Moj prvi novinarski Eurobasket bio je Istanbul 2001. Onaj na kojem smo najprije mrzlom vodom zalili 11.000 uzavrelih Turaka na tribinama i njihovih 12 izaslanika na parketu. A onda ih odlučili oživjeti, pustili ih da opet uskuhaju i dopustili da nas skuhaju i posluže poput lešo govedine bez ijednog priloga.

Ako u Cluju sve bude po planu, a ni uz najpesimističniju procjenu i ogradu kako “svi danas igraju košarku” ne vidim mogućnost kako da Hrvatska završi uz Rumunjsku na dnu skupine pored neuvjerljive Mađarske i oslabljene Češke, opet nas čeka Istanbul. I što je posebno zanimljivo – Aco Petrović u Istanbulu.

S kim god iz košarkaškog svijeta pričali, gotovo svi će vam reći isto. Aco može biti i najjača i najslabija karika ove hrvatske reprezentacije. Nakon što se rukama i nogama izborio za svoje mjesto na izborničkoj klupi, iako ga u startu ni Stojko, ni Dino, ni Toni nisu tamo željeli, Aco je napravio ono što radi najbolje. Koheziju i momčadsku motivaciju uoči odlaska na Eurobasket dignuo na najvišu razinu. Pritom je iskoristio sve ono što mu se na putu nudilo. Poput, primjerice, igračkih otkaza.

Uspije li Aco sve to održavati na visokoj razini tijekom prvenstva, Hrvatska može dogurati daleko. No, zastrani li povremeno u zonu svoje dobro poznate autodestrukcije, Hrvatska može vrlo ružno puknuti. Tu će biti jako važna uloga Stojka Vrankovića i Dina Rađe. Njihov život u blizini momčadi može dignuti naše samopouzdanje unutar svlačionice, ali i naš autoritet izvan nje.

Hrvatska na ovom očerupanom Eurobasketu apsolutno ima svoje adute. Iako je i sama očerupana izostancima Marija Hezonje, Ante Žižića, Ivice Zupca, Luke Babića i Mire Bilana, a mogu im se faktografije radi pribrojati i Ante Tomić, Damjan Rudež, Leon Radošević i Marko Arapović, ova Hrvatska ima i kvalitetu i iskustvo i glad i energiju. Čini se da ima i samopouzdanje. Nadam se da ima i stav. Pobjednički. Jer on će biti ključ svega.

Ova Hrvatska ima ono što mnoge u zadnjih 20 godina nisu imale. Vođu. I to dvojicu njih. Bojan Bogdanović i Dario Šarić donose mir. Donose ideju i način, sposobnost da se svaka ‘crna rupa’, a one su u potpisu hrvatske košarkaške reprezentacije već godinama, može na vrijeme zaustaviti. I preokrenuti. Čak i iz lošeg napada. I iz bezizlazne situacije.

Hrvatska košarkaška reprezentacija je takva, rađa se i umire iz dana u dan, iz utakmice u utakmicu i s tim se treba pomiriti

Bogdanović i Šarić donose ono što svaka velika momčad mora imati. Hijerarhiju. Ona se ne smije manifestirati time da njih dvojica moraju biti zaduženi kreirati ili realizirati svaki naš napad ili da Bogdanović mora odigrati na gotovo savršenoj napadačkoj razini na kojoj je igrao prošlog ljeta da bi Hrvatska imala ikakve šanse. Ona se puno više od toga mora manifestirati na načinu na koji će suparnici gledati Hrvatsku. Na koga će se fokusirati. Od koga će se braniti.

Takve će situacije najbolje otkriti vrijednost Hrvatske kao momčadi. Jer koliko god dobri Babo i Šiši bili, sami sigurno neće dovesti Hrvatsku do medalje.

Moram priznati da mi se sviđa to što su Marko Popović, Luka Žorić i Marko Tomas opet tu. Njihovo iskustvo može vrijediti zlata, njihovih pet ili 10 minuta na parketu za budućnost hrvatske košarke mogu značiti neusporedivo više nego neki talentirani klinac koji će na klupi loviti zjake.

Roko Ukić i Marko Popović, dva najbolja hrvatska proizvoda “u onom periodu bez playa”, odigrat će svoje šesto veliko natjecanje u tandemu. I lijepo ih je opet vidjeti zajedno, makar to bilo i posljednji put. Neusporedivo ljepše nego da smo opet išli u onaj ponižavajući juriš po Europi i Americi s isprintanom domovnicom u ruci tražeći nekoga da nam se smiluje. Imamo to što imamo, budimo to što jesmo.

U pripremnim smo utakmicama pomalo čeznutljivo gledali kako Goran Dragić prepušta kormilo slovenske reprezentacije za sljedeće desetljeće zastrašujuće dobrom wunderkindu Luki Dončiću, a na činjenicu da Španjolci umjesto ponajboljeg playmakera u Europi Sergija Llulla imaju ‘tamo nekog’ Sergija Rodrigueza i Rickyja Rubija možemo samo duboko uzdahnuti.

No, i uz načetog Ukića i snagom ograničenog Popovića mjesto playmakera nije najproblematičniji dio ove hrvatske momčadi, posebno uz spoznaju da i Kruno Simon po potrebi uvijek može uskočiti na ‘jedinicu’. Iako bi bilo dobro da mora uskakati što manje, jer njegova će egzekucija biti puno važnija od kreacije.

Najtanji smo ovog puta u reketu. Ne zato što Darko Planinić ne ulijeva povjerenje, dapače. Planinić je u Torinu i Riju bio jedan od naših najboljih igrača i apsolutno je zaslužio ulogu startnog centra. Veće je pitanje hoće li u veteranu Žoriću i debitantu Ivanu Buvi imati dovoljno pomoći da ne upada u probleme s energetskim amplitudama i osobnim pogreškama.

Moguće rješenje je i spuštanje Šarića na ‘peticu’, što će Aco zacijelo povremeno i raditi. Kombinacija sa Šarićem i Draganom Benderom na unutarnjim pozicijama mogla bi biti prava poslastica i luksuz koji Hrvatskoj može donijeti čitavu vreću novih taktičkih mogućnosti i iznenađenja za protivnike. Polivalentni Bender bi na ovom Eurobasketu mogao biti najvrjednije skriveno oružje hrvatske reprezentacije.

I sad dolazimo na ono najvažnije pitanje. Koliko daleko može Hrvatska na ovom Eurobasketu? Kad je hrvatska košarkaška reprezentacija u pitanju, to više nije pitanje za milijun nečega, nego za milijardu. Ne postoji čovjek na kugli zemaljskoj koji danas može predvidjeti kakva će se Hrvatska probuditi 10. rujna na dan osmine finala. A da tada odigra najsavršeniju utakmicu u povijesti, tko može predvidjeti na koju će se nogu dignuti dva dana kasnije u četvrtfinalu?

Hrvatska košarkaška reprezentacija je takva, rađa se i umire iz dana u dan, iz utakmice u utakmicu i s tim se treba pomiriti. Nepredvidljiva i svojeglava. Može dobiti svakoga, baš kao što može i izgubiti od svakoga. I uvijek je potrebno debelim zidom odijeliti nadanja od očekivanja. Da, medalji se dozvoljeno nadati. Jer Hrvatska ima dovoljno igračke kvalitete za nju. Ali je nitko ozbiljan ne može očekivati. Ili najaviti.

Jedino za čim se može žaliti je to što nismo kompletni(ji). A nismo zbog ovog promašenog termina koji se baš u Istanbulu 2001. preselio iz lipnja u rujan i koji će FIBA što prije morati ukinuti ako ne želi da se eurobasketi do kraja pretvore u besmislena natjecanja B reprezentacija. Da su tu Hezonja, Žižić, Zubac, Babić, Bilan – bila bi to Hrvatska za prste polizati. Hrvatska od koje bi Europa s razlogom strepila.

Šteta jer se naredni Eurobasket igra tek za četiri godine i pitanje je hoće li tada 32-godišnji Bojan Bogdanović moći sve što može danas. Jer danas može velike stvari. Ovo je (bio) pravi trenutak za velike stvari.

Bilo kako bilo, hrvatska košarka kreće u još jedan pokušaj. Cluj će biti samo prva stanica, pravo mjesto gdje ćemo se smijati ili plakati bit će Istanbul. Onaj Istanbul koji budi ružne uspomene stare 16 godina. Prošli put kad je Hrvatska s Acom na čelu bila na Eurobasketu u Istanbulu, završilo je tako da su ga Joke i Prka naganjali po utrobi dvorane.

Ne bismo imali ništa protiv da na sličan način završi i ovog puta. Tako da Babo i Šiši naganjaju Acu po istanbulskoj dvorani.

Da ga zaliju slavljeničkim šampanjcem.