Bjelica i Osijek još uvijek sve to mogu ostvariti, ali više ne ovise samo o svojim kvalitetama i rezultatima. Uz svakako nužan trijumf u Maksimiru ove nedjelje i pretpostavku da u pretposljednjem kolu neće biti senzacija (što je, s obzirom na viđeno ove sezone, prilično nestabilna pretpostavka), trebat će im i Hajdukova pomoć u zadnjem kolu u Maksimiru.

Pa ipak, umjesto da se raspiruju vatre i bruse oštrice za završnih 270 minuta sezone, Osijek se zapetljao u klupko unutarklupskih prijepora zbog kojih su sazivani sastanci i u Hrvatskoj i u Mađarskoj. I umjesto da se priča o tome što se treba napraviti da bi Osijek iduće sezone bio još bolji, vrti se priča o tome kako bi Bjelica mogao na ljeto dignuti sidro. Štoviše — spominje ga se i u kontekstu mogućeg povratka u Dinamo.

Kako god završilo, treba čestitati svima što nakon dugo vremena imamo nogometnu sezonu za prste polizati

Nije to ni neočekivan ni slučajan narativ. Slično kako se u tjednu uoči okršaja s Dinamom u Maksimir ‘sele’ Bjelica i kapetan Osijeka Mihael Žaper, tako se i prije derbija s Rijekom u Dinamo selilo i trenera Gorana Tomića i napadača Josipa Drmića. Velike utakmice igraju se i izvan travnjaka, a veliki klubovi znaju igrati velike utakmice. “Psikički, Šunje, psikički”, učio je Matan Špalatrin svog pripravnika i suputnika.

Bjelica je, međutim, prozivanjem svojih klupskih struktura i stavljanjem mete za navijački gnjev na leđa prokurista Vladimira Čohara, sam ponudio dovoljno materijala za destabilizaciju svog kluba da čak nije bilo niti potrebno duboko čačkati po već fabriciranoj verziji dubokih grla i lažnih profila kako “provocira otkaz zbog odštete” ili “priprema teren za povratak u Dinamo”.

Bjelica je trener koji energiju crpi iz adrenalina i konflikta, bilo da nastoji isprovocirati reakciju svoje, bilo suparničke momčadi. Kad je s Dinamom dolazio u Osijek, bio je uživljen u ulogu žrtve i vikao sucima kako su se “prepali Osijeka”. Što je iz pozicije trenera Dinama istovremeno i smiješno i tužno. Kad je sjeo na klupu Osijeka, odjednom je u Dinamu vidio sve ono što ni slučajno nije vidio dok je on bio ondje. Štoviše, sebe je uvjerio da *toga tada nije bilo. A kad ga bi ga Zdravko Mamić upitao “Nenade, ljubavi, treba li ti što”, mislio je na kavu, burek, ćevape. Ništa drugo.

Zato su njegove riječi kojima je prozvao svoje osječke šefove dozlaboga licemjerne. “Imam financije, nitko mi se ne miješa u posao, klub mi može priuštiti dovođenje igrača, plaćanje odštete… No, nedostaje mi klub iza leđa.”

Jebiga, kad se navikneš da ti Zdravko Mamić stoji iza leđa i skače po kavu, burek, ćevape, logično je da ćeš se razočarati kad shvatiš da Čohar to ne radi. Da Osijek to ne radi. Nego da se moraš zadovoljiti *samo time da imaš para ko blata i da ti se nitko ne miješa u posao. Da imaš na raspolaganju drugu najskuplju momčad lige. Da imaš mogućnost odbijati ponude od šest milijuna eura za svoje igrače. Da možeš plaćati milijunske odštete i dovesti skoro koga poželiš. Da ti je uprava osigurala sve što želiš, a sad bi ti još, valjda, trebala osigurati i bodove? Pardon; kavu, burek, ćevape.

Bjelica se ozbiljno uživio u ulogu Osijekova spasitelja. Samo što Osijek nije spasio on, nego mađarski vlasnik. I uz dužno poštovanje prema njegovim nedvojbenim trenerskim vrijednostima, Bjelici je u Osijeku dostupno ono što nijednom treneru u povijesti kluba nije bilo dostupno. A on se ponaša kao da radi u siromašnom i zapuštenom Osijeku 2014./15. Što nije fer. Netko je taj Osijek izvukao iz blata i doveo do Osijeka 2021./22. A taj netko nije Nenad Bjelica.

Ono što bi ga moglo još više žuljati je činjenica da je ključnu domaću utakmicu u sezoni borbe za titulu četiri kola prije kraja u Gradski vrt došlo pogledati mizernih 2.668 gledatelja. Ako je to referendum o Bjeličinu liku i djelu i općenito stanju u klubu, onda je taj referendum dao neke neugodne odgovore. Jer usprkos svim motivacijsko/galvanizacijskim govorima i zazivima, Bjelica očito nije uvjerio navijače da se okupe oko njega, da ga slijede i da mu drže leđa. Možda i tu leži dio frustracije koju je kanalizirao prema upravi.

U svakom slučaju, Bjelici će ove sezone Ante Čačić biti već treći suparnik na Dinamovoj klupi. U Gradskom vrtu svatko je slavio jednom, u Maksimiru je bilo 1:1. Dinamo bi pobjedom definitivno eliminirao Osijek iz utrke, a ako Rijeka pritom pobijedi Hajduk, Modri bi dva kola prije kraja osigurali novi naslov. Pobijedi li Osijek, opet će se sve iskomplicirati i izdramatizirati, a titula bi se mogla dijeliti u zadnjim minutama zadnjeg prvenstvenog kola. Onaj karusel iz Zagreba prema Slavoniji još uvijek bi bio moguć.

A Jadranski derbi par sati ranije opet će ponuditi naelektriziranu atmosferu do maksimuma. Rijeka jedina više ne može biti prvak, ali biti ispred Hajduka za riječke navijače ionako je poput ‘Malog kristalnog globusa’. A ako pritom mogu Splićanima srušiti snove o toliko željenom naslovu prvaka — koga briga za titulu?

Rijeka je, dojam je, progrizla krizni period u kojem ju je šokirao poraz od vlastite B momčadi u dresu Hrvatskog dragovoljca, nakon čega je poput grogiranog boksača doživjela još tri krošea od Gorice, Dinama i Lokomotive. No, na aperkat joj je idealno naletio Osijek, s kojim već neko vrijeme razmjenjuje artiljeriju. Ta pobjeda bila je sve što je trebalo pomalo uspavanoj svlačionici da se razbudi i uzburka adrenalin za ono što je čeka u završnoj predstavi sezone na Poljudu.

Jadranski derbi ove je sezone čudniji nego ikad. Rijeka je oba puta slavila na Poljudu, Hajduk je slavio na Rujevici. Štoviše, Hajduk je slavio već tri u nizu na Rujevici. Sugerira to da se i jedni i drugi više vole dobro utvrditi otraga i pustiti domaćinu da se ispuše, a onda ga munjevito i efikasno ugristi.

Neutralnom promatraču Rijeka je najzabavnija momčad za gledati. A tihi i marljivi trener Tomić s, usput budi rečeno, daleko manjim budžetom i manevarskim prostorom od Bjelice u Osijeku, opet je dobro promiješao puno novih sastojaka i od njih složio sasvim pristojno jelo. Primili su Riječani 46 golova, gotovo jednako koliko Dinamo i Hajduk zajedno, ali su i zabili uvjerljivo najviše, čak 68. Dinamo je zabio osam manje, Hajduk 11, Osijek čak 21 gol manje. Bit će to dvoboj zvučnih napada u kojima će se voditi i paralelna bitka između Marka Livaje i Josipa Drmića za krunu najboljeg strijelca lige.

Hajduk je po prvi put u utrci za oba trofeja na blagdan zaštitnika grada Svetog Duje još tamo od sezone 2004./05. Dinamo je tada igrao ‘Ligu za bedaka’, Hajduk osvojio svoj zadnji naslov prvaka, a u finalu kupa izgubio je od Rijeke. Sumnjam da bi se ijedan navijač splitskog kluba bunio da i ova sezona ima jednak rasplet, samo što Dinamo ovog puta nije među ‘bedacima’. Pa se navijači Hajduka nekako više uzdaju u kup.

Doduše, bio je Hajduk teoretski u utrci za oba trofeja i na Svetog Duju 2018., ali praktično nije. Zaostajao je tada osam bodova za Dinamom tri kola prije kraja, a izgubio je zatim i ono *Zebecovo finale kupa u Vinkovcima. Bjelica je tada pobijedio Željka Kopića, ali Kopić nije dočekao prigodu za prvenstveni revanš ove sezone.

Sama činjenica da je Hajduk tako daleko u sezoni još uvijek kompetitivan na oba fronta svjedoči da je usprkos svim usponima i padovima ova sezona donijela ozbiljan korak naprijed u odnosu na depresivno desetljeće koje je iza splitskog kluba. Za pozitivnu ocjenu nedostaje ‘samo’ trofej, a na putu do oba im stoji Rijeka. Najprije na Rujevici za prvenstvo, a zatim na Poljudu za kup.

Kako god završilo, što god se dogodilo, kako god se u konačnici raspleo ovaj svibanj i koga god na koncu zasuli slavljenički konfeti — treba čestitati svima što nakon dugo vremena imamo nogometnu sezonu za prste polizati.

Neka bude prva u nizu mnogih.