Godinama, ma i desetljećima, prepričavat će se zadnje kolo prošle Bundeslige u kojem je Borussia Dortmund imala šansu kakva se događa jednom u desetljeću. Trebala je *samo pobijediti Mainz kod kuće i Bayern bi bio šokantno detroniziran nakon 10 godina brutalne dominacije. Što se dogodilo znate već sami, a kako se dogodilo, istraživat će se još dugo i široko. Barem u Dortmundu.
Bayern se nekako izvukao i donekle spasio sezonu, iako čak ni osvajanje Bundeslige nije pomoglo čelnim ljudima klupske stručne politike Oliveru Kahnu i Hasanu Salihamidžiću kako bi uvjerili one iznad sebe da znaju što rade. Bayern je dugo odolijevao uključiti se u luđački ples (stotina) milijuna koji vode klubovi s kojima se u Ligi prvaka nastoji nositi. Ali onda ih je polako počela hvatati panika, shvativši da starim sustavom ‘uzmi jeftino/besplatno ono što imaš u Bundesligi’ ipak neće moći držati korak s europskom elitom.
Bayern je u Bundesligi počeo plaćati svoju politiku dogovaranja transfera iza leđa klubova kojima uzima igrače na isteku ugovora. Bundesligaši su počeli skupo prodavati izvan Bundeslige, a neki su se čak i zarekli da će radije prodati igrača vani za manje love nego Bayernu za više.
Opet su ovog ljeta bez odštete doveli dvojicu igrača iz svojih glavnih konkurenata, Raphaëla Guerreira iz Dortmunda, Konrada Laimera iz Leipziga. Štoviše, još su od Dortmunda inkasirali 19 milijuna za Marcela Sabitzera, kojeg su prije dva ljeta Leipzigu platili 15. Bayern zna s novcem i Bayern novca ima, to nije nikakva tajna i bilo je samo pitanje trenutka kad će ondje i sami shvatiti da moraju početi ‘razvaljivati blagajnu’ ako žele trčati iste rute sa cityjima i realima.
Ovog su ljeta najprije istovarili 50 milijuna eura Napoliju za stopera Min-jae Kima, a potom u teškom ‘paničnom shoppingu’ srušili sve svoje ideale i rekorde i platili više od 100 milijuna eura Tottenhamu za Harryja Kanea.
Uz dužno poštovanje prema vječnim rivalima, klub koji je dominirao bundesligaškim biznisom ovog ljeta je RB Leipzig
Kad uzimate engleskog reprezentativca i jednog od najzvučnijih igrača generacije, naravno da ćete ga (pre)platiti. Ali činjenicu da ovo nije Bayern od prije pet godina najbolje ilustrira ovaj transfer. Nikad ‘stari’ Bayern ne bi iskrcao 100+ milijuna za 30-godišnjaka koji ulazi u zadnju godinu svog ugovora. I zato su se njemački klubovi opet iznova naljutili da Bayern. Jer baš to njima radi već desetljećima.
Panika zbog koje je za jednog igrača zagrabljeno u blagajnu kao nikad u povijesti direktni je proizvod očite i teške pogreške koju su Kahn i Salihamidžić napravili kad su prošlog ljeta najurili Roberta Lewandowskog. Napadača još uvijek savršenog za Bayernov način igre, napadača koji je mogao i želio ostati, ali se nije želio cjenkati. To mu je bilo uvredljivo. A Bayern je mislio da će lako bez njega.
Da je Poljak imao bolji tretman i da je prošle sezone ostao, teško bi Bayern Dortmundu dopustio da mu složi onakvu dramu u zadnjem kolu. I vjerojatno bi uštedio 100+ milijuna koje je sasuo na Kanea ili bi s njim dogovorio besplatni transfer iza Nove godine. Ovako su nervozni bavarski pregovarači lagano uštetali u klopku koju prepredeni Tottenhamov gazda Daniel Levy uvijek ima spremnu.
Neće Bayern propasti zbog te investicije, ni blizu. Već je sa Saudijcima poravnao sve što je prošle sezone uložio u Sadija Manea, a naplatio je i PSG-u ozljedama sklonog Lucasa Hernandeza. Kane će se vjerojatno i isplatiti i otplatiti, a taj je transfer djelomično bio i pokazivanje mišića engleskim klubovima.
Mnogi su njemački analitičari komentirali kako bi Bayernu pametnije i korisnije bilo da je praktično istu količinu novca koju je dao za Kanea proslijedio u Dortmund za 10 godina mlađeg Judea Bellinghama. Ali Bayernova filozofija očito ne dopušta da toliki novac iz svog trezora pretače u bisage tobožnje nacionalne konkurencije.
Pa je tako po uistinu sjajnog Engleza došao Real Madrid. Bilo je samo pitanje trenutka i cifre za koju će Borussia rashodovati briljantni ulov svoje skautske službe. Drugi 100-milijunski izlazni transfer u klupskoj povijesti fina je utjeha za dušu, ali tek treba vidjeti tko će i kako nadoknaditi 14 golova, sedam asistencija i sve nemjerljivo što je Bellingham donosio veznom redu žuto-crne momčadi.
Za golove su se okrenuli Felixu Nmetchi, za kojeg su Wolfsburgu platili čak 30 milijuna, a još 19 milijuna dali su mrskom Bayernu za Sabitzera, od kojeg očekuju asistencije. Tako je pola Bellinghamove odštete otišlo na njih dvojicu, a vrijeme će pokazati koliko je to bilo pametno.
Ipak, uz dužno poštovanje prema vječnim rivalima, klub koji je dominirao bundesligaškim biznisom ovog ljeta je RB Leipzig. Gotovo 250 milijuna eura, ljudi moji, slit će se u klupsku blagajnu zbog poslova koji su odrađeni u ovom prijelaznom roku. Od prodaje Joška Gvardiola Manchester Cityju 90 milijuna, od Dominika Szoboszlaija Liverpoolu 70, Christophera Nkunkua Chelseaju 60, pa još 20-ak od Alexandera Sorlotha (Vilarreal), Toma Kraussa (Mainz), Josepa Martineza (Genoa)…
Leipzigova proizvodno/podajna traka je impresivna, baš kao da ima krila. I nikad ne staje. Već je polovica uprihođenog od prodaje reinvestirano u praktično novu momčad, opet jednako mladu, moćnu i potentnu kao i sve prošlih godina. Vjerojatno opet nedovoljnu za ozbiljnu utrku s Bayernom za njemačku titulu, ali polako. Doći će i to vrijeme. Zasad su ondje sasvim zadovoljni s dva uzastopna osvojena njemačka kupa i stalnom nazočnošću u Ligi prvaka.
Na Gvardiolovo su mjesto iz Lyona doveli 20-godišnjeg mladog francuskog reprezentativca Castella Lukebu, na Szoboszlaijevo 23-godišnjeg austrijskog reprezentativca Christopha Baumgartnera iz Hoffenheima, a na Nkunkuovo 23-godišnjeg belgijskog reprezentativca Loisa Opendu iz Lensa. Usput su ‘priveli’ i najpotentnije čime je raspolagala salzburška korporativna ispostava; veznjaka Nicolasa Siewalda i napadača Benjamina Šeška, te posudili dvije golobrade zvjezdice iz PSG-a i Liverpoola; Xavija Simonsa i Fabija Carvalha, kako bi i njih barem godinu dana zalijevali vitaminima iz svog inkubatora.
A odmah do tri kluba koja su ovog ljeta odrađivali 100-milijunske transfere ugurao se i — Wolfsburg. Ovo je ljeto donijelo velike promjene u svlačionici koju je Niko Kovač konačno posložio po svom guštu i kriteriju. Prošle sezone izmaknula im je Europa u zadnjem kolu, što će Kovaču opet ostaviti puno vremena za ono što najviše voli. Puno rada, treniranja i brušenja.
Prije svega valja spomenuti gotovo senzacionalne izlazne transfere dvojice igrača koji uoči sezone nisu ni približno kotirali onako kako su se prodali. Nizozemski stoper Mickey van de Ven prodan je Tottenhamu za čak 50 milijuna eura, a njemački napadač Felix Nmetcha Borussiji Dortmund za 30. U jednoj sezoni rada s Kovačem tržišna vrijednost im se *udeseterostručila, što je Wolfsburg bogato naplatio. Isto kao i Eintracht i Monaco, koji su također višestruko profitirali na transferima Luke Jovića, Sebastiena Hallera, Aureliena Tchouamenija, Benoita Badiashilea i drugih nakon Kovačeva drila.
Hrvatski trener u Wolfsburgu ima trogodišnji ugovor, a nakon snimanja situacije u prvoj sezoni, ove su ciljevi isključivo europski. Wolfsburg funkcionira na principu ‘koliko prodamo, toliko potrošimo’, pa je Kovač ovog ljeta dobio jako dobru svotu za regeneraciju svlačionice.
Njegov prvi pick od početka ljeta bio je — Lovro Majer. I uspio ga je konačno riješiti nakon dva mjeseca pregovora i cjenkanja, plativši Rennesu 25 milijuna eura, u trećem najvećem ulaznom transferu u klupskoj povijesti. Čak su i Kevina De Bruynea manje platili, što najbolje svjedoči kakve nade polažu u hrvatskog veznjaka. Ako sve bude išlo po planu i Majera dohvati Kovačev efekt, Wolfsburg i na njemu još planira itekako zaraditi.
Osim Majera, Kovač je krvotok svoje svlačionice promijenio s još 50 milijuna eura potrošenih na Joakima Mæhle iz Atalante, Tiaga Tomasa iz Sportinga, Morisa Jentza iz Lorienta, Vaclava Černyja iz Twentea, Rogerija iz Sassuola, Cedrica Zesigera iz Young Boysa — sve igrače ispod 26 godina. To je sad potpuno drugačija svlačionica i momčad od one koju je Kovač naslijedio prošle godine, a Wolfsburgove su ambicije narasle sukladno uspješnom transfernom ljetu.
A u završnici prijelaznog roka konačno se probudio i četvrti njemački predstavnik u Ligi prvaka. Debitant Union donijet će u nogometnog blještavila gladan Berlin najblještavije klupsko nogometno natjecanje. Samo kratko su se ondje bavili mišlju da Ligu prvaka dočekaju u svom rustikalnom stadionskom ambijentu na istoku grada, gdje se golovi na semaforu još mijenjaju ručno, ali na koncu je presudila ekonomska logika koja kaže da je ipak bolje 75.000 prodanih ulaznica na gradskom Olimpijskom stadionu nego 22.000 na svom romantičnom, ali neadekvatnom An der Alten Försterei. Osim toga, Union tako želi privući i druge berlinske neodlučne ljubitelje nogometa, kojima je dosta loše i depresivne Herthe, da se priključe njegovu ‘pokretu’.
Šutjeli su veći dio ovog transfernog ljeta, a onda su odradili dva zanimljiva bundesligaška povratka. Platili su 15 milijuna eura Interu za Robina Gosensa, što je zimski transfer Josipa Juranovića skinulo s rekordne pozicije. Uz njega, vratili su i Kevina Vollanda iz Monaca, a otkupili od Porta posuđenog stopera Dioga Leitea. Nije rečeno da su završili, možda će u završnici prijelaznog roka još neko zanimljivo ime kapnuti u istočni Berlin.
Bayer bi pod trenerom Xabijem Alonsom mogao biti ugodno iznenađenje, a svlačionicu je proširio i Eintracht, koji opet ima europske ciljeve. Ostali su uglavnom ljeto proveli u svojim gabaritima, koji i nisu baš nešto spektakularni. Nijemci se plaše da bi ovogodišnja Bundeliga s puno malih i neatraktivnih klubova mogla donijeti srozavanje u gledanosti, što posljedično znači i smanjenje prihoda od sponzora i TV prava. Druga liga s HSV-om, Schalkeom, Herthom, St Paulijem, Kaiserslauternom, Nürnbergom, Fortunom, Hansom, Hannoverom već se reklamira kao “najjača u povijesti” i neće biti čudno ako mnoge utakmice budu daleko gledanije od mnogih prvoligaških.
Što se hrvatskih igrača tiče, opet će ih biti puno i u važnim ulogama. Majer je stigao u Wolfsburg, odakle je već pomalo zaboravljeni Bartol Franjić poslan na kaljenje u Darmstadt. Josip Stanišić opet će se boriti za svaku minutu u Bayernu, a Gabriel Vidović po povratku s posudbe u Nizozemskoj dobio je ‘otpusno pismo’ od trenera Thomasa Tuchela. Spominjao se zagrebački Dinamo, ali svakako će do kraja prijelaznog roka morati pronaći novi klub.
Juranović će s Unionom igrati Ligu prvaka, a Borna Sosa zadnjih je dana na Sevillinu radaru, što bi bio ogroman korak naprijed u odnosu na neambiciozni Stuttgart koji će se vjerojatno i u novoj sezoni boriti za goli život, kao i u prošlima. Andrej Kramarić neće nikamo iz Hoffenheima, Kristijan Jakić i Hrvoje Smolčić su u Eintrachtu, Dion Drena Beljo, David Čolina i Jozo Stanić u Augsburgu. Stuttgart je braniča Mateja Maglicu posudio Darmstadtu, Eintracht napadača Igora Matanovića drugoligašu Karlsruheu, Köln braniča Nikolu Soldu Kaiserslauternu.
Kreće nova Bundesliga, predvidljiva i dosadna? Hm da, tako se najavljivala i prošla…
