Kad se u proljeće 2019. Zinédine Zidane počeo ozbiljno raspitivati o njemu i naišao na sićušnu zaprekicu u vidu odštetne klauzule od 100 milijuna eura, Francisco Reis Ferreira ‘Ferro’ već je u glavi počeo zamišljati svoju budućnost u bijelom dresu. I zaista, tri godine kasnije snovi su postali realnost. Dočekao je predstavljanje u bijelom dresu. Doduše, splitskom umjesto madridskog.
Ali (i) to je život nogometaša. U jednom trenutku si na krovu svijeta zasipan komplimentima i milijunima, igraš Ligu prvaka, tvoj klub s Realom i Liverpoolom o tebi ne želi niti razgovarati ispod 50 milijuna eura, pozvan si u najbolju europsku reprezentaciju, imaš tek 21 godinu. Držiš čitav svijet u rukama. A onda se sve raspadne u samo 180 minuta.
Te sezone 2019./20. Benfica je 27 kola i 64 boda vozila paralelni slalom s Portom na vrhu prvenstvene ljestvice. Imala je najmlađu (23 godine), najskuplju (procijenjena na više od 50 milijuna eura) i najbolju (samo 17 primljenih golova) obranu lige koju su držali klupski *kapitalci Ferro i Rúben Dias. Zbog kojih su Estadio da Luz uporno salijetale dosadne mušice iz oba mančesterska i oba madridska giganta, uz društvu onih iz Liverpoola, Torina, Londona.
No, nakon što je prvi udar covida dopustio da se lige ipak završe, Benficu su za(s)kočila dva iznenadna uzastopna poraza. Prvi domaći od Santa Clare (3:4), drugi kod Maritima (0:2), za kojeg je, zgodno, igrao njegov sadašnji suigrač Josip Vuković.
Dambrauskas može posložiti obranu s trojicom stopera koja bi posljedično omogućila da druge figure unutar momčadi budu na pozicijama na kojima mogu najviše dati
Benfica je u tih 180 minuta izgubila korak s Portom, trener Bruno Lage posao, a Ferro mjesto u momčadi. Novi v.d. trener Nelson Verissimo Diasu je u stoperski tandem odmah priključio iskusnog 34-godišnjeg Jardela, a Ferro je platio skupu cijenu poraza koji su prelomili sezonu i Portu dali prednost koju do kraja nije ispustio.
Na početku nove sezone Verissima je na klupi zamijenio legendarni Jorge Jesus, ali dok je Ferro čekao da ga se odmrzne, klub je za 68 milijuna eura spakirao Diasa u Manchester City, a dio novca reinvestirao u potpuno novi, iskusni, reprezentativni stoperski tandem iz Premier lige.
Jan Vertonghen i Nicolas Otamendi ogradili su svoj teritorij i opasali ga minskim poljem kojeg Ferro nikako nije mogao proći. A već su se na nepresušnom izvoru pojavili i neki novi izložbeni primjerci. U klubu poput Benfice koji, osim što želi planski razvijati i skupo prodavati, istovremeno želi i pobjeđivati, jedan treptaj oka može vas koštati svega. Jer iza vaših leđa na vaše mjesto stalno vrebaju naoštreni i gladni vukovi.
Stoga je Ferro pomalo zahrđao. Nakon sezone i pol bez kontinuiteta igranja teško je ocijeniti koliko je spreman dati Hajduku odmah i sad. Ali netko tko je prije samo 20-ak mjeseci vrijedio 18 milijuna eura sigurno nije zaboravio igrati. A nije bio ni teško ozlijeđen. Pitanje je samo koliko će brzo Hajdukov WD-40 progristi nakupljenu ruzinu.
Legitimno je pitanje što će Hajduku novi, k tome i posuđeni defenzivac, kad u svom proljetnom kadru već ima dva para prilično iskusnih stopera od kojih su trojica u širem krugu kandidata za tri različite reprezentacije? Odgovor je jednostavan. Zato što za kvalitetu uvijek ima mjesta. I zato što je rizik iz Hajdukove perspektive prilično nizak.
U Hajdukovu zadnju liniju 24-godišnji Portugalac donosi višu brzinu i višu dimenziju. Naravno, pričamo o Ferru iz sezone 2019./20. Kakav je Ferro iz sezone 2021./22. još nitko ne zna. Ali kad bi se znalo, vjerojatno Hajduku ne bi bio dostupan. Hajduk je Hajduk, nije Real Madrid. Hajduk može imati Ferra_2022, Real Ferra_2019. To je realnost.
Ukaže li se, međutim, u bijelom dresu ‘gladni’ igrač koji će podsjećati na svoja ne tako davna top-izdanja, Hajduk od njega može imati itekakve koristi. Ne samo u obrani, nego u potencijalu da njegova šahovska figura pozitivno djeluje i na druge faze igre. Prije svega u mogućnosti da trener Valdas Dambrauskas posloži obranu s trojicom stopera koja bi posljedično omogućila da neke druge figure unutar momčadi budu na pozicijama na kojima mogu najviše dati. Pri čemu se i preostale dvije zimske prinove jako dobro uklapaju.
U igri s trojicom stopera izuzetno važne figure su bekovi, koji preuzimaju praktično čitavu dužinu terena i po potrebi imaju bekovske ili krilne, defenzivne ili ofenzivne uloge. Nema boljeg primjera od Atalante, u kojoj su Hans Hateboer i Robin Gosens zadnjih godina usavršili bekovsko/krilnu poziciju prema idejama i zamislima Gian Piera Gasperinija i omogućili mu čitavu lepezu dodatnih taktičkih rješenja.
Samo s Gergöm Lovrencsicsem Hajduk to nije mogao igrati. Bar ne dugoročno i ne uz rizik da potroši/ozlijedi i izgubi jedinog desnog beka kojeg ima. Međutim, s dovedenim Dinom Mikanovićem priča je posve drugačija. Jer se Lovrencsics i Mikanović mogu kombinirati, raspodijeliti recimo 60/30 minuta, baš kao i Dario Melnjak i David Čolina na lijevoj strani. S pet dopuštenih izmjena apsolutno je moguće planski kombinirati čevoricu igrača na dvije pozicije koje se u ovakvom sustavu najviše troše.
Zašto bi ovakav sustav Hajduku bio potencijalno zanimljiv? Jedan razlog je što bi mu omogućio ‘maskiranje’ prilično problematičnih krilnih pozicija na kojima se minule jeseni Emir Sahiti brzo ugasio, a Alexander Kačaniklić i Samuel Eduok se nikad nisu ni upalili. Stoga su se krilne pozicije nerijetko krpale Janom Mlakarom ili Marinom Ljubičićem, što opet nije donosilo neke sjajne rezultate.
Problematična je eventualno mogućnost da Stipe Biuk (ponekad) ostane bez ‘svoje’ pozicije na lijevom krilu, ali to nikako ne znači da bi morao ostati i bez prostora za igru. Biuk može igrati i iza napadača pa se potrebi izvlačiti na krilo, može igrati i drugog napadača, a u konačnici tko kaže da se Dambrauskas po potrebi ne može vratiti i ‘klasici’? Biuk apsolutno mora biti važna figura bilo kakve Hajdukove ideje, ali to ne poništava činjenicu da je od svojih krila Hajduk ove sezone dobio premalo.
S druge strane, ovakav bi sustav omogućio više centralne fleksibilnosti, poput opcije sa samo jednim destruktivcem iza leđa dvojice kreativaca kad se igra protiv ‘bunkera’, što je na Poljudu čest slučaj. Ti bi kreativci mogli biti Filip Krovinović i Marko Livaja, dva najraskošnija Hajdukova ofenzivca u ulogama ‘osmice’ i ‘desetke’, najopasniji s loptom u nogama na 25 metara od gola. A ispred njih još dvije napadačke figure probrane između Ljubičića, Mlakara, Biuka ili u idealnom (ali sve manje realnom) raspletu Nikole Kalinića.
Ferro je u cijeloj toj priči zanimljiv kao stoper koji ima i kvalitetu i hrabrost iznositi loptu i povremeno inicirati napadačke akcije, jer ga je portugalski način igre to učio kroz čitav omladinski dril. A prošao je sve portugalske mlade reprezentacije, što znači da je bio najbolji u svojoj generaciji. Što u jednom Portugalu nije mala stvar. Osim toga, ‘zid’ koji bi pred Lovrom Kalinićem podigli, primjerice, Ferro, Josip Elez i Nikola Katić zvuči prilično intrigantno. Barem na papiru. I u teoriji.
E, tu počinju problemi. Nogomet na papiru ili ekranu i onaj na terenu i realnom svijetu vrlo često nemaju veze jedan s drugim. Jer preslikavanje dobre teorije u dobru praksu uglavnom zahtijeva vrijeme. Strpljenje. Čak i malo sreće. Sve ono čega Hajduk tradicionalno nema.
Problem ove ideje je taj što je Ferro stigao prekasno za neko ozbiljnije uigravanje, a ovakva promjena nosi puno novih stvari, promijenjenih uloga i drugačijih kretnji. Nosi praktično mijenjanje krvotoka u hodu, što je i komplicirano i rizično. Ali će biti zanimljivo vidjeti hoće li Dambrauskas ponekad posegnuti za ovakvim rješenjem ili će se ipak zadržati u ‘komfor-zoni’ koja ima svoje mane, ali koju momčad bolje poznaje. Za razliku od nekih svojih prethodnika, Litavac ne može tvrditi da nema sastojke za umijesiti dobru pitu.
A ta velika Benfica kod Hajdukovih navijača odavno budi lijepe uspomene na blještavu Ligu prvaka okončanu u četvrtfinalu, podršku Hrvatskoj na Luzu u ratnim vremenima i tragičnu sudbinu troje portugalskih navijača koji su pobratimili ultrase tih dvaju klubova. Benfica s kojom, usprkos navijačkom prijateljstvu, Hajduk nikad nije uspio konkretizirati i materijalizirati suradnju čak niti nekom prijateljskom utakmicom, kamoli međusobnim transferom. Sve dosad. Do Krovinovića, do Ferra, do Lukše Jakobušića. Tko zna, možda taj odnos s vremenom postane i produktivniji.
Što se Ferra tiče, odgovor na pitanje je li pametnije dovoditi igrače od 25 godina iz Benfice ili Glasgow Rangersa ili one od 30 godina iz druge njemačke ili turske lige uopće nije kompliciran.
