Najbolja stvar kod nogometa, zapravo kod sporta uopće, to je što nikad ne (pre)staje. Čim jedan ciklus završi, malo proslaviš ili odtuguješ, eto već novoga. Sve ispočetka, bio ti spreman ili ne. Vjerujete li da su već prošla puna tri mjeseca od završnog pustinjskog vatrometa i brončanog plesa hrvatske nogometne reprezentacije pred očima cijelog svijeta? A čini se kao da je bilo prije tri dana ili tjedna.
Hrvatska danas otvara svoj 15. kvalifikacijski ciklus od samostalnosti, pri čemu je 12 od dosadašnjih 14 uspješno privela kraju plasmanom na Europsko ili Svjetsko prvenstvo. Po čemu spada u vrh europskog reprezentativnog nogometa ovog stoljeća/tisućljeća.
I bila bi uistinu ogromna senzacija ako tamo negdje u studenome i ove kvalifikacije ne završi uspješno kao i prethodnih 12. Jer Hrvatska je ovog puta favorit kakav nije bila vjerojatno nikad u svojoj kvalifikacijskoj povijesti. Kako zbog svoje kvalitete i činjenice da je prije tri mjeseca bila treća na svijetu, tako i zbog rejtinga suparnika koji je čekaju, a na koncu i prilično lagodnog sustava natjecanja koji na Europsko prvenstvo u Njemačku vodi dvije prvoplasirane reprezentacije. A Hrvatska ima čak i dodatnu zaštitu plasmanom na završni turnir Lige nacija.
Valja biti pošten i reći da su nas i kuglice ovaj put ‘poljubile’. Ali sve po zasluzi. Kad si konstantno dobar i držiš se u najjačoj jakosnoj skupini, onda te i sudbina ponekad nagradi suparnicima poput Walesa, Turske, Latvije i Armenije. Četiri reprezentacije koje imaju svoje kvalitete, ali objektivno, i da sastave jednu zajedničku reprezentaciju i suprostave je Hrvatskoj, opet bi momčad Zlatka Dalića bila favorit. I to uvjerljivi.
Ova Hrvatska je već puno puta dokazala da osim kvalitete i snage ima i pobjednički gen i mentalitet kojim zna riješiti ovakve utakmice
Naravno, priča je za nas novinare, posao je za njih nogometaše. Puno je lakše zabilježiti bodove na papiru nego ih ostvariti na travnjaku, ali koga bismo zavarali ako bismo prodavali priču kako se pribojavamo ove kvalifikacijske skupine?
Walesa, koji je ostao bez Garetha Balea i doslovno pola momčadi koja je potpisala najbolje rezultate u njihovoj nogometnoj povijesti? Turske, koja je završila kao posljednjeplasirana, 24. od 24 reprezentacije na prethodnom Europskom prvenstvu, a na Svjetsko se nije ni plasirala? Latvije, čiji je najvrjedniji igrač ove sezone skupio točno 13 minuta za talijansku Speziju? Armenije, kojoj ni 32 gola Henrika Mhitarjana nisu pomogla da uspješno okonča neki od prethodnih kvalifikacijskih ciklusa? I kojoj će, usput budi rečeno, puno važniji od konačne ljestvice biti njeni međusobni dvoboji s Turskom, od kojih je prvi večeras u isto vrijeme kad i naš okršaj s Walesom.
Znam koliko i sami mrzimo prepotenciju i podcjenjivanje, ali ovo nije ni jedno ni drugo. Ovo je čista realnost od koje reprezentacija hrvatskog rejtinga niti može, niti treba bježati.
A ako vam treba još malo optimizma uoči novog ciklusa, što kažete na podatak da je Hrvatska dosad odigrala 21 utakmicu protiv spomenutih protivnika i izgubila tek jednu? Od Turske u Eskişehiru, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018., u pretposljednjoj utakmici izborničkog mandata Ante Čačića. Da, znam, izgubili smo od Turske i *ono u Beču 2008., ali *to se u službenim statistikama vodi kao neriješeno. Bez obzira što je neslužbeno vjerojatno najteži poraz koji smo s reprezentacijom proživjeli.
No dobro, Turke zasad na stranu, njima ćemo se baviti od sutra. Danas je u središtu pažnje Wales, i to potpuno drugačiji od onog kojeg smo upoznali zadnjih godina. Wales koji ni sam ne zna koliko vrijedi i koliko može.
Bale se prilično iznenadno umirovio ove zime — ne samo od reprezentacije, nego od nogometa uopće. Pa će upravo u Splitu protiv Hrvatske Wales otvoriti novu knjigu u čijoj radnji više neće sudjelovati njihov najveći ikad.
Preoteo je tu laskavu titulu prvi nogometaš koji je plaćen više od 100 milijuna eura od svojih zvučnih prethodnika Iana Rusha, Marka Hughesa, Ryana Giggsa, jer je uspio transformirati reprezentaciju iz donjeg doma europskog nogometa, vječno osuđenu na životarenje s igračima iz nižih engleskih liga, u momčad redovitu na velikim natjecanjima. Pomoglo je, naravno, i povećanje broja sudionika, pa i bolji suigrači od onih koji su imali neki njegovi zvučni prethodnici. No, nema nikakve dvojbe da je Bale ključna figura oko koje se gradio velški nogometni uzlet u minulom desetljeću.
U Baleovoj eri koja je trajala od 2006. Wales se plasirao na dva Europska prvenstva, od kojih je u Francuskoj 2016. na krilima euforije i, objektivno, poprilične sreće sa ždrijebom, došao sve do polufinala. Bili su Velšani i na Svjetskom prvenstvu u Kataru ove zime, gdje nisu prošli skupinu i gdje su zapravo okončali jednu desetljetnu eru i okrenuli se građenju potpuno nove momčadi.
Jer osim Balea, ove zime od reprezentacije su se oprostila još trojica senatora koji su bili ključne karike najuspješnije generacije u povijesti tamošnjeg nogometa: Joe Allen, Chris Gunter i Jonny Williams. K tome, u Splitu zbog ozljeda neće biti prvog vratara Waynea Hennesseyja, zapovjednika obrane i suigrača Ivana Perišića u Tottenhamu Bena Daviesa, a ni Brennana Johnsona, proklamiranog Baleova nasljednika iz Nottingham Foresta. To je već više od pola momčadi u odnosu na Katar, što znači da će izbornik Rob Page protiv Hrvatske na teren poslati momčad koja nikad dosad nije nastupila u tom izdanju.
Osovina nove, mlade momčadi za velšku budućnost trebala bi biti trojica 22-godišnjaka; branič Neco Williams, defenzivni veznjak Ethan Ampadu i spomenuti Johnson, uz tek nešto malo starije Daniela Jamesa, Harryja Wilsona i Chrisa Mephama. Jedino što je sigurno jest da je pred njima još puno posla, preslagivanja i dokazivanja.
Bit će to jedna od onih utakmica u kojima će ipak sve ovisiti o Hrvatskoj. Nije lako danas igrati protiv bilo kojeg suparnika jer svi znaju složiti koliko-toliko smislen bunker i poneku kontru, a Hrvatska je nerijetko više problema imala u situacijama u kojima je bila favorit nego u onima u koje je ulazila kao autsajder. No, ova Hrvatska je već puno puta dokazala da osim kvalitete i snage ima i pobjednički gen i mentalitet kojim zna riješiti ovakve utakmice.
Nije ni Hrvatska bez problema, bez obzira na činjenicu da je ova skupina igrača već duže vrijeme homogena i sinkrona i da je nakon Svjetskog prvenstva ostala samo bez Dejana Lovrena, koji je zamjenjiv.
Poneku boru na čelu može izazvati lošija klupska forma senatora Luke Modrića i Ivana Perišića, na koje je mjesec dana provedenih u pustinji ostavilo trag. Žulja i klupska pozicija Marcela Brozovića i Mislava Oršića, ali s druge strane vesele odličan transfer i bundesligaška forma Josipa Juranovića, sve ozbiljniji status Josipa Stanišića u Bayernu, stabilnost forme Joška Gvardiola, Matea Kovačića, Marka Livaje i generalno više ili manje uredna klupska situacija kod većine reprezentativaca koji završili prošli i otvorili novi reprezentativni ciklus.
Prvi put će Hrvatska u kvalifikacije krenuti iz Splita, nakon što je na istom mjestu uspješno završila prošle trijumfom protiv Rusije. Ovo će biti šesta natjecateljska utakmica na Poljudu u Dalićevu izborničkom mandatu, u nepune tri i pol godine. Za usporedbu, za prvih pet trebalo je proći osam izbornika i gotovo četvrt stoljeća, na sramotu svih koji su u to vrijeme donosili odluke.
U svakom slučaju, hrvatska nogometna reprezentacija danas će dobiti još jedan zasluženi pljesak za ono što je napravila prošle godine i podstrek za sve ono što bi trebala napraviti ove. Tradicija kaže da Hrvatska nakon velikih natjecanja u pravilu ‘kašljuca’ na otvaranju novih kvalifikacija, da uvijek nađe način kako ih izdramatizirati, ali ih na koncu ipak uspješno privede kraju.
Pa za promjenu, ovo je prilika za jedne izvjesne i dosadne kvalifikacije koje se neće rješavati u zadnjim minutama zadnjeg kola. Drama i adrenalin neka ostanu za Nizozemsku ovog i Njemačku idućeg ljeta.
