Prošle godine u ovo vrijeme sve je frcalo od iskri i adrenalina na sve četiri strane HNL karte Hrvatske. Do te mjere da se počela gurati poprilično smiješna teza o “Velikoj četvorci”. Svi bismo voljeli imati zanimljivu, neizvjesnu i uzbudljivu ligu u kojoj će svakog vikenda biti puni stadioni i srca, pa je razumljivo da se ponekad i pretjera. Više u želji da tako bude, nego što stvarno jest.
Sjećate se “Božićnog poklona” pod borom Dinamovih navijača u liku Petra Bočkaja, podebljanog azerbajdžanskim reprezentativnim napadačem Mahirom Emrelijem? Osijek je uzvratio milijunsku paljbu ‘kapitalcima’ Mijom Caktašom i Kristijanom Lovrićem, dodao iskusnog Marina Leovca i još guštao kako je Rijeci ispred nosa uzeo “hit-napadača 2. HNL”, kako je nazvan Kristijan Fućak.
Rijeka se pohvalila mladim srbijanskim reprezentativcem Savom Čestićem i igračima s pedigreom omladinske škole Real Madrida i Manchester Cityja (Iker Pozo), Atletico Madrida i Barcelone (Andres Solano). Hajduk je vratio Dina Mikanovića, u Austriji iskopao Lukasa Grgića, a onda trijumfalno predstavio Ferra, Benficina “stopera od sto milijuna” i euforičnim ponoćnim videom iz veronske Arene raspametio navijače s podignutim dresom u rukama Nikole Kalinića.
Jedva smo čekali proljeće, nadajući se kako je pred nama uzbudljiva bitka u kojoj će lovci Nenad Bjelica, Valdas Dambrauskas i Goran Tomić sve do završnih minuta puhati za vratom lovini koju je naprijed tjerao Željko Kopić.
Pronaći ili nadomjestiti zrele, karakterne i kvalitetne igrače puno je kompliciranije i zahtjevnije nego pronaći ili nadomjestiti Šutalov, Beljin ili Biukov talent
Godinu dana kasnije, ni jedan od njih više nije tu. I svaki je na svoj način izgubio tu utrku. Titulu nijedan nije uzeo. Kopić je danas u Bugarskoj, Dambrauskas na Cipru, Tomić u Emiratima, a Bjelica još uvijek uživa u plaćenom godišnjem odmoru. Sva četiri kluba su na nekim novim počecima, svaki udubljen u svoje misli i probleme koje je ove zime povezala tek jedna riječ. Prodaja. Ponegdje i rasprodaja.
Skupa prošla sezona došla je na naplatu svima osim Dinamu, koji živi u nekim drugim financijskim dimenzijama i realnostima. No, Dinamo je ove zime u nekim puno dubljim i ozbiljnijim problemima od samih transfernih, a taj će rat za (pre)vlast sigurno imati utjecaja i na neke buduće trgovačke odluke i pozicije.
Dinamo je financijski stabilan i ne mora prodavati da bi preživio, ali ove je zime ipak morao prodavati iz nekih drugih razloga. A ti su razlozi dugoročno možda i opasniji. Dinamo je šampion u afirmaciji i prodaji mladih igrača, koji su uvijek su bili okruženi iskustvom i kvalitetom koja im je pomagala da prebrode ‘dječje bolesti’ i povedu ih za ruku sve do izlaznih vrata. Tu svlačioničku vertikalu Dinamo je pažljivo njegovao i čuvao, ali jednu njih je ove zime izgubio.
Cifra od šest milijuna eura koje je od Southamptona dobio za Mislava Oršića iz različitih kutova različito izgleda. Ako ćemo gledati strogo trgovački, za igrača koji je ušao u 30. godinu cifra je odlična. S druge strane, ako ćemo gledati nogometno, za igrača tolikog značaja — kako igračkog, tako i statusom kod navijača — ta cifra za klub Dinamova budžeta nije ni približna vrijednosti koju je imao u svlačionici i na tribinama.
Dinamo ga je počastio bogati(ji)m ugovorom još prošle godine kad je Burnley došao po njega i činilo se da je to pitanje zauvijek riješio. No, Oršić je i dalje želio otići i okušati se u Engleskoj, makar realno ni Burnley, ni Southampton nisu klubovi u kojima će ‘propjevati’. Oršić je, međutim, odabrao tešku borbu za status i za opstanak, naspram komforne situacije, trofeja i Europe u Dinamu. Dinamo sebi može priuštiti Oršića, ali kako ako on ne želi ostati?
Još veći potencijalni problem za Dinamovu svlačionicu predstavlja činjenica da je razgovor o transferu zatražio i drugi navijački totem, Arijan Ademi. Iako je i za njega najavljen novi i bogati(ji) ugovor, tko može znati hoće li on biti dovoljan? Jer dobio ga je prošle godine i Oršić.
U tom kontekstu puno je lakše prihvatiti kad Osijek proda Diona Drenu Belju nego kad izgubi temelje svlačionice, što su László Kleinheisler i Ivica Ivušić definitivno bili.
Osijek je ove zime priznao da ono što je Bjelica radio u prethodne dvije sezone jednostavno nije realnost. Bar ne Osijekova. Bjesomučno trošenje i gomilanje igrača ostavilo je iza Bjelice uvjerljivo najskuplju svlačionicu u klupskoj povijesti, a istovremeno nije rezultatski oplođeno ni domaćim trofejem ni europskom jeseni. A na koncu niti nabildanom vrijednošću igrača koja će se materijalzirati pri izlaznim transferima.
Rezultiralo je to nuždom da Osijek već ove zime proda i svog najvažnijeg igrača i svog najpotentnijeg talenta i svog jedinog reprezentativca. Slijedom glavnog trgovačkog zakona koji kaže da prodaješ ono što možeš, a ne ono što želiš.
U kontekstu kluba kakav Osijek pretendira biti, dobivenih šest milijuna eura za tri svoja najvrjednija izložbena eksponata ne zvuči sjajno, posebno ako se sjetimo kakve su se cifre (navodno) odbijale za spomenute igrače dok je Bjelica vodio transfernu politiku. Ali sama informacija kako je klub kažnjen zabranom ulaznih transfera zbog nepodmirivanja transfernih rata iz prošlih sezona automatski je oborila cijenu svega što je Osijek izložio. Jer menadžeri i klubovi jako dobro znaju i koriste takvu situaciju u kojoj je klubu koji prodaje nužan brz kapital. Stoga je Osijek bio unaprijed osuđen na prodaju s popustom.
Ako na stranu stavimo Belju, za kojeg se očekivalo da će biti klupski ‘kapitalac’ koji će donijeti barem dvostruko od onoga što je Augsburg platio, za Osijek je puno bolnija činjenica da je ove zime istovremeno izgubio i Kleinheislera i Ivušića. U redu, pola milijuna za 29-godišnjeg igrača kojem ističe ugovor bolje je nego ništa, a dva milijuna za vratara u 28. godini također nije zanemariv novac. Ali dimenzija koju su Osijekovoj svlačionici davala dvojica standardnih reprezentativaca i poruka koja je poslana njihovom prodajom daleko su skuplje od 2,5 milijuna eura koji su za njih dobiveni.
Znam da je teško zadržati igrača koji želi otići, ali nije baš da su Kleinheisler i Ivušić otišli u Englesku, poput Oršića, i ispunili neke svoje dječačke snove. Prema mojim informacijama, Mađar je želio ostati, ali je sukladno svom značaju tražio bolji ugovor koji mu klub nije želio ponuditi. A Ivušić je želio otići jer je na Cipru dobio bolji ugovor. Drugi vratar lige i drugi vratar treće reprezentacije svijeta dobio je bolji ugovor na Cipru nego u Hrvatskoj. Ružna je to istina — kako Osijekova, tako i HNL-ova.
Nažalost, realnost je da je Osijeku ove zime više trebalo saniranje bliske prošlosti nego planiranje bliske budućnosti. Slična se stvar može primjeniti i na Hajdukovu zimu, ali s tom razlikom da je splitski klub ipak jasno odijelio ‘dodirljive’ i ‘nedodirljive’ te debelim lancem okovao nosive stupove svoje svlačionice. Svjestan da u likovima poput Marka Livaje, Filipa Krovinovića ili Lovre Kalinića ima nešto puno skuplje od njihove tržišne vrijednosti.
Hajduk je ove zime odradio najunosniji izlazni posao od svih HNL klubova, zaradivši više od 10 milijuna eura na Stipi Biuku, Marinu Ljubičiću, Davidu Čolini i Janiju Atanasovu. Nastave li se prvenstveno Biuk i Ljubičić razvijati na pravi način, zarađivat će od njih i u budućnosti, čime se po tko zna koji put potvrđuje vječna istina kako Hajduk u svojoj omladinskoj školi ima eliksir vječne klupske mladosti. Samo je pitanje koliko će njime znati upravljati.
Jer opet je tu talentirana juniorska generacija koja je dvostruki prvak Hrvatske i koja je već spremna isporučiti novu zanimljivu sirovinu pred vrata prve momčadi, od koje će klub opet u budućnosti moći napuniti bisage. Rokas Pukštas, Dominik Prpić, Ivan Ćubelić, Ivan Krolo, Marko Capan, Luka Vušković, Filip Čuić, Šimun Hrgović, Jere Vrcić… ima ih koliko hoćete. Sve mladi reprezentativci, svi željni da ih se pretvori iz talenata u nogometaše.
Problem je, međutim, što će ti mladi igrači opet biti gurnuti u vatru zbog potrebe, a ne zbog plana. Problem je što će ta djeca neminovno griješiti i učiti se, a Hajduk željan i žedan rezultata nije baš poznat po strpljenju i sustavnom, planskom razvijanju i zaštiti tih mladića koje, uglavnom nespremne i zelene, baci u vatru.
Ovaj put, međutim, Hajduk ipak ima neku ozbiljnu ‘stariju braću’ koja će tim klincima pomoći da brže odrastu i očvrsnu. Bogatstvo je kad u svlačionici imaš likove poput Livaje, Lovre ili Nikole Kalinića, Danijela Subašića. To je bogatstvo koje je Dinamo imao/ima u Oršiću i Ademiju, a Osijek u Kleinheisleru i Ivušiću. Ljude koji su idoli klinaca koji u tu svlačionicu ulaze, reprezentativce koji rješavaju teške situacije i teške utakmice, karaktere koji izazivaju poštovanje i svoje i protivničke svlačionice.
Pronaći ili nadomjestiti takve zrele, karakterne i kvalitetne igrače puno je kompliciranije i zahtjevnije nego pronaći ili nadomjestiti Šutalov, Beljin ili Biukov talent. Jer vrijednost takvih tipova za Dinamo, Osijek ili Hajduk ne mjeri se samo golovima i asistencijama i nije ni približno adekvatna njihovoj tržišnoj vrijednosti.
To su igrači koji definiraju identitet kluba. To bi trebali biti *nedodirljivi.
