Ne bi to bilo klasično pripajanje koje bi izbrisalo pravnu autonomiju spomenutih klubova, niti bi ih automatski priključilo na Hajdukov proračun. Bila bi to suradnja koja bi tim klubovima otvorila potencijale i benefite Hajdukovog brenda, ali bi i dalje sami bili odgovorni za svoje budžete, ambicije i rezultate.

Bayern je 2008. odlučio revitalizirati svoju košarkašku sekciju koja je tavorila u drugoligaškom društvu. Predsjednika Ulija Hoenessa i njegova zamjenika Bernda Raucha zaintrigirao je značajni doprinos košarkaških sekcija Real Madrida i Barcelone u izgradnji njihovih sportskih brendova na globalnoj razini. I predstavili su projekt koji je odmah u startu otklonio mogućnost direktnog financijskog preklapanja između nogometnog i košarkaškog kluba.

Iako je i košarkaški klub zadržao ono FC ispred imena, umjesto da sredstva jednostavno prelije iz ionako prekrcane nogometne kase u košarkašku, Hoeness je svojim košarkašima poručio da će od FC Bayerna dobiti svu operativnu i logističku pomoć i otvoriti im neka vrata koja su im dotad bila zatvorena. Ali da će novac za svoje potrebe morati uzeti sami.

A logistička pomoć zapravo je bila sve što im je trebalo. Hoeness je svoje globalne nogometne zvijezde postrojavao u prvi red do parketa i koristio ih kako bi privukao pažnju medija i javnosti na košarkaški Bayern. Sponzorima nogometne sekcije nije ništa uvjetovao, ali je jasno ‘namignuo’ da neće imati ništa protiv ako na svoja sponzorska davanja za nogomet dodaju neki bonus za košarku. Čije su potrebe neusporedivo manje.

Krajnje je vrijeme za neku novu revolucionarnu ideju. Hajduk je jednu takvu ideju proizveo. Što čekaju ostali? Koje su njihove ideje osim čekanja Godota?

I naravno da je i samo Bayernovo ime bilo dovoljno da se pred vratima košarkaškog kluba postroje brojni zainteresirani sponzori, kao i brojni navijači. Jedni su došli zbog toga što vole košarku, drugi zbog toga što vole Bayern. Ali dvorana i blagajna vrlo brzo su se napunile.

U sedam godina Bayern je iz treće lige stigao do naslova njemačkog prvaka i pozivnice za Euroligu, koja ga je oduševljeno dočekala. Nakon te titule košarkaška sekcija ipak nije uspjela ostvariti dominaciju kakvu ima nogometna jer je u Bambergu imala itekako dostojnog suparnika. Hoeness je, međutim, ostao principijelan. Budžet košarkaške sekcije održavao se isključivo na razini uprihođenog.

Ove godine zatvara se prva desetljetka obnovljene i stabilizirane košarkaške sekcije. Njoj u čast spreman je novi iskorak. Hoeness je dogovorio partnerstvo s Red Bullovim vlasnikom Dietrichom Mateschitzom, koji će u Münchenu izgraditi novu dvoranu za svoju hokejsku i Bayernovu košarkašku momčad. Red Bullove milijune Hoeness nije mogao uvesti u Bayern zbog njihove nogometne ispostave u Leipzigu. Ali je pronašao način da ih posredno iskoristi za dobrobit svoje košarkaške sekcije.

I Hajdukov je budžet u kontekstu drugih splitskih klubova usporediv s dimenzijama Bayernova nogometnog u odnosu na košarkaški. Novac koji je dostupan Hajduku kroz nagrade, transfere, sponzore, TV prava, marketing i gledatelje ostali splitski klubovi mogu samo sanjati. Nogomet je danas industrija novca kojoj se ne može približiti nijedan drugi sport, a u listi splitskih velikana koji su svojevremeno znali pokoravati čitavu Europu, Hajduk je ostao jedini konkurentan proizvod na (inter)nacionalnoj razini.

Nakon što je poplaćao svoje pogreške i zablude iz bliske prošlosti, Hajduk je, pogonjen navijačkom masovnošću i uspješnim marketingom, prema dostupnim financijskim pokazateljima konačno solventan i stabilan. Novi sponzori predstavljaju se na tjednoj ili mjesečnoj bazi, a brojnost i odanost njegove navijačke vojske zanimljiva je svakoj kompaniji koja želi najbržim putem doći do srca tržišta bilo na lokalnoj, bilo na nacionalnoj razini. Jer Hajdukovo ime prodaje. I na jugu i na sjeveru.

S druge strane, ostali splitski klubovi svoj život više praktično ne mogu zamisliti bez pomoći Grada. Košarkaški, rukometni, vaterpolski, odbojkaški i svi ostali klubovi potpuno su izvan zanimanja ikakvog ozbiljnog sponzora koji bi ih mogao izdignuti iz letargije rezultatske prosječnosti i financijskog životarenja. I što je još gore od turobne sadašnjosti – budućnost ne nudi ni najmanji razlog za vjeru da će uskoro biti išta bolje.

Rješenje nitko ne vidi, pa su se neki splitski klubovi ispod glasa i radara požurili uključiti u kompoziciju opatijskog ‘vlaka’, kako ne bi ostali praznih džepova ako se štogod kojim čudom uskoro bude dijelilo.

Prošle godine, dok je Grad bio bez proračuna Hajduk je Splitskom savezu sportova pozajmio milijun i pol kuna, što je doslovno spasilo završetak sezone nekim gradskim klubovima. Hajduk je tada jasno pokazao da je spreman pomoći okruženju, slično kao što je to okruženje stalo na njegovu stranu i pružilo mu podršku nakon sukoba s HNS-om i prosvjeda 30.000 ljudi na splitskoj Rivi. Taj je trenutak upalio mnoge svjećice i oživio ideju o splitskom sportskom ujedinjenju.

Priče kako bi ostali klubovi ulaskom pod Hajdukov ogrtač izgubili svoj brend jednako su smiješne kao i sama ideja da i jedan splitski klub osim Hajduka uopće ima brend koji danas vrijedi išta osim mrtvog slova na papiru. Što KK Splitu znači brend kad ne može ni proizvesti, niti prodati dovoljno klupskih artikala da barem u svojoj dvorani otvori nekakav fan shop?

Štoviše, znate li gdje se uopće prodaje onih desetak žutih artikala koje je klub ipak uspio napraviti? U Hajdukovim fan-shopovima. Ostali splitski klubovi nisu dogurali niti toliko daleko da im Hajduk prepusti jednu vješalicu u svom fan-shopu. Jer tko bi njihove artikle uopće kupovao?

Interes javnosti za te klubove iščeznuo je s godinama njihove rezultatske neuspješnosti. Odraslo je već nekoliko generacija Splićana koji ne znaju što znači košarkaška ili vaterpolska titula, o rukometnoj da ni ne govorimo. Sve je manje ljudi kojima ti klubovi bude neku emociju i predstavljaju važan dio života.

S druge strane, Hajduk je življi, aktivniji i voljeniji nego ikad. S Hajdukom se ljudi identificiraju i zbog nogometa, ali i zbog svega ostalog što njegovo ime znači u široj društvenoj slici okruženja u kojem egzistira. Kakav god rezultat proizvodio, Hajdukovo ime uvijek privlači mase, pažnju i sponzore.

Zar netko ozbiljno želi argumentirati da bi brend KK Splita ili VK Jadrana/Mornara/POŠK-a doista izgubio kad bi se priklonio brendu Hajduka? Tko bi im branio da sačuvaju svoju povijest i svoju autonomiju i pridodaju im sve ono što u paketu dolazi s Hajdukom? Novu energiju, novu snagu, nove ljude. I u klubovima i na tribinama.

U takvom okrupnjenom društvu i partnerskom odnosu u kojem bi svatko jasno i precizno znao svoje mjesto, ali imao i nekakvo zaleđe i zaštitu iza sebe, svi bi mogli imati pristup idejama, znanjima i iskustvima drugih klubova iz društva. Mogle bi se racionalizirati, dijeliti i zajednički koristiti mnoge dodirne točke. Marketing, navijači, liječnička služba, administracija, mediji, sportski psiholozi, školski savjetnici, prostori, teretane, prijevoz.

A opet, svatko bi imao autonomiju nad svojim ambicijama, mogućnostima i financijama. Nogometni Hajduk, baš kao ni Bayern, ne bi preuzeo zadaću niti financiranja, niti organiziranja klubova iz tog društva, nego bi kao najjača karika i najjači brend povezao cijelu obitelj i otvorio joj mogućnost da ojača i iznutra i prema van.

Ima li Hajduk kapaciteta i, u konačnici, interesa za postaviti se u ulogu lokomotive takvog gradskog projekta, treba odrediti sam. No, još je važnije i teže pitanje ima li u ostalim klubovima dovoljno pameti, vizije i realnosti za suspregnuti svoja prčevita ega i umjesto polagane, ali sigurne smrti kupiti sebi barem nekakvu šansu za preživljavanje?

Model koji je Hajduku osigurao financijsku stabilizaciju realno nije primjenjiv ni na jedan drugi splitski klub. Štoviše, teško da je primjenjiv i na neki drugi hrvatski klub osim možda Dinama, jer zahtijeva masovnost i lojalnost na koje se lijepi sponzorski novac. Nijedan drugi splitski sportski klub ne može opstati bez privatnog vlasništva i kapitala, jer računati samo na ono što će im dati Grad znači pristati na puko preživljavanje bez ikakvih ozbiljnijih sportskih ambicija.

A osim nekoliko ozbiljnijih lokalnih sponzora koji se mogu izbrojati na prste jedne ruke – među kojima prednjači Tommy, koji je uglavnom dežurni vatrogasac i ‘joker zovi’ za financijske probleme većine gradskih klubova i sportaša – kapitala i sponzorskog zanimanja za bilo koji splitski klub osim Hajduka nema na obzoru. Niti će ga uskoro biti.

Suludo je očekivati da će bilo kakva državna intervencija ili inicijativa u dogledno vrijeme riješiti problem sustavnog financiranja. I mnogi će se klubovi, ne samo splitski, ugasiti prije nego što dočekaju sve nužne promjene zakona i pravilnika, operativnu implementaciju i raspodjelu milijuna iz ‘Miškovićeva bazena’. Ugasit će se prije ili kasnije ako ne shvate da ih nitko neće spasiti ako se ne spase sami.

Lagao bih kad bih rekao kako vjerujem da će se iz svega napisanog roditi išta konkretno, jer sam svjestan da je u našem društvu popularnije kukati o problemima, pjevati o slavnoj prošlosti i čekati nekog Spasitelja nego pokušati promijeniti izvjesno tužnu budućnost vađenjem glava iz zatvorenih kutija u koje ne ulaze bilo kakve nove ideje, ljudi ili rješenja.

Split je nekoć bio avangarda hrvatskog i europskog sporta u kojoj su se stvarali šampionski klubovi i šampionski sportaši. I šampionske ideje. Krajnje je vrijeme za neku novu revolucionarnu ideju. Kakva god ona bila. Hajduk je jednu takvu ideju proizveo. I ta ga je revolucionarna ideja oživjela. I stabilizirala. Što čekaju ostali? Koje su njihove ideje osim čekanja Godota?

Jer nešto će morati pokušati ukoliko ne žele dočekati definitivno gašenje aparata na kojima danas životare.