Juriš

Naturalizacija ili ne?

Novi hrvatski reprezentativac Konstantin Harkov otvorio je stara pitanja

Jedna stotinka sekunde, jedan trzaj, jedan centimetar u sportu dovoljan je za ispisati povijest i preusmjeriti budućnost. Da je jednom hrvatskom vaterpolistu prije mjesec dana mrvicu zadrhtala ruka, ove priče danas ne bi bilo. A i budućnost bi se pisala drugačije.

Da je Rusija nakon maratonskog trilera peteraca otišla na Olimpijske igre u Tokio umjesto Hrvatske, s njom bi onamo i u vaterpolsku budućnost krenuo i Konstantin Harkov. Tip koji je u toj utakmici za Rusiju zabio tri gola i još tri penala. Najbolji strijelac prošlogodišnjeg Europskog prvenstva. Najbolji vaterpolist goleme Rusije.

Ovako, momak koji je u nepune tri godine igranja i napredovanja u zagrebačkoj Mladosti izrastao u jednog od najboljih ljevaka na svijetu, svoju budućnost odlučio je vezati uz Hrvatsku. Igrat će za hrvatsku reprezentaciju od 2022. godine i premostiti rupu koja će nastati nakon što se još jedan naš naturalizirani reprezentativac Xavi García preseli u zasluženu mirovinu.

Vaterpolska obitelj jedinstvena je u pozitivnim reakcijama zbog ovog ‘transfera’. Oduševljeni su time i izbornik i predsjednik saveza i brojni vaterpolski radnici, jer Hrvatska u 24-godišnjem Rusu dobiva ekstra-klasu za naredno desetljeće. No, opet je to rasplamsalo rasprave i dvojbe oko toga trebaju li reprezentacije ‘kupovati’ igrače.

Vrhunska kvaliteta nikome ne zatvara mjesto, štoviše — podiže letvicu za one koji dolaze i nudi inspiraciju i motivaciju svima koji žele biti bolji

Ta rasprava i dvojba, međutim, nije samo naša. O njoj se kontemplira u velikoj većini europskih zemalja. I to ne samo među navijačima, nego i u sportskim federacijama, državnim parlamentima, olimpijskim odborima. Ta priča o mijenjanju nacionalnih dresova sportaša već je debelo nadišla sportske okvire, a derivirala u sfere politike, ekonomije, marketinga, ljudskih prava, pa čak i filozofije.

Prije bilo kakve ozbiljne rasprave, treba jasno ponoviti okvire teme, kako ih zlonamjerni ili dokoni u nedostatku adekvatnog argumenta ne bi paušalno obasipali svakojakim ‘-izmima’. Priča o reprezentiranju Hrvatske nije nikakva priča o brojanju krvnih zrnaca, niti priča o nacionalnosti, genetici, vjeri ili boji kože. To je prije svega priča o državljanstvu i moralnosti činjenice da neki sportaš predstavlja zemlju s kojom nema ozbiljnu i dugoročnu poveznicu.

Baš oko te teme se i vodi najveća globalna rasprava. Dok s jedne strane jedna filozofija tvrdi da onemogućavanje slobodne fluktuacije sportaša u različitim nacionalnim selekcijama ugrožava njihova ljudska prava, sve krovne svjetske sportske federacije prepoznale su u tome veliku mogućnost manipulacije i zlouporabe i uvele različite regulacije i restrikcije.

FIFA i UEFA razradile su vrlo striktan set pravila koja omogućuju promjenu ‘nogometnog državljanstva’, ali samo jednom u životu. Time su bogate zemlje spriječene da jednostavno kupe svoju reprezentaciju, jer im je nametnuto da osim ‘sirovine’ moraju ulagati i u ‘tehnologiju proizvodnje’.

Mi smo u tom kontekstu imali primjer Brazilca Eduarda da Silve, kojeg su praktično svi prihvatili. Jer je nogometno odgojen u Hrvatskoj, igrao za mladu reprezentaciju i nekako nam se činilo da imamo pravo koristiti njegove usluge i talente za ‘hrvatsku stvar’. S druge strane, puno više prijepora izazvala je naturalizacija njegovih sunarodnjaka Sammira i Etta, koji su također ispunili uvjete za dobivanje hrvatskog državljanstva, ali ih većina javnosti, za razliku od Eduarda, ipak nikad nije prihvatila kao svoje.

I u košarci su FIBA-ina pravila poprilično restriktivna, iako nam se ponekad ne čini tako jer gomila reprezentacija dovodi ‘žeton-Amerikance’. Imali smo ih i mi, Olivera Lafayettea koji apsolutno nikakve dodirne točke s Hrvatskom nije imao ni prije, ni poslije tog Svjetskog prvenstva 2014. na kojem je nastupio za Hrvatsku. I Dontayea Drapera, kojeg smo barem donekle mogli krstiti našim, jer je barem neko vrijeme igrao za hrvatski klub.

FIBA je potencijalnoj pošasti amerikanizacije gomile reprezentacija u potrazi za instant-uspjehom, doskočila kompromisom kojim dozvoljava samo jednog naturaliziranog igrača u momčadi. Pa tako, recimo, Turci moraju vagati hoće li aktivirati Shanea Larkina, Scottieja Wilbekina ili Bobbyja Dixona, a Španjolci su dugo birali između Sergea Ibake i Nikole Mirotića.

U rukometu je zapravo najveći cirkus jer se dresovi najlakše mijenjaju, u nekim situacijama i po nekoliko puta. Katar je opet iskoristio travestiju pravilnika kako bi kupio sebi reprezentaciju koju ne može stvoriti. Hrvatska nije pribjegavala tim metodama, imala je tek Iztoka Puca koji je ionako bio ‘naš Slovenac’, ali je zato puno puta lomila zube na suparnicima koji se nisu libili ‘shoppinga’. Poput Španjolaca, recimo.

U vaterpolskoj reprezentaciji smo već imali Rusa Andreja Bjelofastova na Europskom prvenstvu 1995., zatim i Španjolca Xavija Garcíju koji za Hrvatsku igra od 2016. Harkov će biti treći ‘stranac’, iako ni jedan od njih nije ‘padobranac’ i sva trojica značajan dio svog razvoja i karijere duguju baš hrvatskom vaterpolu. Bjelofastov je godinama igrao za Mladost i Jug, García za Primorje i Jug, a Harkov je u Zagrebu iz talentiranog klinca izrastao u svjetsku klasu.

I sad, kako se postaviti prema svemu tome?

Rešetam ovu temu po glavi već godinama i prošao sam u sebi sve postaje. Od tvrdog stava kako je to besmisleno i nemoralno, do realiteta današnjeg svijeta i prihvaćanja kako smo premali i preslabi da bismo se slijepo držali nekih fiktivnih teorema i uvjeravali sebe kako smo jedini u pravu u tom tvrdokornom stavu.

Košarka je možda najbolji primjer. Uvijek sam bio protiv žeton-Amerikanaca. Imaš to što imaš, nosi se s time. Ako si prosjek, budi prosjek jer toliko vrijediš. Ako želiš bolje, stvori bolje. Vrijediš koliko vrijediš.

A onda gledaš te Turke, Španjolce, Ruse, koji imaju gradove veće od ove cijele naše zemlje koja se s njima pokušava nositi. Oni toliki, a opet uzimaju ‘žetone’ praktično u svim sportovima? I nije ih briga. Na koncu im se i mi poklonimo i počešemo iza uha kad nas pobijede nekom Larkinovom ili Holdenovom tricom, Šterbikovom obranom ili Ibakinom blokadom.

Zar mislite da ne postoje milijuni Rusa koji su se zgražali nad činjenicom da im reprezentaciju vode Amerikanac izbornik i Amerikanac playmaker? I da ti isti kasnije nisu popili rijeke vodke nazdravljajući *ruskoj tituli prvaka Europe 2007. do koje su došli zahvaljujući tim Amerikancima? Nikoga kasnije nije bilo briga. Štoviše, bili su ponosni što su pronašli način kako nadmudriti i pobijediti cijelu Europu.

A pobijedila je *Rusija. Zlato je ostalo zauvijek. Ostale su tisuće *ruske djece koja su nakon toga i zbog toga otišla u dvorane baviti se košarkom. I u budućnosti će pričati kako su se tada zaljubili u košarku. Ostala je ruska zastava na krovu Europe. Nimalo nagrđena činjenicom da se tamo podigla zbog pomoći dva naturalizirana Amerikanca na klupi i na terenu.

Je li slovensko zlato iz 2017. išta manje slovensko zbog činjenice da je u momčadi bio i Anthony Randolph? I bi li za slovensku košarku, državu i budućnost bilo bolje da su igrali bez žeton-Amerikanca i bili, recimo, peti? Nije li angažiranje Randolpha bilo pozitivno, ako će im to u budućnosti donijeti nove dragiće i dončiće?

U globalizacijskom dobu koncept nacionalnog poprilično je redefiniran i realnost je da će jedino mijenjanjem zapravo i moći opstati. Neki okviri i granice su nepovratno srušeni, a pojam nacionanog značajno je promijenio kontekst. Naravno da nitko normalan nije za katarski model, ali ni tvrdokorno inzistiranje na tome kako je nemoralno da se u reprezentacije s vremena na vrijeme injektira poneki Nikolaj Pešalov, Draper ili Harkov također više nema nekog smisla.

Vodimo iscrpljujuće rasprave oko toga treba li nekom vrhunskom sportašu dati putovnicu i mjesto u reprezentaciji, dok mafijašima i muljatorima dokumente ispod stola dijelimo šakom i kapom. Oni koji su morali zaraditi hrvatsko državljanstvo u pravilu će se za boje ove zemlje boriti i čistije i poštenije od mnogih koji su to pravo dobili na poklon genetikom ili rođenjem. I puno manje ga cijene.

U konačnici — jesu li medalje hrvatske vaterpolske reprezentacije išta manje hrvatske zato što ih je pomogao osvojiti i jedan naturalizirani Španjolac? Tip u kojeg smo se svi zaljubili dok se on zaljubljivao u Hrvatsku. Tip koji je obogatio Hrvatsku. Kao vaterpolist i sportaš, ali i kao čovjek, otac, građanin.

Vrhunska kvaliteta nikome ne zatvara mjesto, štoviše — podiže letvicu za one koji dolaze i nudi inspiraciju i motivaciju svima koji žele biti bolji. Jer bazen iz kojeg crpimo svoje sportsko blago sve je uži i plići. Pa ako postoji vrhunski sportaš koji je voljan i sposoban pomoći ovoj zemlji i njezinom sportu na bilo koji način, treba ga dočekati otvorenih ruku i srca.

Stoga — dobrodošao, Konstantine!

I svi budući Konstantini.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.