Iako smo fizičke Terazije ostavili s vanjske strane vrata, mentalne Terazije i dalje su ostale unutra. ‘Zvezde’ ili ‘partizani’ samo su promijenili ime i boju dresa, ali državni projekti iza kojih su stajali politički kadrovi, sponzori i interesi ne samo da su prepisani, nego su i nadograđeni. Monopolizacija čitavih sportova i liga išla je toliko daleko i besramno da su im i stari beogradski kadrovi koji su dekretima režirali sportske lige i odlučivali prvake mogli pozavidjeti.

Iako je tijekom tri desetljeća hrvatske sportske samostalnosti bilo i uzbudljivih sezona i neizvjesnih završnica, nikad se nije dogodilo ovoliko izjednačenosti u ovoliko različitih liga i sportova. Nikad ovoliko klubova kao ove sezone nije bilo u realnoj utrci za trofejima.

Ravno 30 klubova sa svih strana zemlje ima šansu ovog proljeća osvojiti naslov prvaka Hrvatske u najpopularnijim sportovima

Pa krenimo redom.

Dok smo sanjali, a navijači na stadionima čak i skandirali “Hrvatska liga!”, uvjeravali smo se da bismo jugoslavensku Veliku četvorku možda mogli zamijeniti hrvatskom. Uz Hajduk i Dinamo, koji su desetljećima bili dvije od četiri centralne točke jugoslavenskog nogometa, Rijeka i Osijek bili su uglavnom stabilni prvoligaši. Nažalost, nada da bi ta dva kluba mogla biti dugoročni supstitut za beogradske članove Velike četvorke brzo se rasplinula. Jer realno, Hajduk i Dinamo ipak su neka druga dimenzija.

Nakon dva desetljeća tek sporadičnih rezultatskih bljeskova, okolnosti su se promijenile tek kad je ‘prijateljsko preuzimanje’ učinilo Rijeku i Osijek privatnima i financijski stabilnima. A time i rezultatski konkurentnima. Uz njih, ove je sezone i Hajduk konačno ozbiljnije ‘živnuo’, pa prvi put u 30 godina HNL-a imamo četveroboj za naslov prvaka. I napokon nešto što barem ove sezone možemo nazivati Velikom četvorkom.

Ovog vikenda kreće posljednja, četvrta runda prvenstvenog maratona. Četiri kluba su u pet bodova razmaka, uz jedan neodigrani splitski derbi koji sve to može i dodatno komprimirati. Pa iako se smatralo da će vodeći poker lako izlaziti na kraj s ‘nezainteresiranim’ ostatkom lige, ispalo je da se bodovi prosipaju i protiv Gorice, Istre, Slavena. Da ni ne spominjemo ‘teror filijala’ koje su se neočekivano suprostavile *maticama. I gadno ih naljutile.

Nadajmo se samo da će potrajati i da ćemo ovako zanimljivu i izjednačenu ligu imati i narednih sezona. Nadajmo se da je zauvijek završilo vrijeme monopola, političkih ljubimaca, državnih projekata, aneksije saveza, filijala, kriminala, sudačkih režija i da su pred nama godine koje će ljude tjerati na stadione, a ne s njih.

Nakon što je u prvom desetljeću hrvatske samostalnosti Cibona u potpunosti prekopirala monopolistički model koji je Crvena zvezda sprovela u prvom desetljeću jugoslavenske košarke nakon Drugog svjetskog rata, zadnje desetljeće košarkaške centralizacije i financijskog ludila glavnom je gradu dalo tri različita prvaka. A za posljedicu ostavilo to da se jedan od njih ugasio, drugi preselio u drugu državu, a treći završio u dužničkom ropstvu. Split i Zadar nikad se nisu mogli natjecati s budžetima koje su u ovih 30 godina na ovaj ili onaj način pumpali zagrebački klubovi, ali i ono novca što bi imali uglavnom nisu znali ispravno upotrijebiti.

I sad napokon, kad su se neodrživi baloni i monopoli ispuhali, a klubovi otprilike operiraju u usporedivim financijskim gabaritima, dočekali smo sezonu u kojoj čak četiri kluba u Ligu za prvaka ulaze s potpuno jednakim omjerom. Na 17-5 su i Zadar i Cibona i Split i Cedevita Junior, koja je ovoj kaotičnoj trojci povijesnih rivala pokazala koliko malo novca i malo dobre organizacije treba da praktično iz druge lige uđeš u finale kupa i borbu za naslov prvaka. Ako si sposoban.

I dok Zadar od svojih gradskih vijećnika traži novu financijsku milost(inju) samo da završi sezonu, Cibona i Split plasiraju u javnost neke svemirske priče o nekim dobrim ljudima čija se imena ne smiju znati, ali koji su toliko dobri da su spremni poplaćati sva klupska dugovanja i graditi neku novu, veličanstvenu budućnost. Budućnost u kojoj se čak spominje i riječ “Euroliga”. Ma kvragu, i NBA, zašto ne? Nitko ti ne može dati onoliko koliko ti ja mogu obećati. A na svakome od nas je da vjerujemo u svemirske letjelice i dobre ljude koji padaju iz njih s vrećama novca i ne traže ništa zauzvrat. Ili da ne vjerujemo. Svakome po volji.

Hrvatski rukomet bi mogao držati čitavu katedru na kojoj bi se podučavalo o čarima monopola i sustavnog institucionalnog gušenja bilo kakve konkurentnosti radi interesa jednog *übernacionalnog kluba. O rukometnom natjecanju u Hrvata zapravo se nema što reći, osim još jednom ispraviti onu vječnu laž kako je Zagreb osvojio sve titule prvaka otkako je Hrvatska samostalna. Nije ih sve osvojio, iako ih je sve prisvojio. Onu iz 2001./02. je osvojio Metković.

Ali ako u muškom rukometu nema ništa zanimljivo, barem će ženski ponuditi malo uzbuđenja. Koprivnička Podravka je suvereni vladar našeg ženskog rukometa i osvojila je 26 od mogućih 29 titula. Preostale tri uzela je zagrebačka Lokomotiva, a ove godine bi mogla i četvrtu.

U dualnoj ligi i Lokomotiva i Podravka dobile su sve utakmice dosad, a međusobne su podijelile. S time što je Lokomotiva u Koprivnici slavila s osam razlike, a Podravka u Zagrebu s jedan, što Zagrepčankama daje prednost ako budu izjednačene na kraju. Pred njima je još devet kola paralelnog slaloma, a ako ga obje ekipe odrade bez kiksa, titula će se nakon osam godina vratiti u Zagreb.

Tradicionalno najneizvjesnija naša liga, ona futsalska, ove je sezone dodatno dramatizirana. Razlike između klubova su se još smanjile, pa je četiri kola prije kraja ligaškog dijela čak sedam prvoplasiranih momčadi unutar sedam bodova. Pri čemu je čak šest klubova u tek tri boda razmaka.

Branitelj naslova Olmissum je i dalje prvi favorit, ali išiban ozljedama više ne izgleda tako neranjivo kao prošle sezone. U posljednja četiri kola slagat će se poredak za doigravanje, ali kako god se posloži ponudit će poslasticu i dramu u doslovno svakom paru od četvrtfinala do finala. Titula može u Omiš, ali može i u Makarsku, Pulu, Dubrovnik, Zagreb, Vrgorac, Šibenik. Sve je otvoreno. Svatko može pobijediti svakoga.

Frcat će iskre na sve strane i kad Jug i Jadran ukrste koplja u završnoj borbi vaterpolskog prvenstva. Jadran je u kupu nakon tri desetljeća osvojio svoj prvi hrvatski trofej, ali prvenstvo je ultimativni cilj sezone u kojoj splitski klub slavi 30 godina od prvog naslova europskog prvaka. Jug je prošle sezone ostao bez trofeja, promašio je i kup ove sezone, pa će sve karte Dubrovčani baciti na prvenstvo. Ne dogodi li se senzacija, čeka nas sjajna finalna serija kao uvod u Europsko prvenstvo koje se krajem ljeta igra u Splitu.

Čak i odbojka ove sezone nudi spektakularnu završnicu. Mladost i Mursa ruše sve pred sobom i očekuje ih se u međusobnom finalu, ako Kaštelani ili Varaždinci ne prirede neku senzaciju. Zagrepčani su već u direktnom dvoboju uzeli kup, ali Osječani i dalje vjeruju da titula prvaka prvi put u povijesti može otići u njihove vitrine.

I u ženskoj ligi stvari su gotovo preslikane, samo što je zagrebačkoj Mladosti glavni rival Marina Kaštela. Ovog mjeseca su baš Kaštela ispisala odbojkašku povijest kao domaćin finala kupa u kojem su igrale dvije kaštelanske ekipe. Marina Kaštela je spremila prvi trofej sezone u svoju riznicu, a u završnici prvenstva bacit će rukavicu izazova zagrebačkim braniteljicama naslova i za drugi.

Još dvije ženske lige ulaze u izuzetno dramatične završnice. U nogometnoj ligi vodi se troboj na vrhu gdje su Split, Osijek i Dinamo u samo bod razmaka uoči posljednja tri kola. Splićanke imaju bolji međusobni omjer s oba suparnika i ako pobijede u posljednja tri kola postat će prvakinje Hrvatske treći put u četiri posljednje sezone.

U košarkaškoj ligi je još izjednačenije. Ondje su čak četiri vodeće ekipe — Ragusa, Požega, Trešnjevka i Medveščak — stale u samo jednu pobjedu razmaka. Titulu brane Dubrovkinje, ali sve četiri ekipe u doigravanje će ući sa šampionskim ambicijama i ciljevima.

I kad podvučemo crtu, ravno 30 klubova sa svih strana zemlje ima šansu ovog proljeća osvojiti naslov prvaka Hrvatske u najpopularnijim sportovima. Da smo zamišljali kako najbolje obilježiti 30 godina hrvatske sportske samostalnosti, teško bismo našli bolji način.

I ne treba se vječno opterećivati snobovskim pričama o razini kvalitete i usporedbama s bogatim elitama. Da, nisu to ni najjače, ni najbogatije, ni najkvalitetnije lige u Europi. Da, jako malo tih klubova može konkurirati za ozbiljne rezultate u europskim natjecanjima. Ali nije to jedina stvar koja mora biti bitna ili mjerodavna da bi se moglo uživati u sportskom nadmetanju.

Budimo svjesni svoje realnosti, snizimo malo vječno previsoke kriterije i usporedbe kojima opterećujemo i osporavamo naše sportaše. Podržite svoje. Zaplješćite im. Odvedite djecu, muža ili ženu, curu ili dečka na neku utakmicu. Provedite vrijeme s prijateljima. Provedite proljeće na stadionima ili u dvoranama, umjesto ispred ekrana. Televizijskih ili mobitelskih.

Poradimo malo na sportskoj kulturi. Ako već ne možemo uživati u vrhunskoj kvaliteti, uživajmo barem u vrhunskoj drami.

Konačno je imamo. Gdje god pogledamo.