Nikad nisam uspio saznati je li ga stvarno otkantala zato što su ispali u četvrtfinalu ili su se vjenčali i živjeli happily ever after. Pa ako netko zna, nek javi.

Diego Maradona bio je najrjeđa i najvrjednija sličica. Uvjerljivo. Zico je bio odmah iza njega, sjećam se da je i Hugo Sanchez bio vrlo vrijedan. Za Maradonu se hladno davalo 15-20 drugih, i to ne bilo kakvih. Pričalo se da jedan stariji lik iz suprotne smjene, a to “stariji” podrazumijeva da mu je bilo nekih 12-13 godina, ima pet Maradona. I da za njih traži Tanga. Mrzili smo ga iz dna duše i svaki dan smišljali kako ćemo ga dočekati ispred zgrade, iako nitko nije znao ni koje zgrade, ni kako se zove, ni postoji li uopće. Ali bio nam je svima smrtni neprijatelj.

I tako, potpuno neočekivano, jednog prekrasnog lipanjskog jutra dogodio se uvjerljivo najljepši trenutak mog dotadašnjeg života. Nakon vrećice ili dvije uobičajenih dosadnih duplikata dogodio se — on! Da — on. Skoro mi je srce stalo kad je iz vrećice provirila El Diegova glava. Vrisnuo sam kao da sam golom guzicom nasjeo na vrele gradele. Zaljubljeno sam buljio u čupavu glavu još nekih sat vremena, sve dok nisam shvatio da je svijet užasno nesigurno mjesto za takvu neprocjenjivu vrijednost. Pažljivo sam odlijepio poleđinu i zalijepio ga na zadnje prazno mjesto između Ricarda Bochinija i Jorgea Burruchage.

Tog sam dana po prvi put u svom životu bio heroj ulice. Bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat.

Onaj Diegov slalom i gol protiv Engleza ostao mi je negdje u maglovitom kutu sjećanja, kao i njegova “Božanska ruka”. Nismo tada shvaćali pravu magnitudu ni te utakmice, ni te ruke koja će zauvijek ostati jedan od artefakata povijesti Svjetskih prvenstava. Iskreno, puno smo se više bavili jednom drugom četvrtfinalnom utakmicom u kojoj je ‘poginuo’ naš prvi zajednički heroj.

Doktor Socrates.

Kako je to strašno zvučalo. *Doktor Socrates. Bilo je nešto užasno tajnovito i moćno u toj tituli i tom imenu. O njemu su stariji likovi iz ulice pričali bajke koje su ga u našim raskolačenim dječjim očima pretvarale u čarobnog, mističnog superheroja. Pričalo se kako ujutro operira, a popodne igra nogomet. Kako je išao u Meksiko godinu dana ranije spašavati nastradale od potresa. Kako je liječio i Zica, koji je samo zahvaljujući njegovim čarobnim moćima uspio nastupiti u Meksiku, iako je bio teško ozlijeđen.

Bio je, jebote, najbolji doktor u Brazilu. I najbolji nogometaš. Svemoguć. Nepobjediv.

A onda je promašio penal protiv Francuske i Brazil je ispao. On, hej!? Svemogući, nepobjedivi *doktor Socrates!? On, koji je penale zabijao zatvorenih očiju. Danima smo tražili objašnjenje. Nudili svoje ideje zašto se i kako to dogodilo. I svi smo bili uvjereni da je baš naše objašnjenje točno. A najljepši dio priče je bilo to što nisi imao gdje provjeriti.

Finale mi je ostalo u sjećanju kao prvo veliko, čoporativno, obiteljsko gledanje i razočaranje zbog njemačkog poraza. Onaj ogromni stadion Azteca, koji je prema albumu primao 110.000, ali na finalu ih se nakrcalo i više od toga, zauvijek mi je ostao pojam stadionske monumentalnosti. O brazilskoj Maracani smo dotad samo slušali, nikad nitko nije gledao neku utakmicu s nje. Stadion Azteca bio je za nas najmoćniji stadion na svijetu. Njega smo vidjeli. Barem na televiziji.

Bilo mi je 10 godina i zapravo se ničega iz tog vremena ne sjećam osim tog Svjetskog prvenstva. Nemam pojma što smo te godine učili u školi, nemam pojma što mi se motalo po glavi, nemam pojma što sam dobio za rođendan (vrlo vjerojatno sličice), nemam pojma što sam radio ni prije ni poslije tog Svjetskog prvenstva. Ali detalji iz Meksika koji su se ugravirali u mozak ostali su mi do danas najdalja lucidna točka povijesti do koje mogu otići. I do koje se uvijek užitak spustiti.

Da nije bilo tog Meksika, ti komadići djetinjstva možda bi bili zauvijek izgubljeni u šumi dalekih i izblijedjelih sjećanja. Ovako su ostali tetovirani duboko u svijesti i ne mogu dočekati trenutak kad ću i ja svom sinu početi dosađivati s gomilom nevažnih i besmislenih podataka i bajkovitih priča iz davnina.

Žao mi je samo što znam da, koliko se god trudio, nikad mu neću moći do kraja dočarati onaj osjećaj uzbuđenja i adrenalina koji me probio kad je iz vrećice provirila Diegova glava.

A ja postao heroj ulice. Bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat…