Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Narančasti nogomet

Kako se svijet zaljubio u Gullita, Van Bastena i Rijkaarda

Svijeća koju je Arnold Mühren poslao ljevicom prema suprotnoj strani kazenenog prostora padala je čitavu vječnost. Tromo i polagano, dosadno i bezopasno. Bilo ju je logično dočekati i poklopiti, pa vidjeti što ima unutra, ispred vratara. Ali kod genijalaca logika dolazi tek druga. Prvi je uvijek instinkt. A Marco van Basten je bio nogometni genijalac.

Bio je to moj drugi Paninijev album nakon Meksika 1986. I nikad se ni jednom paru sličica nije toliko dramatično promijenila vrijednost između prve i zadnje utakmice na turniru. Prije prve utakmice sa SSSR-om Ruud Gullit i Marco van Basten vrijedili su jednu. Nakon druge utakmice sa SSSR-om vrijedili su 10. To je bio prvi Transfermarkt kojeg smo imali.

Nizozemski nogomet je do početka 1970-ih bio poprilično prosječan. Palili su se tek na jednako prosječne susjede Belgijce i bili daleko u zavjetrini. Ali onda se rodila prva velika narančasta generacija koja je najprije Feyenoord i Ajax odvela do vrha Europe, a zatim i reprezentaciju do pred sam vrh svijeta.

Rinus Michels udario je temelje nove filozofije koja je prozvana “totalni nogomet”. Generacija Johana Cruyffa, Ruuda Krola, Johana Neeskensa, Johnnyja Repa, Arieja Haana, Roba Rensenbrinka i drugih igrala je najljepši nogomet na svijetu i dvaput je došla do finala Svjetskog prvenstva. No, oba je puta tamo poražena od domaćina, 1974. Njemačke i 1978. Argentine.

Van Bastenova volejčina iz mrtvog kuta. Taman dovoljno visoka da preleti sjajnog Rinata Dasajeva, taman dovoljno snažna da padne u suprotnu malu mrežicu

Između ta dva finala uzeli su Nizozemci i europsku broncu na Europskom prvenstvu 1976., ali kad je “najbolja neokrunjena momčad u povijesti” sišla sa scene, početkom 1980-ih nastala je rupa. Propustili su tri velika natjecanja u nizu, SP 1982., pa EP 1984., a završni udarac stigao je kad su u dodatnim kvalifikacijama za SP 1986. ispali od belgijskih susjeda koji su potom otišli do polufinala.

Ali bilo je vidljivo da se nešto ‘kuha’. Michels je opet dobio zadaću posložiti novu generaciju zanimljivih igrača koji su buknuli u Ajaxu i PSV-u i svraćali pozornost nogometnog svijeta. Nizozemci su uvijek imali disciplinu, snagu i šarm, ali onda su odlučili svojim nogometnim idejama dodati novi začin. I to na mjestu odakle su uzimali boksit, šećer i naftu, ne i nogometaše.

Početkom 1960-ih su dvojica tamnoputih Surinamaca došla u Amsterdam tražiti bolji život u ‘matici’ koja je već tri stoljeća kolonizirala njihovu zemlju. George Gullit i Herman Rijkaard, prijatelji i niželigaški nogometaši, zajedno su doputovali i smjestili se, zaposlili, našli lokalne djevojke, zasnovali obitelji i u istom mjesecu rujnu 1962. dobili sinove.

Mali Rudi i Frank znali su se od djetinjstva i često su zajedno igrali nogomet po amsterdamskim ulicama. Bilo je to prije prvog velikog vala imigranata sa Surinama, pa su Rudi i Frank vrlo često bili jedini tamnoputi dječaci na nogometnom igralištu. Stoga su se držali zajedno. Rudi se upisao u lokalni klub DWS i nagovorio Franka da mu se priključi.

“Stršao sam jer sam bio jedini tamnoputi nogometaš u momčadi. Znao sam da svi gledaju u mene i zato sam htio biti dobar”, ispričao je Gullit koji je u međuvremenu promijenio svoje ime iz Rudi u Ruud, a majčino nizozemsko prezime Dil zamijenio očevim surinamskim.

Sad su stršala dvojica. Isticali su se i snagom i brzinom i talentom, kao i bojom kože i afro-frizurama. Gullit je onako visok i snažan igrao stopera, ali bi često uzimao loptu i driblao sve do protivničkog kaznenog prostora. Bio je ‘totalni nogometaš’ i prije nego što je naučio što to zbilja znači. Rijkaard je, s druge strane, bio tiši, povučeniji, ali tehnički nimalo lošiji veznjak. Dominirali su u svojoj kategoriji i vrlo brzo privukli pažnju skauta.

Ajax je poslao čovjeka po obojicu, zakasnio je po Gullita kojeg je HFC Haarlem je već ‘kaparirao’, ali je uspio ugrabiti barem Rijkaarda. Iako je priznao kako je nedostajao samo jedan dan da i on preseli u Haarlem.

Gullit je u Haarlemovoj prvoj momčadi debitirao sa samo 16 godina, postavši najmlađi debitant u povijesti Eredivisie. Bio je totalna senzacija. Snažni playmaker visok 190 cm koji je mogao igrati i stopera i krilo i napadača. S loptom je znao i mogao sve, driblao je, asistirao, zabijao.

U ljeto 1982. kupio ga je Feyenoord, koji je već u drugoj sezoni u tandemu s velikim Cruyffom odveo do dvostruke krune i postao nizozemski igrač godine. Godine 1985. je preselio u PSV gdje je osvojio još dva naslova prvaka i krunu najboljeg nizozemskog nogometaša i sportaša. S 25 godina, dugim pletenicama, sjajnim nogometnim umijećem i osvojenim Balon d’Orom imao je gotovo kultni status. I u ljeto 1987. postao najskuplji svjetski nogometaš prešavši u Milan za 18 milijuna tadašnjih guldena.

Rijkaard se u međuvremenu nije micao iz Ajaxa, gdje ga je Leo Beenhaker gurnuo među seniore prije nego što je postao punoljetan. Brzo se nametnuo, bio je trkački moćan, sjajan u pozicioniranju, igrao je po potrebi i u obrani i u sredini, sve dok se konačno nije ustalio na mjestu zadnjeg veznog. Osvojio je tri titule prvaka i tri kupa, a 1987. i svoj prvi europski trofej — Kup pobjednika kupova. No, u jesen se posvađao s trenerom Cruyffom i preko lisabonskog Sportinga otišao na posudbu u Zaragozu.

Usporedo s dvojicom surinamskih Nizozemaca bujao je i treći komadić slagalice. Dvije godine mlađi Marco van Basten došao je iz Utrechta u Ajax kao 16-godišnjak, a već iduće sezone debitirao je u prvoj momčadi i to ušavši umjesto — Johana Cruyffa. Ni on ga nije mogao izbjeći, kao ni Gullit i Rijkaard.

Van Basten je brzo počeo trpati kao nezaustavljivi stroj, a njegov napadački repertoar bio je fantastičan. Mogao je glavom, mogao je nogom, mogao je probiti, mogao je skočiti, sjajnog dodira i briljantne realizacije izrastao je u jednog od najkompletnijih napadača u povijesti nogometa.

Nakon četiri uzastopne sezone u kojima je bio prvi strijelac nizozemske lige, nakon 128 golova u 133 nastupa za Ajax, uključujući i pobjednički u finalu Kupa kupova 1987., Silvio Berlusconi je na putu za Eindhoven po Gullita svratio u Amsterdam i usput pokupio i Van Bastena. Godinu dana kasnije priključio im je i Rijkaarda i sklopio jednu od najpoznatijih trojki u povijesti nogometa, koja je s Francom Baresijem, Paolom Maldinijem i ostatkom društva odvela Milan do vrha talijanskog, europskog i svjetskog nogometa.

Dva tjedna uoči Eura 1988. PSV je postao europski prvak, i to u prvoj sezoni bez Gullita. U ta dva Ajaxova i PSV-ova europska trofeja stasala je čitava generacija igrača između 23 i 26 godina koju je Michels okupio i posložio za EP. Uz Gullita, Van Bastena i Rijkaarda, novu i poprilično nepoznatu Nizozemsku činili su Ronald i Erwin Koeman, John Bosman, Berry van Aerle, Wim Kieft, Gerald Vanenburg, Johny van ’t Schip, a jedini koji su ušli u svoje tridesete bili su vratar Hans van Breukelen, desni bek Adri van Tiggelen i ‘tata’ Arnold Mühren.

Otvaranje protiv SSSR-a nije najavljivalo ništa dobroga. Poraz 0:1 od čvrstih Sovjeta Valerija Lobanovskog, među kojima su dominirali Ukrajinci iz kijevskog Dynama, gurnuo ih je u situaciju da im u iduća dva kola trebaju dvije pobjede. Čekali su ih Englezi i Irci, ali svijet je konačno upoznao gospodina Van Bastena. I više ga nikad nije zaboravio.

Englezi su dvaput pogađali vratnicu prije nego što je krenuo ‘Van Basten Show’. Zabio je hat-trick za pobjedu 3:1 i ostavio Nizozemskoj šansu da pobjedom u zadnjem kolu uđe u polufinale. S Irskom su se hrvali 82 minute, a onda je Kieft glavom s desetak metara skrenuo jednu svijeću Ronalda Koemana prema daljem kutu, koja se nakon čudne rotacije ipak nekako zakoprcala u mreži. Eksplodirala je ‘paklena naranča’ na Parkenstadionu u Gelsenkirchenu, Nizozemska je u polufinalu!

I to kakvom polufinalu. Nijemci su Nizozemcima bili crvena krpa desetljećima, još otkako su ih okupirali tijekom Drugog svjetskog rata. U nogometnom smislu zaratili su od onog finala SP 1974., kad su smatrali da su Nijemci dobili nepostojeći penal, a mlatili su se, pljuvali i naguravali i na SP 1978. i na EP 1980., kasnije i na SP 1990.

Štoviše, nikako se nisu mogli otarasiti te njemačke sjene, pa je i Ajax 1987. u finalu Kupa kupova morao preko Nijemaca, doduše istočnih iz Lokomotive Leipzig, a PSV je europsku krunu 1988. slavio u Stuttgartu.

U hamburškom polufinalnom ratu su Lothar Matthäus i Ronald Koeman zabili penale i utakmica je klizila prema produžecima, kad je dvije minute prije kraja Jan Wouters poslao okomicu prema kaznenom prostoru, a Van Basten iz prve pogodio suprotni kut za 2:1. Za pobjedu. Za osvetu.

Kakva je to narančasta fešta bila u Hamburgu, u Amsterdamu, diljem čitavog svijeta gdje je bio neki Nizozemac. Prštale su provokacije i uvrede, prelazila se i granica dobrog ukusa, a najdalje je otišao Ronald Koeman glumeći kako briše guzicu s razmijenjenim dresom Olafa Thona. Nizozemci su konačno skinuli ‘njemačke uroke’ i otišli u finale. S istim onim SSSR-om od kojeg su izgubili na startu.

Sovjeti su bili odlični, ali bilo je to narančasto poslijepodne u Münchenu. Gullit je glavom zakucao za vodstvo na Van Bastenovu asistenciju, a onda se dogodio već opisani trenutak koji se smatra jednim od najspektakularnijih u nogometnoj povijesti. Mührenova ‘svijeća’ i Van Bastenova volejčina iz mrtvog kuta. Taman dovoljno visoka da preleti sjajnog Rinata Dasajeva, taman dovoljno snažna da padne u suprotnu malu mrežicu.

Nizozemci su napokon okrunjeni! Gullit, Van Basten, Rijkaard, Koeman i veliki Rinus Michels. Otac ‘totalnog nogometa’ konačno je uspio i s reprezentacijom. Izgubio je 1974. finale protiv Njemačke u Münchenu. Riješio se 14 godina kasnije i 1974. i Nijemaca i Münchena.

“Mi smo igrali dva finala, ono s Njemačkom i ono sa SSSR-om”, priznao je Michels uz pobjednički osmijeh dok je narančasta šampionska karavana plovila amsterdamskim kanalima praćena stotinama tisuća oduševljenih Nizozemaca.

Bili su mlada i gladna momčad kojoj su svi predviđali mnoga velika finala narednih godina. Nažalost, zaustavili su se samo na tom jednom. Dvije godine kasnije opet su ih dočekali i zaustavili Nijemci u osmini finala SP-a u Italiji. A potom su se na Van Bastenove muke s ozljedama nastavile Gullitove i Rijkaardove muke s egom, pa su se fešte slavne nizozemske generacije prebacile u njihove klubove.

Ali svejedno, bez obzira što su mogli još neko vrijeme vladati europskim i svjetskim nogometom, i ta jedna veličanstvena priča iz 1988. učinila ih je vječnima i besmrtnima. I pretvorila ih je u jednu od najljepših, najlepršavijih i najomiljenijih generacija u povijesti.

Njihov narančasti nogomet do danas nije izblijedio.