Na 13 Europskih prvenstava na kojima je Hrvatska sudjelovala kao samostalna država, osvojene su tek četiri medalje. Srebro u Firenci 1999. i Kranju 2003., bronca u Barceloni 2018. i jedino zlato na domaćem bazenu u Zagrebu 2010. S druge strane, na Svjetskim prvenstvima osvojili smo sedam medalja i to u neprekinutom nizu na sedam zadnjih natjecanja, od Melbournea 2007. do Gwangjua 2019.

Europskim prvenstvima, međutim, u posljednja dva desetljeća dominirali su Srbi i Crnogorci. Najprije zajedno, a nakon toga i kao samostalne države. Jedini prekid njihove zlatne serije dogodio se spomenute 2010. u Zagrebu, kad je Hrvatska u polufinalu pobijedila Srbiju i ostavila je bez jedinog finala na posljednjih devet prvenstava.

Štoviše, Srbi su vlasnici četiri posljednje zlatne medalje, a kakvu su sjajnu generaciju imali u posljednjem desetljeću svjedoči činjenica da su svoje finalne suparnike jednakom silinom gazili i na svom (Crnu Goru 2016.) i na neutralnom (Crnu Goru 2012.) i na njihovom (Mađarsku 2014. i Španjolsku 2018.) bazenu.

Hrvatska u svom najboljem izdanju vrijedi za zlatnu medalju. Bez obzira na kojem natjecanju

Srbi su prošlog ljeta počastili svoje najveće zvijezde godišnjim odmorom i na SP u Južnu Koreju poslali pričuvne snage. To je, između ostalog, u očima mnogih vaterpolskih stručnjaka gurnulo Hrvatsku u ulogu prvog favorita turnira, a to baš i nije situacija u kojoj se mi Hrvati najugodnije osjećamo.

Štekalo je već u četvrtfinalu protiv Njemačke, koju smo ipak prošli “na mišiće”, ali preko Španjolaca u polufinalu s takvom igrom nismo mogli. Ljutnju je momčad Ivice Tucaka pretočila u trijumf protiv Mađara za osvojenu broncu, ali je, uz slavlje i čestitke za nastavak niza odličja, bilo vidljivo i lagano razočaranje kako zbog propuštene prigode za osvajanje još sjajnije medalje, tako i zbog neizborenog nastupa na Olimpijskim igrama kojeg su osigurali samo finalisti.

Bio je to već drugi pokušaj pečatiranja olimpijske vize kojeg je Hrvatska promašila za samo jedan gol. Mjesec dana prije poraza od Španjolske 5:6 u polufinalu SP, izgubili smo od Srbije 11:12 u finalu Svjetske lige u Beogradu, što je Srbe odvelo u Tokio, a njihovog izbornika Dejana Savića motiviralo da ‘razduži’ svoje najveće zvijezde za ostatak ljeta.

Europsko prvenstvo u Budimpešti bit će treći pokušaj, ali s njega će samo jedno mjesto voditi direktno na OI. Vizu za Tokio osigurat će najbolje plasirana reprezentacija koja se ne zove Srbija (pobjednik Svjetske lige), Italija (svjetski prvak) ili Španjolska (svjetski doprvak). A još pet najbolje plasiranih reprezentacija dobit će i četvrti pokušaj — olimpijski kvalifikacijski turnir u Rotterdamu početkom travnja, na kojem će se dijeliti posljednje četiri olimpijske vize.

Hrvatsku u grupi očekuju Njemačka (14. 1.), Crna Gora (16. 1.) i Slovačka (18. 1.). Nijemci i Crnogorci namučili su nas u četvrtfinalima dva posljednja velika natjecanja i zahtijevat će izuzetnu pozornost i ozbiljnost. Crnogorci su usred smjene generacija, u Budimpeštu stižu s čak četvoricom debitanata, ali i uvijek opasnim Aleksandrom Ivovićem, najboljim strijelcem i zadnjeg Europskog i zadnjeg Svjetskog prvenstva.

I strahovito je važno osvojiti prvo mjesto u skupini, jer sve druge opcije neusporedivo kompliciraju i nastavak natjecanja i plasman na OI. Naime, prvo mjesto vodi direktno u četvrtfinale, praktično osigurava plasman na olimpijske kvalifikacije i vjerojatno nudi okršaj s Grčkom za polufinale. Nimalo laganom Grčkom, ali s obzirom na alternative, apsolutno prihvatljivom.

S druge strane, kiks u grupi koji bi nas gurnuo na drugo ili treće mjesto vraća korak unatrag, u osminu finala s potencijalnom opasnošću da se već u toj fazi naleti na Španjolce ili Mađare, a zatim u eventualnom četvrtfinalu ide ili na svjetske prvake Talijane ili na europske prvake Srbe.

Bit će ovo vjerojatno najizjednačenije veliko natjecanje u posljednje vrijeme, jer čak pet reprezentacija ulazi s otprilike podjednakim ambicijama i šansama za zlato, a još dvije, grčka i crnogorska, neće nikoga iznenaditi ako dođu u zonu medalja.

Srbija kao četvetostruki uzastopni europski prvak i momčad s dokazanim pobjedničkim menatalitetom zaslužuje svako pravo postaviti se u ulogu glavnog pretendenta za novi tron. U momčad su se vratile sve najveće zvijezde koje su preskočile SP prošlog ljeta, tu su opet i Filip Filipović i Andrija Prlainović i Duško Pijetlović i Milan Aleksić. Ljudi koji više ni ne znaju koliko su trofeja zajedno osvojili.

Talijani i Španjolci pomalo su iznenadili vaterpolski svijet međusobnim finalom na prošlom SP-u, ali adrenalin s tog sjajno odigranog turnira obje je reprezentacije dopratio i pred vrata Budimpešte. Bila je to godina Francesca di Fulvija, najboljeg vaterpolista svijeta, koji će Italiju predvoditi i na Euru, a Španjolci nakon dva srebra s dva posljednja velika natjecanja ove godine ciljaju još korak više.

Mađari su domaćini, što će im automatski osigurati ogromnu energiju s tribina jer vaterpolo je u Mađarskoj praktično nacionalni sport. Čak osam igrača dolazi iz europskog prvaka Ferencvárosa, a predvodi ih nepoderivi Dénes Varga, kojem u kolekciji zlata nedostaje još samo ono s Europskog prvenstva.

Tom društvu čiji svaki međusobni okršaj može ovisiti o tek jednoj lopti ili obrani, apsolutno pripada i Hrvatska. Ivica Tucak okupio je momčad koja ima i kvalitetu i iskustvo za najviše domete. Momčad koja već dugo igra zajedno i koja može pobijediti baš svakoga. Hrvatska u svom najboljem izdanju vrijedi za zlatnu medalju. Bez obzira na kojem natjecanju.

U odnosu na SP prije pola godine sastav je praktično isti, tek je ozlijeđenog dobrog duha reprezentacije Anđela Šetku zamijenio Luka Bukić. Hrvatska pršti klasom na praktično svim pozicijama, ali prošlogodišnji loš dan u polufinalu protiv Španjolske najbolje svjedoči kako je na ovoj razini gdje odlučuju nijanse nemoguće predviđati ili prognozirati.

Tucak ima par vrhunskih vratara, Marka Bijača i Ivana Marcelića, koji su uvijek sposobni dati važan impuls svojoj obrani. Ima i par centara svjetske klase, Josipa Vrlića i Luku Lončara, na kojima će svi protivnici bazirati svoje obrane, što bi trebalo ostavljati puno prostora vanjskim pucačima. Vrlić je posebno zanimljiva priča s obzirom da je u Riju 2016. nosio brazilsku kapicu, a sad ima priliku u 34. godini u Tokiju svoj olimpijski san obojati i crveno-bijelim kvadratićima.

Kapetan Andro Bušlje, jedan od najtrofejnijih hrvatskih sportaša uopće, predvodi vanjsku liniju u kojoj su još Marko Macan i Hrvoje Benić. Na lijevoj strani su Ante Vukičević, iza kojeg je odlična klupska sezona, te Loren Fatović i Luka Bukić, dvojica sinova koja se upinju barem približiti izazovnim visinama očeva koji spadaju u najuži krug najboljih vaterpolista u hrvatskoj povijesti.

A na desnoj strani je Maro Joković, najbolji hrvatski vaterpolist prošle godine i čovjek čiji će klinci također imati težak posao da dohvate njegove visine ako se ikad budu bavili sportom. Zasad je na tri kćerkice, a to je očito pravilo među ljevacima u hrvatskoj reprezentaciji, jer punu kuću ženskih hormona ima i omiljeni hrvatski Katalonac Xavi Garcia.

Tko zna, možda jednog dana neka mala Jokovićka ili Garcia bude predvodila žensku reprezentaciju. U Budimpeštu je na EP otputovala i naša ženska selekcija, predvođena izbornikom Marijom Ćaletom, koja će pokušati skupiti što više jakih utakmica i iskustva kao zalog za budućnost.

S obzirom da smo mi Hrvati nerijetko nerealan i nezahvalan narod, vrijedi podsjetiti da u posljednjem desetljeću hrvatska vaterpolska reprezentacija samo jedne godine (2014.) nije donijela medalju s nekog od tri najveća svjetska turnira. Između 2009. i 2019. hrvatski reprezentativni vaterpolo objedinio je sva tri najveća zlata; olimpijsko, svjetsko i europsko, uz još dva osvojena srebra i pet bronci. Pa zašto lijepi običaj prekidati i u 2020.?

Nema boljeg mjesta od Budimpešte za vaterpolsku feštu. Budimpešta je bila mjesto zadnjeg velikog hrvatskog vaterpolskog slavlja, svjetske titule iz 2017. Bilo bi lijepo otplesati još jedan šampionski valcer na lijepom plavom Dunavu.