Juriš

NBA Jugoplastika i finsko čudovište

Tri desetljeća od večeri u kojoj je Europa držala NBA na konopcima

Vjerujem da je svatko od vas u svom djetinjstvu imao neko čudovište zbog kojeg su ga mučile noćne more. Nekakav monstrum, bilo iz priče, filma ili mašte, čije bi se lice ocrtavalo na zidu kad bi se u sobi ugasilo svjetlo, a prvi tragovi sna počeli napadati umorni dječji mozak. Moj monstrum bio je plavokosi, mlađahni tip u sivom odijelu, koji je od oružja koristio samo jednu stvar. Zviždaljku. Dolazio je iz Finske. I zvao se Carl Jungebrand.

Ovog tjedna navršit će se 30 godina od te rimske večeri u kojoj je Jugoplastika mogla i trebala napraviti ono što dotad nijedan klub osim ‘američkog’ Maccabija nije uspio. Pobijediti NBA momčad. Denver Nuggetsi bili su zreli za poraz. NBA Jugoplastika je bila spremna za senzaciju. FIBA, nažalost, nije. Kao ni njezin brzogrizni američki sponzor.

Povijest je uvijek potrebno promatrati u kontekstu vremena i nekad je stvarno teško dočarati stvarnu magnitudu nekog povijesnog događaja u današnjem vremenu. Poput mistike i čarolije onoga što su krajem 1980.-ih izazivala tri slova “NBA”. I daljine. Takve ogromne daljine da je bilo kakva ideja igranja s njima, a kamoli pobjeđivanja, zvučala besmisleno.

Žalim samo zbog toga što neki današnji klinci nemaju pojma kakve smo face nekoć bili. I kakve smo sve zidove bez ikakvog kompleksa i respekta rušili

Vlasnik Washington Bulletsa Abraham Pollin bio je prvi čovjek koji je svoju momčad u rujnu 1978. strpao u zrakoplov i poslao preko Atlantika. Bila je to nagrada Wesu Unseldu, Mitchu Kupchaku, Elvinu Hayesu, Bobu Dandridgeu i ostatku društva za naslov prvaka osvojen tri mjeseca ranije. Prvi i do danas jedini koji su Bulletsi/Wizardsi osvojili.

Židov Pollin želio se svojim postignućem pohvaliti sunarodnjacima u Svetoj zemlji i usput im pokloniti utakmicu u kultnoj dvorani Yad Eliyahu u Tel Avivu. Vjerujući, kao i svi drugi, uostalom, da je razlika u kvaliteti između “prvaka svijeta” i prvaka Izraela tolika da niti činjenica da je momčad skupio direktno s godišnjeg odmora bez ijednog treninga, niti to što će se igrati prema europskim pravilima, neće biti problem.

No, napaljeni i pritom izuzetno kvalitetni Maccabi, koji je godinu ranije osvojio naslov europskog prvaka, na pogon Mikija Berkovicha, Tala Brodyja, Aulcieja Perryja, Motija Aroestija i Jima Boatwrighta i uz energiju 10.000 frenetičnih navijača ubijao je nespremne Bulletse zonom svih 40 minuta i na kraju senzacionalno slavio 98:97.

Bio je to prvi okršaj košarkaške Europe i NBA lige na klupskoj razini i prva pobjeda Europe. Makar je pošteno reći da je Europa i nije posve osobno doživjela. Jer Maccabi je uvijek imao poseban tretman, izraelski klub pun Amerikanaca uvijek je smatran ‘američkom podružnicom’ u europskim natjecanjima i NBA liga je prema njemu uvijek gajila poseban odnos.

Zahvaljujući tome Maccabi je protiv NBA momčadi odigrao rekordnih 20 utakmica, od kojih je četiri dobio. Prvi je igrao s njima, prvi ih je ugostio, prvi ih je pobijedio, prvi ih je pobijedio u njihovoj dvorani (Toronto Raptorse 2005.) i sve do 2006. je Maccabi bio jedini klub koji je pobjeđivao NBA momčadi.

Rivalstvo između europskih i NBA momčadi počelo se graditi pokretanjem turnira McDonald’s Open, koji se igrao od 1987. do 1999. No, jedan od najčudnijih međusobnih okršaja odvijao se izvan tog turnira u ljeto 1988., mjesec dana uoči Olimpijskih igara u Seoulu.

Dvije godine ranije Atlanta Hawksi su u fildžan-kategoriji drafta uzeli čak dvojicu sovjetskih košarkaša, Aleksandra Volkova i Valerija Tihonenka. Zaradilo im je to simpatije u sportskoj administraciji Mihaila Gorbačova, koja je Hawkse pozvala na dvotjednu turneju u okviru koje će odigrati tri prijateljske utakmice protiv reprezentacije SSSR-a.

Živopisna turneja počela je u Tbilisiju, gdje su Hawksi uspjeli iščupati pobjedu košem u samoj završnici. Nastavilo se u Vilniusu, u kojem im se priključila prva zvijezda Dominique Wilkins, a gdje je osnovnih 40 minuta završilo 92:92.

Sovjetski dužnosnici tražili su da se tako i završi, jer bi to bila sjajna reklama za ‘ravnopravnost’ koju su tako očajnički željeli dokazati Amerikancima. No, Amerikanci su insistirali na tome da se igra produžetak, sukladno internacionalnim košarkaškim pravilima, i nakon njega su Hawksi opet slavili.

Posljednja utakmica igrala se u Moskvi, a nakon dva tjedna sovjetskih hotela i hrane američke zvijezde zaželjele su se kuće. Sovjeti su ih konačno dočekali i pobijedili, a Amerikanci su više razmišljali o McDonalds’u koji je ih sutradan čekao na frankfurtskom aerodromu nego o toj posljednjoj utakmici.

U takvom ambijentu Jugoplastika je čekala svoj prvi okršaj s NBA zvijezdama. Nakon senzacionalne titule europskog prvaka osvojene šest mjeseci ranije, u listopadu 1989. u Rimu ih je čekao taj famozni McDonald’s Open. Na koji je David Stern poslao Denver Nuggetse, jednu od najbržih i najboljih napadačkih momčadi lige koju je s klupe vodio Doug Moe, sezonu ranije proglašen najboljim trenerom NBA lige.

Na prva dva turnira igrana u Milwaukeeju i Madridu, Bucksi i Celticsi igrali su se mačke i miša s europskim suparnicima, među kojima su bile i moćne reprezentacije SSSR-a i Jugoslavije. NBA delegacijama nitko nije uspio pružiti dostojan otpor. Sve dok se nije pojavila prčevita Jugoplastika.

U polufinalu su Splićani lako preskočili Milano, Nuggetsi Barcelonu i finale je moglo krenuti. Žuti su u utakmicu ušli kao i u sve prethodne, bez ikakvog kompleksa ili respekta, čvrsto vjerujući da ni u NBA zvijezdama nema ništa izvanzemaljsko. I nosili su se ravnopravno s njima praktično svih 48 minuta.

Splitski košarkaški čarobnjaci munjevito su se adaptirali na američka pravila, igru bez zone i šest sekundi kraći napad. Nuggetsi su bili prethodnica run and gun košarke, ali Toni Kukoč, Dino Rađa, Duško Ivanović, Velimir Perasović, Zoran Sretenović, Goran Sobin, Zoran Savić i Luka Pavićević 48 minuta su izgledali kao prava NBA momčad.

Jurili su po čitavom terenu ‘ubojicu’ Alexa Englisha, visili na ruci Fata Levera i Waltera Davisa, preuzimali Michaela Adamsa, gurali Dannyja Schayesa i Tima Kemptona, svim silama nastojali usporiti njihovu tranziciju i svesti ih na što više pozicijskih napada. Na drugoj strani terena bili su koncentrirani, ubacili su Nuggetse u svoju maštovitu napadačku mašineriju i usprkos očiglednoj naklonosti finsko-američkog sudačkog tandema američkoj momčadi, 46 minuta utakmicu držali u apsolutnom egalu.

Na semaforu je 150 sekundi prije kraja vijetlilo 122:123, a krcata rimska dvorana bila je na strani splitske momčadi. No, snaga u žutim spremnicima je polako kopnjela, sve ono s čime su se na terenu borili 46 minuta uzelo je svoj danak i Denver Nuggetsi su spasili čast velike NBA lige pred splitskim siromasima.

Utučeni su bili Splićani nakon utakmice, svjesni koliko su bili blizu. Inozemni mediji pisali su hvalospjeve europskom prvaku koji je cijelu utakmicu držao NBA momčad na konopcima i isticali sudački poguranac koji su NBA zvijezde imale na svojoj strani. Ako ništa, barem je i na Nuggetse djelovalo ono famozno ‘Hajdučko prokletstvo’ jer su se u iduća tri desetljeća nakon pobjede koju su ‘ukrali’ Jugoplastici prometnuli u jednu od najneuspješnijih i najdisfunkcionalnijih NBA organizacija.

Denver Nuggetsi su se već tada zapalili za Kukoča i širili su priču kako bi ga voljeli vidjeti u svom dresu kad se odluči prijeći Atlantik. Međutim, na draftu devet mjeseci kasnije ipak nisu imali muda svoj visoki treći izbor potrošiti na Europljanina, bez obzira koliko ih je uživo oduševio i uneredio. Radije su se odlučili za Chrisa Jacksona, kasnije prekrštenog u Mahmoud Abdul-Rauf, a Kukoča su kao 29. izbor uzeli Chicago Bullsi.

Da je bilo još mrvicu snage ili zrno poštenja, Jugoplastika je mogla i trebala postati prvi *pravi europski klub, bez ijednog Amerikanca, koji je srušio NBA momčad. Ne žalim previše za time što nam je košarka danas na tako niskim granama, jer sami smo je uništili. Nitko nam nije kriv. Imamo što smo zaslužili. Žalim samo zbog toga što neki današnji klinci nemaju pojma kakve smo face nekoć bili. I kakve smo sve zidove bez ikakvog kompleksa i respekta rušili.

A srušili bismo i taj posljednji koji nismo da se na parketu rimske dvorane nije pojavila užasavajuća silueta onog bljedolikog finskog čudovišta.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.