“Kako?”

Kako je moguće da tako mala Hrvatska s tako malo resursa radi takva sportska čudesa? Ne samo nogometna, sportska uopće. Došlo je do toga da sam jedan te isti paragraf na tu temu poslao valjda na desetak različitih adresa. Iako ni sam nisam dovoljno pametan da bih drugima objašnjavao. A zapravo bolje od svega što sam im napisao zvuče riječi jednog od baš tih čudesnih koje smo ‘proizveli’. Ivana Ljubičića. Koji je nakon jučerašnjeg trijumfa nad Brazilom na Twitteru napisao:

“We are built differently.”

Doista, imate li bolje objašnjenje?

Hrvatska izgleda poput lika iz nekog horor-trilera kojeg upucaš, prebiješ, pregaziš autom i baciš u provaliju, ali on se u idućoj sceni opet iznova stvori i odbija umrijeti

Priznajem, većinu večeri koju sam trebao provesti slažući dojmove za ovaj tekst koji je pred vama, proveo sam skrolajući po ekranu na mobitelu. Čitajući strane medije, novinare, sportaše, komentatore, odgovarajući na poruke i čudeći/diveći se po tko zna koji put toj neobjašnjivoj sili u koju se transformiramo kad su naoko nepremostivi sportski izazovi pred nama, naspram onih puno jednostavnijih na kojima svakodnevno padamo. Ali o njima danas neću.

Priznajem, većinu večeri ljuljao me neki adrenalin zbog načina na koji je kugla zemaljska percipirala još jedan veličanstveni hrvatski sportski trijumf. Ne znam koliko hladnokrvan ili tvrd moraš biti da te ne dirne kad neka od najuglednijih svjetskih pera pišu hvalospjeve o *kolektivizmu kojem pripadaš. I da te ne učini ponosnim kad te veći dio kugle zemaljske predstavlja kao neku modernu verziju Asterixa i Obelixa, koji sa svojom malom, ali neustrašivom grupicom neobjašnjivo odolijevaju neusporedivo nadmoćnijem neprijatelju.

Nije davno bilo vrijeme kad nas se percipiralo samo kroz ratne slike i tek kao “jedno od balkanskih plemena koja se stalno svađaju”. Sport je najzaslužniji za retuširani hrvatski identitet u 21. stoljeću, koji ne bismo bolje osmislili ni da smo iskrcali šlepere novca pred najbolje svjetske PR stručnjake i agencije. Sport je isključivo zaslužan za to što svi možemo uživati u laskavim komadićima tog *kolektivizma, bez obzira na sve ono drugo što nas svakog dana rastužuje ili razdjeljuje.

“Hrvatska je mala, ali ponosna. Ona ne pjeva i ne pleše, ona trči i ne popušta. Oni se bore više nego zabavljaju. Hrvatska je jedan od najgorih protivnika koji vas može dopasti na putu do titule. U nokaut rundi ta se momčad pretvara u bojni brod.”

Ili “Lekcija na stadionu Education City: nikad ne otpisujte Hrvatsku. Baš nikad! Ni ako ste Brazil, peterostruki prvak svijeta i vodite duboko u produžecima, a oni vam nisu zapucali na gol. Hrvatska ima nepresušne izvore duha i čudesnu mentalnu snagu. I u stanju vam je uzvratiti čak i ako je većinu utakmice provela u podređenom položaju.”

Hoćete Gazzetu dello Sport, hoćete Daily Mail, hoćete ESPN, hoćete Marcu, hoćete Bild? Birajte. Čitajte. Guštajte.

Zlatko Dalić je nekoliko puta ponovio, a sad su očito svi konačno utvrdili, kako Hrvatsku nikad ne smiješ podcijeniti. Poštovanje koje je zaradila razlit će se po povijesnim knjigama svjetskih nogometnih prvenstava koje Hrvatska već tri desetljeća neumorno piše. Do danas se pričaju bajke o onoj mađarskoj Lakoj konjici iz vremena kad je donekle organiziran nogomet igralo tek nekoliko zemalja, a što je realno neusporedivo s onime što je ostvarila Hrvatska, u današnjem svijetu, današnjem nogometu i današnjoj globalnoj konkurenciji.

U posljednje 24 godine otkad samostalno nastupa na svjetskoj nogometnoj sceni, hrvatska nogometna reprezentacija triput je igrala polufinale Svjetskog prvenstva. Isto koliko i Brazil. Više nego Argentina. Više nego Italija. Više nego Španjolska. Više nego Portugal. Više nego Engleska.

Sad se vratite još jednom na prošli paragraf i iznova ga pročitajte. I prožvačite.

Dalić je nakon trijumfa protiv Brazila sebi dopustio nekoliko sekundi ‘oduška’, obrativši se mnogima koji su ga zadnjih dana, a zapravo i godina, gazili i gaze tobožnjim analizama njegove nogometne težine. I dalje mi je nepojmljiva arogancija da se netko bez ikakve nogometne izobrazbe, iskustva, imena, težine ili (sa)znanja što se u svlačionici uopće događa, sjedeći u naslonjaču ispred televizora usuđuje docirati bilo kojem treneru, kamoli uspješnom kakav Dalić jest i tumačiti mu u čemu griješi i kako bi trebao postavljati i voditi igru. Ili da isto rade neki kvazitreneri koji nikog nisu vodili ili kvazistručnjaci koji nigdje nisu radili.

I razumijem da Dalića može zasmetati sva sila odvratnih, sugestivnih, bombastičnih naslova i kvazimudrolija u kojima se od utakmice do utakmice secira i osporava njegovo nogometno znanje ili hrabrost. Smeta i mene, a Dalića niti osobno poznajem, niti mu imam razloga biti odvjetnik. Nažalost, to je svijet u kojem živimo. Svijet u kojem svatko ima pravo na mišljenje, koliko god glupo i bezvrijedno bilo.

Nije uvijek jednostavno u tišini svoja četiri zida provariti sav taj roller coaster gadarija koje te vrebaju i koje te zasipaju što god napraviš, iako znaš da radiš ono što je u tom trenutku najbolje ili najpragmatičnije. Od “Daliću, neznalico, Juranović je kriminalan”, do “Juranović je pojeo Viniciusa”. Od “Daliću, neznalico, Livaković je rupetina”, do “Livi, spasitelju”. Od “Daliću, neznalico, zašto igra Kovačić”, do “Kova, legendo”. Od “Daliću, neznalico, jebo te Livaja”, do “Livaja, majstore”. Od “Daliću, neznalico, Petković je igrač manje”, do “Petkoviću, kralju”. I to sve uglavnom u vremenskom rasponu od jedne utakmice ili čak poluvremena.

Na dan utakmice protiv Brazila u Jutarnjem listu je izašao razgovor kolege Tomislava Juranovića s velikim brazilskim trenerom i svjetskim prvakom iz 1994. Carlosom Albertom Parreirom. U gomili zanimljivih misli čovjeka koji je institucija brazilskog i svjetskog nogometa, jedan mi se paragraf posebno urezao:

“Znao sam vrlo dobro da ja takve igrače, od Dunge, Maura Silve, Zica, Branca, Bebeta ili Romarija nemam što učiti nogometu. Imaju ga u malom prstu. Poanta je bila u pristupu, man managmentu i ključno — ravnoteži. Moraš naći ravnitežu između sporosti i brzine.”

A Dalić je baš te komponente u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji doveo gotovo do savršenstva. Znate gdje se to vidi? Na atmosferi. Na ponašanju igrača. Na samopouzdanju. Na činjenici da je doista, bez ikakve patetike, hrvatska reprezentacija veća od svakog pojedinca i da su to svi prihvatili. Od Luke Modrića, koji je u tom sustavu ključan, do onog zadnjeg koji neće zaigrati niti sekunde. Koliko je to teško postići, pitajte mnoge druge reprezentacije koje imaju usporedivu količinu klasnih igrača kao Hrvatska, a nemaju ni izbliza takve rezultate.

Iako je najlakše sve ovo što se Hrvatskoj događa u eliminacijskim utakmicama i u Rusiji 2018. i u Kataru 2022. banalizirati i ‘objasniti’ faktorom sreće koja “Dalića neznalicu” stalno prati, sreća je nešto što se dogodi jednom, možda i dvaput, ali ne pet puta. Onaj odgovor na rezultatski minus u kojem je Hrvatska bila u svakoj od šest nokaut utakmica na dva zadnja Svjetska prvenstva i onaj samouvjereni stav s kojim hrvatski reprezentativci ulaze u utakmice, u produžetke, a naročito u penale, sigurno nisu produkt sreće.

To da se jedan Nikola Vlašić osjeća tako sigurno da odrješito digne ruku u oba raspucavanja i kaže “ja ću prvi”, da i Mario Pašalić i Lovro Majer hladno i hrabro bez razmišljanja uzmu loptu i zabiju, da Mislav Oršić u ukupno pola sata provedenih u igri ima dvije asistencije, a onda još iz penala nacilja ‘malu mrežu’ ili da Dominik Livaković učini da gol iza njega protivničkim pucačima djeluje kao onaj futsalski, sigurno nije produkt sreće.

Čitav svijet divi se mentalnoj snazi i neslomljivosti hrvatskih nogometaša, kao da je ona sama po sebi normalna i zadana. A nije. Netko je to izgradio. Netko je stvorio taj ambijent zajedništva i međusobnog povjerenja koji su ključni za bilo kakav kolektivni uspjeh, ne samo sportski. Netko je sve te igrače doveo u stanje da, nakon što prime gol, pa makar i u 105. minuti i makar protiv Brazila, ne gube glavu, ne klonu duhom, ne gledaju natrag nego samo i isključivo naprijed. Netko je grupu odličnih nogometaša doveo u mentalno stanje u kojem apsolutno vjeruju i onima pored sebe i onima na klupi i u kojem su svoja ega potpuno podredili momčadi.

To je taj man management o kojem je Parreira pričao i koji hrvatska nogometna reprezentacija ima. Ne samo ova Dalićeva, imale su i to u ovom ili onom obliku i generacije prije ove. Ali ova generacija i ovaj izbornik, uz sve one pomoćnike koji su prozivani jer “nemaju trenerskog iskustva”, taj neslomljivi duh jedistva i nepoderivosti hrvatske nogometne reprezentacije podignuli su na razinu svjetskog fenomena.

Deseti je prosinca, a Hrvatska još nije izgubila utakmicu na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Ova Hrvatska, ova *Dalićeva Hrvatska, izgleda poput lika iz nekog horor-trilera kojeg upucaš, prebiješ, pregaziš autom i baciš u provaliju, ali on se svejedno u idućoj sceni opet iznova stvori u tvom dnevnom boravku i odbija umrijeti.

Luka Modrić odigrao je svoju prvu utakmicu za Hrvatsku protiv Argentine, Leo Messi zabio je svoj prvi gol za Argentinu protiv Hrvatske. 16 godina nakon tog međusobnog upoznavanja dvojice klinaca u Baselu, u Kataru će jedan otići u finale Svjetskog prvenstva, a drugi u reprezentativnu mirovinu bez osvojenog najvećeg nogometnog trofeja.

Jedina reprezentacija u povijesti koja je na istom turniru u nokaut fazi izbacila i Brazil i Argentinu bila je Njemačka 2014. I postala je svjetski prvak.

Znaju i Argentinci još od prije četiri godine da je Hrvatska je jedan od najgorih suparnika koji vas može dopasti na putu do titule. A saznat će i da se u nokaut rundi ta momčad pretvara u bojni brod.