Juriš

Najprljavija utrka u povijesti

Ben Johnson i Carl Lewis, 30 godina kasnije

Krajem ovog mjeseca počinje Svjetsko atletsko prvenstvo i čini se da bi moglo biti najzanimljivije u dugo godina, a u opasnosti je nekoliko svjetskih rekorda.. Telesport će se potruditi pokriti ga najbolje što može, a ovom prilikom u našem Vikend-retrovizoru podsjećamo na Juriš o Benu Johnsonu i Carlu Lewisu, sportskim superzvijezdama u doba kad su ljudi puno više pratili atletiku nego danas.

A onda je došla utrka koja je promijenila mnogo toga i čiji su odjeci primjetni i danas.

xxx

Zamislite svijet u kojem postoje dva Usaina Bolta. Dva sprintera koji eksplodiraju na stazi, dva nadčovjeka koja su sposobna napraviti nešto što nitko drugi na kugli zemaljskoj nije. Tri godine bujalo je najveće atletsko rivalstvo na svijetu. Tri godine pripremao se čitav svijet za njihovih veličanstvenih 10 sekundi u olimpijskom finalu. U utrci koja je u povijest trebala ući kao najveća, a ušla je kao najprljavija.

Carl Lewis eksplodirao je početkom 1980-ih, paralelno gurajući sprintersku i karijeru skakača u dalj. Dolazio je iz školovane obitelji srednjeg staleža, nije to bila ona klasična američka “priča iz geta”. Od prvih seniorskih zlata na Svjetskom prvenstvu u Helsinkiju 1983. (100 metara, štafeta 4×100 i skok u dalj) počeo je bildati svoj rejting i privlačiti pažnju medija i sponzora. Bio je pravi primjerak američkog show must go on načina, svraćajući kamere na sebe ako ne sprintom, onda pjevanjem, plesom, glumom, intervjuima. Bio je američka sportska ‘diva’ i tako se ponašao.

S druge strane, Ben Johnson je bio sve ono što Carl Lewis nije. I na stazi i izvan nje. Lewis je trčao ‘aristokratski’, izgledalo je kao da klizi kroz zrak pun elegancije i razoružavajuće lakoće. Johnson je djelovao sirovije, prštao od siline, činilo se kao da reže i uništava zrak ispred sebe dok trči. Njegova je prednost bila u eksplozivnom startu, dok je Lewis bio brži kako bi utrka odmicala.

Ben Johnson je rođen i odrastao na Jamajci u siromašnoj obitelji, a s 14 godina prvi put je došao za majkom u Kanadu u potragu za boljim životom. Prilagodba na novi ambijent nije tekla glatko. Ben je često bio na piku svojih školskih kolega zbog boje kože i teškog jamajčanskog naglaska koji nikad nije izgubio. Bio je tih i prilično povučen, nimalo rječit i grlat kakav je bio Lewis. Ali brz kao munja.

Po dolasku u Kanadu, njega i još nekoliko tamnoputih tinejdžera-imigranata atletski trener i bivši kanadski sprinter Charlie Francis okupio je u svom atletskom klubu, videći u njima veliku perspektivu. Na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. Kanada je postala prvi domaćin koji nije osvojio zlatnu medalju, pa je Francis odlučio ‘ispraviti’ taj rezultat na sljedećim Igrama. Johnson je bio uvjerljivo najbrži među njegovim brojnim učenicima i vrlo je brzo rezultatima iskočio visoko iznad svih.

Dok je Lewis harao Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. osvojivši čak četiri zlata (100 metara, 200 metara, štafeta 4×100 i skok u dalj), Johnson je tek naznačio atletskoj javnosti da postoji. Uzeo je broncu na 100 metara i u kanadskoj štafeti 4×100, ali malo je tko tog trenutka shvatio da je riječ o čovjeku koji će već za godinu dana početi ozbiljno i redovno šamarati nedodirljivog kralja.

Od Züricha 1985., kad je prvi put pobijedio Lewisa nakon osam poraza u nizu, krenuo je Johnsonov pohod. Amerikanac je sve teže podnosio poraze od Kanađanina, iako mu je pojavljivanje takvog rivala apsolutno koristilo i u marketinškom i u sportskom smislu. Džepovi su se punili i jednome i drugome.

Kako su natjecanja prolazila, a Johnson nastavljao pobjeđivati, priča o njihovu olimpijskom okršaju u Seoulu počela je prerastati u pravu sportsku groznicu. Bio je to najveći dvoboj koji je svijet sporta tih godina iščekivao. Usporediv jedino s boksačkim spektaklom između Muhammada Alija i Joea Fraziera.

U predigri za Seoul Johnson i Lewis imali su važan ogled na SP u Rimu 1987. Kanađanin je proletio stazom uzevši zlato i oborivši svjetski rekord za čitavu desetinku sekunde! Tih gotovo nestvarnih 9.83 šokiralo je svijet, ali i Lewisa. Koji je najprije optužio suparnika da je prerano startao, zatim se izvlačio na stomačnu virozu, da bi priču zaokružio televizijskim intervjuom u kojem je pričao o “trkačima koji dolaze niotkud i postižu rezultate uzimajući stimulanse”.

Tada se njegov istup činio kao očajnički potez lošeg gubitnika i ionako ne odveć simpatičnom tipu, arogantnom i samodopadnom, dodatno smanjio kontigent obožavatelja. Johnson je bio nova gladna zvijer, nova zvijezda koja je osvajala sve više simpatija diljem svijeta. Lewis je bio plačljiva baba koja se teško miri s činjenicom da je stigao netko bolji.

“Rekord se može srušiti, ali medalju ti nitko ne može uzeti”, odgovorio je Johnson. O, kako li se samo prevario

Pokazalo se, međutim, da je Lewisova priča itekako imala pozadinu, samo što nitko o njoj tada nije želio javno pričati. Amerikanac jest, jer se teško nosio s porazima, a još teže s informacijama koje je dobivao ‘iza paravana’ o tome da nešto s Johnsonovim ekstremnim napretkom u samo nekoliko godina nije posve čisto.

Johnson je svoj zvjezdani status između Los Angelesa i Seoula koristio za skupljanje sponzorskog i nagradnog novca. Malo je pritom izgubio mjeru, pa je početkom olimpijske 1988. ozljeda tetive poprilično zabrinula njegov tabor. Kanađanin je odjednom nestao s lica Zemlje, a u javnosti se prvi put pojavio na mitingu u Zürichu, šest tjedana prije olimpijskog finala.

A ondje ga je Lewis pobijedio po prvi put nakon četiri godine. I pokazao koliko su ga ti silni porazi mučili i frustrirali. Eksplodirao je po završetku utrke od emocija i uzbuđenja, obećavši u kamere sebi više nego drugima:

“Od Bena Johnsona više nikad neću izgubiti!”

Zapravo i nije.

Toliko očekivana finalna utrka na 100 metara u Seoulu ponudila je sve ono čemu se svijet nadao. Nešto spektakularno. Nešto nezaboravno. Nešto što će se doživjeti jednom u povijesti i prepričavati desetljećima.

Lewis je još od zagrijavanja isijavao nervozu koja se očitovala čestim pogledavanjem prema svom najvećem suparniku. U glavi ga je Kanađanin dobio i prije nego što je označen start. Prisilio ga je da više razmišlja o njemu nego o sebi. A to je, kažu, najveća pogreška koju bilo koji sprinter može napraviti.

Johnson je izletio iz startnog bloka kao iz katapulta i mljeo stazu u nevjerojatnoj eksploziji snage, siline i brzine. Nije bilo šanse da ga itko uhvati. Proletio je ciljem uzdignute ruke zaustavivši štopericu na nevjerojatnih 9.79! Bilo je to čak dvije desetinke bolje od vremena koje je postigao u Zürichu mjesec dana ranije.

Iza leđa slavljenika kamere su uhvatile bolni grč razočaranja poraženog Lewisa i nemuštu čestitku koju je Amerikanac uputio, a Kanađanin gotovo odbio. Činilo se da je čovjek istrčao savršenu utrku. Utrku kakvu će teško itko ikad ponoviti.

Johnson je bio novi kralj. Novi atletski bog. Na novinarsko pitanje što mu je draže, zlatna medalja ili svjetski rekord, neposredno nakon utrke odgovorio je:

“Zlatna medalja. Jer rekord se može srušiti, ali medalju ti nitko ne može uzeti.”

O, kako li se samo prevario.

Ben Johnson bio je kralj tek nekih 40-ak sati. A onda je počeo horor. Počelo se odmotavati klupko prijevara i sramota koje će zauvijek promijeniti percepciju i budućnost “Kraljice sportova”.

Samo 48 sati nakon utrke objavljeno je da mu je u urinu pronađen nedozvoljeni stanozolol. Olimpijske igre praktično su stale, cijeli svijet je stao, a ponos i oduševljenje Kanade zamijenilo je razočaranje, čak i mržnja. Praktično je prošvercan iz Seoula do Kanade, gdje su ga dočekali gnjev i uvrede razočarane nacije. Nacije koju su u samo dva mjeseca izdala oba najveća sportska heroja. Wayne Gretzky prelaskom u Los Angeles Kingse, a Ben Johnson šokantnim dopinškim skandalom.

Johnson je u startu neuvjerljivo mucao kako “nikad nije svjesno uzimao nedozvoljene stimulanse”, ali svjedočenja trenera Francisa, a posebno liječnika i ‘dilera’ Jamieja Astaphana koji je u sudnici pustio snimke njihovih telefonskih razgovora sasvim su jasno pokazali da je itekako znao što i zašto uzima. Nije mu preostalo ništa drugo nego priznati.

Priznao je da je još od 1981. uzimao raznobojne tabletice i injekcije kako bi povećao izdržljivost i mišićnu masu. Objašnjenje je bilo “zato što se bilo nemoguće nositi s drugim atletičarima koji su to već uzimali”, a trener Francis u jednu je rečenicu sažeo sukus mantre koju je ponavljao svojim atletičarima:

If you don’t take it, you won’t make it.

“Ako ne uzmeš, nećeš uspjeti.”

I uzimali su. Godinama. Doktor Astaphan bio je ‘koktel majstor’ koji je stvarao ljudske Frankensteine, ubrizgavajući hormone, steroide i razne druge supstance, uključujući i hormon rasta koji se davao životinjama kako bi povećale masu prije klanja. Astaphan je sportašima čak držao i tečajeve uzimanja i čišćenja od nedozvoljenih supstanci, a čitava kula od karata srušila se upravo zbog toga što se jedan od njih nije pridržavao pravila o čišćenju.

Taj jedan bio je onaj najveći.

Johnson je priznao da je ona dva mjeseca kad je nestao s lica Zemlje početkom 1988. proveo u laboratoriju doktora Astaphana u St Kitts & Nevisu, gutajući raznobojne tabletice i primajući injekcije različitih veličina. Čudesni oporavak tetive vratio ga je na stazu, ali mišići su bili pomalo zahrđali. Šest tjedana prije olimpijskog finala otišao je u Zürich vidjeti kako stoji u odnosu na Lewisa i doživio veliko razočaranje. Ne samo da je izgubio, nego je istrčao razočaravajućih 10.00, uz bolno saznanje da u šest tjedana teško može dramatično napredovati.

Johnsonov tabor obuzela je panika, pa je laboratorij odlučio nastaviti s ‘tovljenjem purice’, bez obzira što su se Olimpijske igre već dramatično približile. I tu je sve puklo. Johnson je prešao granicu “sigurnog čišćenja”, pa uz sve diuretike nije uspio izbaciti sve nanočestice iz svog organizma prije olimpijskog finala. Iako je kasnije tvrdio da mu je stanozolol u piće ulio Lewisov prijatelj Andre Jackson koji je bio s njim na doping kontroli, to nije promijenilo činjenicu da se godinama kljukao nedozvoljenim supstancama i s njima proizvodio rekorde i medalje.

U ponedjeljak 24. rujna navršit će se 30 godina od utrke koja kod svih koji je pamte zauvijek ostaje najkontroverznija i najprljavija u povijesti; 30 godina u kojima se atletika, pa i sport uopće, iz dana u dan sve jače i sve predanije moraju boriti protiv varanja i varalica.

A Benu Johnsonu, sportašu osramoćenom i poniženom kao nijedan drugi do pojave Lancea Armstronga, atletika osim velike sramote duguje i veliku zahvalu. Njegova nestrpljivost i pohlepa otvorile su Pandorinu kutiju u kojoj je još mnogo onih koji su se ogriješili, ali nisu otkriveni. Jer su imali dobre diuretike. Jer su se držali pravila o sigurnom čišćenju. A ne zato jer su bili čisti. Njegov je slučaj pokrenuo velike promjene u kontroli sportaša na globalnoj razini.

Istraga Johnsonova slučaja otkrila je da je tjekom 1980-ih doping bio više pravilo nego iznimka. Otkriveno je da je najmanje 20 medalja s OI u Los Angelesu osvojeno uz pomoć steroida, da je postojalo devet pozitivnih epruveta s imenima američkih sportaša koje su zatim misteriozno nestale iz hotelskog sefa. Neki liječnici koji su bili bliski atletičarima iznijeli su šokantnu procjenu da je 80 posto uspješnih atletičara iz tog vremena uzimalo neku vrstu nedozvoljenih stimulansa.

Otkriveno je i da je šest od osam sudionika “najprljavije utrke u povijesti” u nekoj fazi svoje karijere uzimalo nedozvoljena sredstva. I Ben Johnson i Linford Christie i Dennis Mitchell i Desai Williams i Ray Stewart. Da, i Carl Lewis, kojemu je na olimpijskim kvalifikacijama za Seoul otkrivena nedozvoljena količina efedrina, ali mu je Američki Olimpijski Odbor odlučio progledati kroz prste i pustiti ga na OI. Zgodno, taj je podatak otkriven tek 15 godina nakon Seoula.

Calvin Smith i Robson da Silva jedina su dvojica sprintera iz tog finala koji nikad nisu bili povezani s nedozvoljenim sredstvima.

“Je li mi žao Bena Johnsona nakon svega što je prošao? Ne, nije”, kazao je Brazilac. “Opravdanje da je uzimao jer su svi drugi uzimali je smiješno. I ja sam često udarao glavom o zid pitajući se ima li se smisla boriti protiv onih koji uzimaju i gubiti od njih. Ali odlučio sam da neću pokleknuti. Izgubio sam zbog toga mnogo novca kojeg sam mogao uzeti, ali zato sam danas ponosan i sretan. I spavam mirno kao beba.”

Svijet, nažalost, slabo pamti one koji mirno spavaju.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.