“To što je Cibona u stečaju sramota je cijelog hrvatskog društva.”

Sjajno se u čitavu priču uklapa podatak da je tu rečenicu izrekao predstavnik RK Zagreba, kluba koji je najplastičnija personifikacija svega što ne valja s hrvatskim sportom već 30 godina i što ga je i dovelo u govna u kojima je danas. A predsjedniku je u eter pobjegla i još jedna rečenica koja čini jasan sukus onoga što osnivače Udruženja najviše žulja:

“Jaz između nas i Europe nastao je ulaskom Hrvatske u EU, pa su od 2013. poduzeća u državnom vlasništvu prestala financirati klupski sport. Kad smo ostali bez tog izvora prihoda, izgubili smo korak s europskom konkurencijom.”

Jaz između *vas i Europe? A možemo li malo pričati o jazu između *vas i domaće konkurencije? Kako je on nastao?

Jedan od najvećih zločina koji je počinjen prema sportu u ovoj zemlji je onaj kad je u ranim godinama hrvatske samostalnosti iz političkog vrha izašla naredba “Jedan sport — jedan klub”. I provedena u djelo s Canjuginom Croatijom, Novoselovom Cibonom i Gopčevim Zagrebom. Najveće zlo koje je uništilo i još uvijek uništava hrvatski sport je saznanje da je taj degenerični model ušao u glave i kroz godine derivirao u posve normalan način vrjednovanja klubova unutar strukture hrvatskog sporta i državnog financijskog aparata.

Pa dok su osnivači Udruženja ispaljivali konfete, plivali u kavijaru i šampanjcu, slavili trofeje betonirane monopolima stvorenim javnim novcem kakav su konkurenti mogli samo sanjati, gušili svaki pokušaj konkurentnosti privatizirajući saveze svojim ljudima, potrebama i interesima, otimajući igrače, prilagođavajući pravila i propise kako im je odgovaralo, onda se nisu zabrinjavali i zamarali opstojnošću tog ‘poslovnog modela’.

Zadnji koji bi trebali predvoditi reformu i tražiti pomoć su oni koji su ga tri desetljeća nemilosrdno uništavali podvaljujući svoje privatne klubaške interese pod nacionalne

Jer im je bilo dobro. Bog je hodao po Zemlji, a oni su se osjećali moćnima, velikima, sposobnima, uspješnima i trofejnima dok su se iživljavali nad nedoraslom provincijom i klubovima čije su ambicije i planove gušili financijskim i institucionalnim nasiljem.

Međutim, sve one iracionalne iluzije koje su u spomenutim monopolističkim mastodontima hranjene 25 godina došle su na naplatu. U vremenima kad su gazili i gušili sve oko sebe nisu vrištali kako klubovima oko njih treba pomoć i da će njihov monopol i interes uništiti i hrvatske lige i hrvatske klubove i hrvatski sport općenito. I kao neminovnu posljedicu — uništiti i njih same.

A ima nas koji jesmo. Ima nas koji smo vrištali iz sveg glasa svih ovih desetljeća, davili, gnjavili, govorili, pisali i crtali što će se dogoditi. I evo, dogodilo se. I sad kad je sve otišlo kvragu, kad su kaos i besparica zavladali svakim od tih nekadašnjih monopolista i kad nijedan više nije siguran niti u domaće trofeje, sad vape da im se pomogne i da ih se zaštiti!? Sad se nabacuju nekom kolektivnom odgovornošću i retorikom kako je “to što je Cibona u stečaju sramota cijelog hrvatskog društva”?

Ma zamisli!?

Pazite tog bezobrazluka i licemjerja. Sramota cijelog hrvatskog društva — dakle, sramota svih nas, mene i tebe što ovo čitaš, jest činjenica da je klub koji je zbog svog kratkoročnog interesa uništio kompletnu bazu sporta koji ga je proslavio, koji je čitavo desetljeće uništavao proizvodnu konkurenciju otimajući joj igrače bez da ih plati, koji je prekrajao propise kako mu je odgovaralo, nemilice obećavao i trošio ono što nije imao i zbog svega toga pao u dužničko ropstvo.

E, pa moja sramota nije. Sramota je onih koji su tu Cibonu — koju smo, usput budi rečeno, svi simpatizirali i držali svojom onih legendarnih Draženovih 1980-ih — pretvorili u omraženi totem privilegija i monopola koji je pokrenuo početak kraja hrvatske košarke kad je promovirao filozofiju Bože Miličevića “jeftinije nam je kupiti stranca nego proizvesti svog igrača”. Sramota je onih koji su te dugove stvorili. Ja nisam.

Izreći javno, bez srama i neugode kako je “stečaj Cibone sramota cijelog društva” samo je dokaz koliko je duboko u svijest mnogih koji rade u hrvatskom sportu penetrirala ta bolesna ideja o komprimiranju čitavog jednog sporta u jedan privilegirani, monopolistički, ‘nacionalni’ klub. A tko bi taj ‘poslovni model’ bolje mogao poznavati od predstavnika RK Zagreba?

Prije 10 godina KK Split je bio na rubu stečaja, jeste li tada vapili kako je “stečaj Splita sramota cijelog društva”? Niste, jer to se događalo negdje daleko, na nekom drugom planetu do kojeg pogled iz vašeg Udruženja monopolista ne doseže. I jer je taj Split, kao i svi ostali klubovi izvan vašeg privilegiranog zatvorenog kruga, za vas potrošan i nebitan.

Jeste li sazivali dramatične presice kad je RK Zagreb doslovce otimao drugom hrvatskom klubu i igrače i trofeje? Jeste li ih sazivali kad ta Cibona nije htjela otvoriti svoje poslovne knjige pred zainteresiranim investitorom koji ju je mogao spasiti ili kad je potajno prodala mjesto u Euroligi Crvenoj zvezdi? Jeste li ih sazivali kad je ta Cibona otimala tom Splitu ili Zadru igrače koje su ti klubovi stvorili i u njih godinama ulagali, zaobilaznim putem i mostovima s inozemim klubovima kako bi izbjegla plaćanje odštete od koje su taj Split ili Zadar trebali živjeti i stvarati nove igrače?

Split je platio većinu onoga što je dugovao, na ovaj ili onaj način, kao što će prije ili kasnije platiti i Zadar. Ili će ići u stečaj. Ali nitko neće cmizdriti kako će to biti sramota cijelog hrvatskog društva. Jer nije. A Zadar će se izvući jer ima ljude kojima nešto znači i kojima je stalo da ga izvuku.

Kao što su ljudi kojima je stalo izvukli i Hajduk, čije ste “jogurte i japanke” baš vi, osnivači Udruženja najčešće podrugljivo i posprdno gledali s visoka i u kuloarima za koje ste mislili da su blindirani i zaštićeni od nepodobnih ušiju komentirali “nećemo valjda dozvoliti da naš klub vodi ulica”.

E, pa taj klub koji “vodi ulica” danas je prvi na ljestvici, ima pune tribine, pun fan shop, pune reklamne panoe sponzora, zarađuje milijune od “jogurta i japanki”, financijski je stabilan i čist, ne ovisi o državi niti od nje išta traži, življi je i zdraviji od svih vas koji ste upali u sranja otkako su “poduzeća u državnom vlasništvu prestala financirati klupski sport”.

I baš me čudi, kako nema tog Hajduka za stolom u tom vašem, kako ste ga inkluzivno nazvali, Udruženju sportskih klubova pri HGK-u? Kako za govornicom nema Juga, Nexea, Podravke, Olmissuma, Jadrana, Novog vremena, Rijeke, Osijeka? Klubova kojima ne prijeti stečaj, iako ne žive u raskošnim odajama u kojima ste vi osnivači Udruženja desetljećima živjeli? Klubova koji su nekako uspjeli preživjeti pored vas privilegiranih predatora i koji su pronašli način kako živjeti unutar svojih realnih mogućnosti? I imati dobro popunjene tribine onih koje zanimaju i kojima je do njih stalo.

Kako nema Futsal Dinama? Jeste pitali njih kako su uspjeli bez državnog novca, bez monopola, bez privilegija? Jeste kod njih provjerili kako je moguće da oni mogu živjeti i funkcionirati unutar svojih mogućnosti, kako to da nemaju dugova i da im ne prijeti stečaj i kako to da su za razliku od vas, osnivača Udruženja, oni omiljeni i prijateljski dočekani diljem zemlje? Jeste njih pitali zašto su njihove tribine punije nego vaše?

Nemate sponzora zato što nikoga ne zanimate, a ne zato što je sponzorima skupo ulagati u vas. Nemate sponzora jer ste upravo vi svojim monopolima i privilegijama uništili svoje lige i sportove i učinili da one više nikoga ne zanimaju. Igrate utakmice pred 300 ljudi i očekujete da vam sponzori hrle u zagrljaj? Kakvi sponzori? Privatni sigurno neće, a državni više ne smiju.

Jebiga, da ste slušali dok su neki od nas toliko vam iritantnih i neušutljivih novinarskih dosadnjakovića godinama vrištali kako to što radite nije ni pošteno, ni pametno, ni održivo, možda biste imali poneku titulu manje, ali biste danas možda imali održiv klub u održivoj i konkurentnoj domaćoj ligi. Kad vam se tumačilo kako će to što radite uništiti sve oko vas, a onda na koncu i vas same — nije vas bilo briga. Daj još jednu titulu, daj još jednu Euroligu, daj još jednog igrača kojeg ne možemo platiti.

U ovih 25 godina napisao sam stotine tekstova u kojima sam tvrdio da će se dogoditi upravo ovo što se danas događa. Da će monopolistički ‘nacionalni’ klubovi iz centraliziranog sustava ‘Jedan sport — jedan klub’ najprije uništiti konkurenciju, pa lige, pa sebe same i na koncu i reprezentacije.

Sad imate to što imate. Imate što ste proizveli i što ste zaslužili. Bazu više nemate jer ste je uništili. Konkurenciju više nemate jer ste je ugušili. Osim onih nekoliko žilavih koje niste uspjeli skršiti. Ni sebe više nemate jer nikoga ne zanimate. Ni sponzore, ni gledatelje. Čak ni politiku. Nažalost, uskoro će na red doći i reprezentacije. Na neke je već i došao.

U ovih 25 godina postojale su dvije sportske Hrvatske. U jednoj ste živjeli vi, osnivači Udruženja, u drugoj su životarili svi ostali. I sad ćete, kao, vi spašavati hrvatski sport? Vi ćete sad oko sebe okupiti one koje ste tri desetljeća gazili, otimali im igrače i trofeje, smijali se njihovim suzama, gurali ih u blato i pravili budalama. Vi ćete ih povesti u bolju budućnost?

Sve ćete potrpati u istu torbu i potpisati briljantnom naslovnom filozofijom kako je “stečaj Cibone sramota cijelog hrvatskog društva”. I Škrljeva i Alkara i Šibenke i Cedevite i Metkovića i Zadra i Hajduka i Futsal Dinama i sveučilišnog profesora i medicinske sestre i programera i konobara. Sramimo se svi kolektivno što jadni monopolisti moraju platiti svoje dugove jer su “poduzeća u državnom vlasništvu prestala financirati klupski sport”.

Da, hrvatski sport je u problemima i treba ozbiljnu, temeljitu i stručnu reformu. Hrvatski sport treba ozbiljnu, temeljitu i stručnu pomoć i države i gospodarstva. Ali zadnji koji bi trebali predvoditi reformu i tražiti pomoć su oni koji su ga tri desetljeća nemilosrdno uništavali podvaljujući svoje privatne klubaške interese pod nacionalne.

Da, hrvatski sport treba spašavati i spasiti. Ali ne treba ga spasiti *zbog vas, treba ga spasiti *od vas.

Jer vi ste ga i uništili.