Najprije je kosovski Albanac Emir Sahiti riješio najveći hrvatski derbi, u koji se nakon polugodišnjeg izbivanja vratio makedonski Albanac Arijan Ademi, pa je Dinamo u Konferencijskoj ligi gostovao u Prištini, a negdje između ta dva događaja eterom je prostrujala vijest da je nekadašnji hajdukovac Xhevat Prekazi doživio moždani udar.
Bio je to pravi hrvatsko-albanski nogometni tjedan koji je iznova podsjetio na to da niti jedna nacija nije više i masovnije sudjelovala u ovih 30 godina samostalnog hrvatskog nogometa. I da vjerojatno ne postoji klub koji je igrao HNL, a da u svojim redovima nije imao barem jednog Albanca.
Ne samo nogometaši, brojni uspješni i ugledni etnički Albanci sudjelovali su i sudjeluju u hrvatskoj svakodnevici u raznim branšama, uz međusobno poštovanje i suživot koji mogu služiti kao primjer. Dovoljno je spomenuti da je karatist Enver Idrizi osvojio prvu službenu hrvatsku sportsku medalju točno na dan međunarodnog priznanja 15. siječnja 1992., da je general Rahim Ademi jedan od najpoštovanijih hrvatskih časnika iz Domovinskog rata ili da albanske korijene imaju i Giuseppe i Dario Gjergja, Đani Maršan, Pavle Dešpalj, Remi Kazinoti i još mnogi znameniti Hrvati.
Hrvatska je mnogim albanskim sportašima — bez obzira na to dolazili iz Albanije, Kosova, Makedonije, Crne Gore — već desetljećima polazišna točka i odskočna daska za bogatije transfere i unosnije ugovore. Hajduk i Dinamo su među albanskim stanovništvom u bivšoj SFRJ bili najpopularniji nogometni klubovi, a tamošnji nogometaši zbog svog pristupa i srčanog odnosa vrlo često su bili istinski ljubimci hrvatskih navijača.
Koznikuu nije trebalo dugo da osvoji simpatije Hajdukovih navijača, a napravio je to na isti način kao i Shala s Dinamovim. Trkom, borbenošću, izgaranjem
Dovoljno se sjetiti Vilsona Džonija, legendarnog Hajdukovog beka iz njegovih najslavnijih dana 1970-ih, koji je jednu sezonu proveo i ostao upamćen i u Dinamu. Uvijek ste mogli računati da će biti najborbeniji igrač na terenu. Ili spomenutog Prekazija, koji je imao top u nozi i za kojeg urbana legenda kaže kako se prečka na Tottenhamovom White Heart Laneu danima drmala od njegovog udarca koji je mogao Hajduk odvesti u finale Kupa UEFA 1983./84.
Međutim, druga dvojica Albanaca ostvarila su kultni status kod navijača Dinama i Hajduka. U burnim godinama raspada Jugoslavije Kujtim Shala i Ardian Kozniku odigrali su važne uloge u modrom i bilom dresu. A obojica su završila i u dresu hrvatske reprezentacije.
Shala je bio jedna od prvih ‘zvjezdica’ u sve bujnijem kosovskom nogometnom inkubatoru s početka 1980-ih. Partizan je tada imao jake skautsko/političke snage diljem Kosova, pa su brojni kosovski Albanci završavali u beogradskom klubu. Nije im promaknuo ni Shala, koji je bio velika nada tada drugoligaške Lirije iz rodnog mu Prizrena, inače čvrste Hajdukove navijačke utvrde.
S 19 godina prešao je u Partizan, ali zadržao se samo jednu sezonu. Umjesto borbe za trofeje s Partizanom odabrao je borbu za opstanak s Prištinom, u kojoj je dočekan kao zvijezda. Zadržao se četiri sezone, postao jedan od najboljih napadača jugoslavenske lige, a u sezoni 1987./88. nedostajao mu je samo jedan gol (zabio je 15) da bude najbolji strijelac lige. No, zadnje kolo dovelo ga je u centar pozornosti zbog nekih drugih stvari i znamenite jugoslavenske nogometne ‘kuhinje’.
Naime, Priština je u zadnjem kolu ugostila zenički Čelik, direktnog suparnika u borbi za opstanak, a trebala joj je pobjeda uz očekivani poraz nikšićke Sutjeske protiv prvaka Crvene zvezde. I odrađivali su svoj dio posla, vodili su 2:0, a Shala je vrebao još taj jedan gol koji bi mu donio naslov najboljeg strijelca lige. Međutim, desetak minuta prije kraja stigla je informacija da Crvena zvezda na svojoj slavljeničkoj paradi gubi/pušta Sutjesci, što je za Prištinu značilo ispadanje.
Uvjereni da beogradski klub namjerno spašava crnogorski kako bi izbacio kosovski, Prištinci su se i sami zajunili. Odlučili su pustiti Čeliku utakmicu tako da se barem oni spase, a Sutjesku sa sobom povuku u drugu ligu. Tako je i bilo, Čelik je zabio tri gola u završnici, pa su Priština i Sutjeska ispale. Savez je kasnije kaznio Prištinu oduzimanjem šest bodova, a Shali opalio šestomjesečnu suspenziju.
S obzirom na to da je već bio dogovorio prijelaz u zagrebački Dinamo, Shala je suspenziju odradio odsluživši obvezni vojni rok u Beogradu, gdje je bio zajedno s još jednom novom Dinamovom ‘zvjezdicom’, Zvonom Bobanom. Odmah po odsluženju vojnog roka dovezen je u Zagreb i praktično bez treninga uletio u Dinamovu početnu momčad za derbi protiv Hajduka. Bilo je to veliko iznenađenje trenera Josipa Kužea koje je rezultiralo Dinamovom pobjedom, Shalinim golom i ogromnom borbenošću koja je označila ljubav na prvi pogled između njega i maksimirskih tribina.
Shala je u dvije sezone bio neizostavni član udarnog napadačkog trokuta s Bobanom i Davorom Šukerom, u kojima je Dinamo završavao kao drugi iza nedodirljive Crvene zvezde. Ostale su upamćene batine i kramponi koje je dobivao posebno po stadionima u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini. Tamošnji ‘mesari’ imali su konstantni pik na njega, proživljavao je brutalne nasrtaje i nogama i šakama i pravo je čudo da nije doživio neku težu ozljedu. Nijedan Dinamov igrač, čak ni Boban, u to vrijeme nije bio toliko omražen u istočnim krajevima Jugoslavije kao Shala.
U Dinamovu je dresu dočekao i prvo okupljanje hrvatske nogometne reprezentacije u listopadu 1990., kad je od izbornika Dražana Jerkovića dobio poziv da zaigra za Hrvatsku. Pristao je bez razmišljanja i bio akter te povijesne utakmice protiv SAD-a, zbog čega će zauvijek imati mjesto u hrvatskoj nogometnoj povijesti. Zbog tog nastupa, ali i otvoreno prohrvatskih stavova u vrijeme raspada SFRJ, nije se mogao vratiti na Kosovo praktično čitavo desetljeće. Skrasio se u Njemačkoj, gdje i danas živi, a svaki njegov dolazak u Zagreb iznova potvrđuje koliko ga navijači Dinama pamte i cijene i tri desetljeća kasnije.
Sličan status je početkom 1990.-ih imao i Kozniku među navijačima Hajduka, iako se o njemu malo znalo kad je u ljeto 1990. potpisao za splitski klub. U Prištinu je iz rodne Đakovice stigao baš u vrijeme kad je buktio spomenuti skandal u kojem je tri godine stariji Shala suspendiran. Kozniku je stigao da bi ga zamijenio u vrhu napada drugoligaške Prištine i odlično se snašao. I on je brzo privukao pozornost većih klubova, htjeli su ga u ljeto 1990. i Partizan i Dinamo, ali on se odlučio za Split. I to skoro platio glavom.
Po njega je malim privatnim zrakoplovom doletio Hajdukov direktor Jurica Jerković, a kad su se ukrcali i krenuli natrag za Split, podiglo se olujno nevrijeme. Pilot je bio prisiljen supustiti zrakoplov na livadu kod Užica u jugozapadnoj Srbiji, a tom prilikom se zrakoplov prevrnuo i samo pukom srećom nitko od četvorice putnika nije ozbiljnije ozlijeđen.
Koznikuu nije trebalo dugo da osvoji simpatije Hajdukovih navijača, a napravio je to na isti način kao i Shala s Dinamovim. Trkom, borbenošću, izgaranjem u svakoj prilici i utakmici. U bijelom dresu odradio je posljednju sezonu jugoslavenske lige i bio sudionik povijesnog, posljednjeg finala Kupa SFRJ u kojem je Hajduk u Beogradu pogotkom Alena Bokšića srušio euroskog prvaka Zvezdu i zauvijek spremio taj trofej u svoje vitrine.
Ostao je u Hajduku i Splitu i kad je počela vojna agresija na Hrvatsku. Bio je član šampionske momčadi koja je osvojila prvo nogometno prvenstvo samostalne Hrvatske 1992. i upisao se u povijest kao najbolji strijelac prvog izdanja HNL-a s 12 golova. Debitirao je i za hrvatsku reprezentaciju u travnju 1994. protiv Slovačke, odigrao ukupno sedam utakmica i zabio dva gola te ostao upisan kao član brončane momčadi sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998.
U prvim godinama novoformiranog HNL-a nekoliko je nogometaša s Kosova preselilo u hrvatske klubove, poput Xhevdeta Muriquija i Abdula Bellopoje, a otvaranje dotad blindirane Albanije dovelo je u HNL i neke od tamošnjih reprezentativaca poput Eduarda Abazija, Adnana Oçellija, Besnika Prenge, Fatmira Vate, Amarilda Zele, Erjona Bogdanija i Yillija Shehua, koji je u Šibenikovu dresu s 22 gola bio drugi strijelac lige 1994./95. Osim Koznikua, najbolji strijelac HNL-a bio je i Dinamov Fatos Beqiraj s 15 golova u sezoni 2011./12., a Slaven Belupov Muzafer Ejupi je 2015./16. sa 16 golova bio drugi.
Zadnjih godina produkcija je i pojačana, pa su hrvatski klubovi ostvarivali i neke ozbiljne milijunske transfere s igračima poput Amira Rrahmanija, Ardiana Ismajlija, Lirima Kastratija, Erosa Grezde, Myrta Uzunija, Sokola Çikalleshija. I u aktualnoj sezoni Albanci su najbrojniji stranci u SuperSport HNL-u — njih čak 13 igra s putovnicama čak četiriju različitih zemalja.
Kad se sve spomenuto uzme u obzir, prilično je nevjerojatna činjenica da je baš Albanija jedna od tek četiriju europskih zemalja — uz Crnu Goru, Farske otoke i Luksemburg — s kojima hrvatska nogometna reprezentacija nikad nije igrala. Ždrijeb 15 kvalifikacijskih ciklusa za Europska i Svjetska prvenstva nikad te reprezentacije nije spojio, ali ni neki prijateljski termini kojih je u prošlosti bilo puno više nego danas.
S druge strane, Hrvatsku i Kosovo je spojio već u prvom kvalifikacijskom ciklusu u kojem je ta reprezentacija samostalno sudjelovala — u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. Kosovo je svoju prvu domaću natjecateljsku utakmicu odigralo upravo protiv Hrvatske, što je bila javna želja mnogih kosovskih nogometnih djelatnika s obzirom na to da nisu krili činjenicu kako su im hrvatski nogomet i HNS puno pomogli. Igralo se u albanskom Skadru pred 15.000 gledatelja, a usprkos uvjerljivom slavlju od 6:0, Hrvatska je i dočekana i otpraćena s poštovanjem i pljeskom.
Nije ni čudno. Od Džonija i Prekazija, preko Shale i Koznikua, do Ademija i Sahitija i još mnogima između. Za hrvatski nogomet nema dvojbe. Nema stranca do Albanca.
