Kad je prije nešto više od mjesec dana Dinamo pod svoju božićnu jelku za 2,7 milijuna eura stavio Petra Bočkaja, očekivalo se da će to biti tek prvi od nekoliko poteza kojima će zagrebački klub svojoj siromašn(ij)oj domaćoj konkurenciji poručiti gdje joj je mjesto. Takav je zimski transferni prozor naviještala i priča o višemilijunskoj odšteti koju su iz Maksimira spremni uplatiti za 24-godišnjeg Argentinca Martína Ojedu, a k tome je i Hajduk u Nikoli Kaliniću vrebao povratak novog ‘kapitalca’ kojeg navijači već mjesecima zasipaju hashtagom #VrimeJe.
Mjesec dana kasnije vrata (nadajmo se) nikad uzbudljivijeg prvenstvenog proljeća se opet otvaraju, ali mjesec pauze koji je otvoren praskom zapravo je protekao iznenađujuće mirno. Niti je Dinamo dočekao Ojedu, niti Hajduk Kalinića, bar ne još. Ali imaju još dva tjedna za uvjeriti Godoy Cruz i Hellas Veronu da im je bolje bez njih.
Dinamo je u međuvremenu zakačio ‘problem’ suprotne naravi, Burnleyeva namjera da dovede Mislava Oršića. On je ušao u 30. godinu života i neće imati još puno prilika za okušati se u Engleskoj, što mu je želja. Ali makar je svojim eurogolovima londonskim klubovima skrenuo pažnju Engleza, nitko osim Burnleya nije poslao konkretan upit.
No, s obzirom da je riječ o klubu koji je najizgledniji kandidat da sezonu završi ispadanjem u drugoligaško društvo (ne mislite valjda da se Newcastle neće spasiti?), na jednom kraju vage stajao je i upitnik kako bi se taj korak odrazio na njegovu reprezentativnu budućnost. Katarsku prije svih. Čast Championshipu, ali nije Premiership. A kad si daleko od očiju, daleko si i od srca.
Zamislite samo kakva bi to priča bila da Caktaš donese Bjelici i Osijeku njihov prvi trofej baš protiv Hajduka pred krcatim Poljudom?
Oršiću su navijači okačili transparent ispred stana, vjerujući kako bi ga mogli uhvatiti na osjećaje, kao što su Hajdukovi prošlog ljeta uhvatili Marka Livaju i Dinamo je naposljetku odbio ponudu. Pa iako je teško Oršićevu ulogu u Dinamu staviti u ravninu Livajine u Hajduku, ipak bi Dinamove šampionske akcije zadobile značajan udarac da je ubojito krilo doista preselilo u Lancashire. Oršić je često bio čovjek čiji su potezi rješavali velike utakmice. A takvih igrača nema u izobilju.
No, koliko god on vrijedio Dinamu, to nije ni blizu onome koliko Hajduk ovisi o Livaji. Vidjelo se to čak i na pripremnim utakmicama. Hajduk i dalje čeka da iza širokih Livajinih leđa netko eksplodira i iskoristi tu silnu pozornost koju protivničke obrane posvećuju Hajdukovoj ‘desetki’. Filip Krovinović je najlogičnija oklada, od njega se očekuje da u proljeće otpusti sve kočnice i pokaže sve ono što ga je dovelo do Benfice i na prag reprezentacije.
Vjerovali su na Poljudu, a vjerovat će barem još dva tjedna, da će napadačko rasterećenje Livaji donijeti Nikola Kalinić. No, tu još nema konačnog odgovora. Ni odluke. Iščekujući Kalinića, došli su radnik/ratnik Lukas Grgić da zaoštri sredinu i Dino Mikanović kako bi podebljao konkurenciju na desnom beku. Gergö Lovrencsics se pomalo ugasio nakon što je oduševio na otvaranju sezone. Malo ozljeda koju je zaradio protiv Rijeke, malo ono kronično Hajdukovo ‘pričekajte da ga mi spremimo’.
Ipak, poljudska zima nikako ne zaslužuje negativnu ocjenu jer ni jedna važna karika nije morala napustiti svlačionicu zbog ‘više sile’, što je vrlo često bio slučaj. Ovaj put nije bilo impulsno/paničnog zimskog shoppinga, i odlasci i dolasci bili su pažljivo odvagnuti. Kosa se na glavi diže od svake medijske kontemplacije o prodaji tinejdžera Stipe Biuka ili Marina Ljubičića, ali predsjednik Lukša Jakobušić očito je pronašao način kako konačno preživjeti bez prodaje ‘obiteljskog srebra’ kao jeftine sirovine, umjesto kao skupljeg (polu)gotovog proizvoda.
Teško je istovremeno balansirati rezultat i razvoj mladih igrača i rijetki su klubovi koji to uspiju. Ne u Hrvatskoj, nego u Europi. Hajduk i ovaj put ima blago u svom omladinskom pogonu, nekoliko igrača od kojih može očekivati puno ako ih bude znao pravilno usmjeriti i razviti. Ali mnogima bi dobro došlo ‘kaljenje’ pod klupskim nadzorom, jer ne mogu svi odmah u žrvanj Hajdukovih ambicija i navijačke nestrpljivosti.
Odluka je pala na slovensko Radomlje kao partnerski klub, ali tek treba vidjeti kako će to funkcionirati u praksi. Šteta je što i dalje ne postoji zajednički interes za logično rješenje koje Hajduku stoji ispred nosa. Drugoligaško Dugopolje, stabilan klub kojeg ne zanima prva liga, a ima i uvjete i brojne komparativne prednosti za servisiranje Hajdukovih razvojnih potreba. Problemi koji priječe taj suživot su uglavnom ‘politički’, ali boljeg *Lieferinga od Dugopolja Hajduk će teško pronaći.
Rijeka ga je, iznenađujuće, pronašla u Hrvatskom dragovoljcu. Slijedeći očito *vizionarski Dinamov i Lokomotivin put, koji je zagrebačkom klubu godinama na nepošten način osiguravao i igračku i bodovnu prednost, Rijeka je odlučila pokrenuti svoju vlastitu ‘korporaciju’. Srećom, potrajat će samo nekoliko mjeseci jer će se HD na ljeto vratiti među drugoligaše, ali je još jedna besmislica hrvatskog nogometa koja će se skrivati iza floskule “pravila nisu prekršena”. Baš kao što su godinama istu stvar cvrkutali apologeti nakaradnog odnosa Dinama i Lokomotive. Najbolje je zatvoriti oči i praviti se ćorav i glup. To nam je već društveni brend.
Šteta je što su se i Hrvatski dragovoljac i Rijeka odlučili uprljati na takav način, posebno znajući da je i bez toga Rijeka ove zime odradila rekordni izlazni transfer za igrača iz svog omladinskog pogona. Štoviše, s Eintrachtom je za Hrvoja Smolčića ispregovarala ‘i jare i pare’, jer osim milijunske odštete uspjela je svog kapetana sačuvati na posudbi do kraja proljetne bitke za trofeje.
Pomoći će to treneru Goranu Tomiću da za proljeće ipak ne mora slagati potpuno novu zadnju liniju, s obzirom na to da su iz nje otišli i Ivan Tomečak i Nino Galović i João Escoval, a došao tek neiskusni Sava-Arangel Čestić. Rijeka je opet ‘pred raspadom’, kao što je već nekoliko prijelaznih rokova. Pa se uvijek nekako snađe, posloži i bori za trofeje. Bit će tako i ovog proljeća, nema nikakve dvojbe. Ima Rijeka i dobrih igrača i dobrog trenera, a i jednu komparativnu prednost pred konkurencijom. Najmanji pritisak.
Na kraju balade, Osijek je zapravo napravio najdramatičniji promet ove zime. Nenad Bjelica želio je gubitak Bočkaja odmah kompenzirati Goričinim Kristijanom Lovrićem, ali dobio je nešto još bolje. Najprije je u Miji Caktašu sačuvao onaj Faktor X na koji je često mogao računati kod Bočkaja, a potom je doveo iskusnog Marina Leovca da i fizički zakrpi rupu koja je nastala njegovim odlaskom.
Od Caktaša je Bjelica teško ove zime mogao naći bolje rješenje za sve svoje ofenzivne probleme. Bivši Hajdukov kapetan će u Osijekovoj igri biti ‘plutajuća mina’, igrač koji će imati potpunu slobodu izražavanja i u svakom trenutku moći individualnom klasom stvarati probleme obranama. Uspije li pritom probuditi i Ramóna Miereza iz jesenskog sna, Osijek će biti jako opasan.
Caktašev angažman u Osijeku bit će dodatni začin ionako zanimljivom proljeću, jer Hajdukovi su ga navijači već izrešetali verbalnim šibama zbog nekadašnjih riječi kako “u Hrvatskoj može igrati samo za Hajduk”. Nigdje se ljubav i poštovanje tako brzo i lako ne pretvore u mržnju i uvrede nego u nogometu.
Uspio je Caktaš izbjeći prvenstveni dolazak na Poljud ovog proljeća jer je Osijek ondje već bio dvaput, ali još veća potencijalna bomba vreba u kupu. Zamislite samo kakva bi to priča bila da Caktaš donese Bjelici i Osijeku njihov prvi trofej baš protiv Hajduka pred krcatim Poljudom?
Šteta je što osim borbe za titulu, koja će posljedično razriješiti i borbu za europske pozicije, ništa ispod nema nekog rezultatskog podražaja i pritiska. Jer već je prilično jasno da će Dragovoljac ispasti, a ostatak društva će odigrati komotno proljeće i pokušavati gricnuti poneki bod vodećem pokeru. Ali tko zna, možda baš tako rasterećeni i unesu ponešto zanimljivosti u borbu za vrh koju će i sami krojiti.
Vrijedi se, eto, pohvaliti i činjenicom da HNL ove zime ima svog predstavnika u četvrtfinalu Afričkog kupa nacija. Istrin napadač Hassane Bandé važna je karika Burkine Faso koju čeka četvrtfinalni okršaj s Tunisom i već je skrenuo pozornost mnogih skauta na sebe. Nažalost, Istra 1961 od toga neće imati puno koristi jer je Bandeov vlasnik Ajax, pa nije sigurno hoće li se ovaj uopće vratiti u Pulu i HNL ove zime.
I ta pulska priča je vječno u nekom nejasnom i nedefiniranom statusu u kojem gomile igrača ulaze i izlaze bez ikakvog konkretnog rezultata ili dugoročnog plana i smisla. Istra 1961 jest *preživjela nakon što je američko-ruski vlasnički besmisao zamijenio španjolski, ali da je *zaživjela, teško je reći.
Svu surovost i lažni sjaj vlasništva bezimenih sumnjivih tipova i sumnjivog kapitala osjetio je i Šibenik, koji je jedva godinu dana preživio sa svojim kolumbijskim ‘spasiteljima’ kojima su bila puna usta budućeg uspjeha i progresa. Novi vlasnik je lokalni biznismen koji živi u SAD-u, a ostaje za vidjeti koliko će on dugo biti zainteresiran za krpanje tuđih dugova i ulaganje u stabilan i ozbiljan Šibenik.
U svakom slučaju, vrata hrvatskog nogometnog proljeća su se otvorila. Još dva tjedna trajat će ‘polupripreme’ u kojima će se loviti bodovi i usporedo skenirati tržište u potrazi za popunjavanjem preostalih rupa u svlačionicama. A onda od sredine veljače kreće završni sprint.
Sa željom da suđenje ne bude nikakav bitan faktor. Da suci nauče koristiti taj prokleti VAR i da ga koriste. I da i prvenstvo i kup osvoji onaj tko to najviše zasluži.
