Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Neprijatelj kojeg smo voljeli

Patrick Rafter i Goranov Wimbledon 18 godina kasnije

Povijest pišu pobjednici. Puno sam puta razmišljao o ovoj brutalnoj istini i puno mi se puta činila brutalno nepravednom. Jer ne pobijedi uvijek pravda. Ne pobijedi uvijek poštenje. Ne pobijedi uvijek onaj tko bi trebao. A povijesne knjige uglavnom su nemilosrdne. Svijet voli pobjednike.

Nitko to u teniskom svijetu ne zna bolje od Gorana Ivaniševića. Jedan drhtaj ruke, jedan centimetar niže ili dalje, jedan pogrešan udisaj ili izdisaj u tom jednom petom setu u koji je stao čitav njegov teniski život i sve je moglo biti drugačije. Njegov život. Njegova ostavština. Njegovo lice danas, čitavu punoljetnost kasnije. Lice sretnog čovjeka. Lice pobjednika.

I dok smo zajedno s njim disali, servirali, tukli forhende i bekhende, gledali Teletubbiese i poštivali sve dnevne rituale, nismo se bavili onim što se događa s druge strane mreže. S druge strane zida. Rova. Tamo je, uostalom, bio neprijatelj. Osamdesetak kilograma ljudskog mesa s reketom u ruci. Ništa više.

Nije mi problem priznati da sam u to vrijeme pratio tenis puno detaljnije i temeljitije nego danas. Ne pada mi na pamet tumačiti da je tenis tada bio zanimljiviji. Jer moguće je da sam samo ja bio mlađi. I da mi se nekako lakše bilo diviti ljudima koji su stariji od mene. Reći ću samo da je bio drugačiji.

A taj Patrick Rafter bio je lik koji mi se baš sviđao. Sviđao se, doduše, i mojoj tadašnjoj djevojci, a današnjoj supruzi i većini cura iz našeg društva. Njima, doduše, više zbog toga što je bio, recimo to tako, oku ugodan nego zato što im je imponirao njegov servis ili postotak preciznih voleja. Ali i mi muški smo priželjkivali i pozdravljali svaki njegov uspješan potez jer je to značilo da će nas redatelj prijenosa počastiti novim kadrom njegove prekrasne Lare u loži. Ah, Lara…

“Ako je Patrick već morao izgubiti, drago nam je da je to bilo baš od tebe”

Nekako mi je djelovao kao totalno cool frajer koji gotovo nikad nije divljao, uvijek je imao nekakav dobroćudni osmijeh na licu i s onom mokrom dugom kosom tijekom mečeva ponekad je znao izgledati kao Sandokan. Našem ‘prijateljstvu’ je puno pomogla i činjenica što sam ga gledao uživo na splitskim Firulama u Davis Cupu tamo negdje u jesen 1996., kad se već pričalo kako bi taj zgodnjušni ‘Bum-Bum-Australac’ mogao biti velika teniska faca u nadolazećim godinama. I bio je.

Rođen je kao sedmi od devet, a znate da su takvi posebni. Ako ne znate, pitajte bilo kojeg zaljubljenika u Zvjezdane staze. Ili guglajte. Saznat ćete da su takvi radilice, da imaju moćniji vid od većine ljudi, nadmoćnu fizičku snagu i da su otporniji na ozljede i mnoge vrste zračenja. A sedmo od devet djece u obitelji Rafter za svoje oružje odabralo je teniski reket.

“Bilo bi sjajno zaraditi dovoljno da mogu sebi kupiti vlastitu kuću”, priznao je svoje najranije djetinjaste maštarije. Kad kuću dijeliš s osmero braće i sestara, prilično je logično o čemu maštaš.

Ali, iskreno, nisu ga baš doživljavali neki rani treneri kod kojih je dolazio. Možda je to imalo veze s činjenicom da otac nije bio baš u situaciji investirati u skupe privatne satove, pa su treneri puno lakše kritizirali njegov talent. Međutim, probio se. Isplivao je. A brojna i složna obitelj uvijek mu je čuvala leđa.

Eksplodirao je godinu dana nakon Firula, senzacionalno osvojivši US Open protiv Grega Rusedskog. Ponovio je istu stvar i dogodine, ispeglavši svog sunarodnjaka Marka Philippoussisa. Slijedila su tri uzastopna wimbledonska polufinala  protiv Andrea Agassija u klasiku ‘ratova zvijezda’. Servis-volej Rafter protiv linijaša Agassija, u mečevima koji su do danas ostali pravi klasici oprečnih teniskih filozofija.

Prvo polufinale 1999. je izgubio, ali je zato uzvratio na naredna dva. Godine 2000. je konačno ušao u finale tamo gdje ga se, s obzirom na stil igre, najviše i očekivalo. Uzeo prvi set velikom Peteu Samprasu, a potom — zablokirao. I kasnije to priznao. Na ivaniševićevskom jeziku rečenica bi glasila: “Usra’ san se”.

I nekako mi je ta poveznica s Goranom uvijek lebdjela tu negdje. Obojica su mogla u svakom trenutku osvojiti titulu “Mistera simpatičnosti” na ATP Touru. I nije nimalo slučajno da je onaj njihov wimbledonski spektakl godinu dana kasnije izgledao baš onako kako je izgledao. Spektakularno. Emotivno. Fantastično. Nije slučajno da se čitav svijet podijelio na ivaniševićevce i rafterovce. U povijesnom ponedjeljku koji će zauvijek podsjećati na dvojicu likova koja su baš svi voljeli.

O Goranu je tog ponedjeljka i godinama kasnije pisao čitav svijet. U njegovom rodnom gradu dočekale su ga stotine tisuća ljudi u slikama koje su obišle kuglu zemaljsku. Nije samo pobijedio Goran, imali smo osjećaj da smo pobijedili i svi mi skupa s njim. Pisali smo povijest.

S druge strane mreže, s druge strane svijeta, stajao je slomljeni gubitnik. I dalje s onim osmijehom na licu kojeg svi nabace u takvim trenucima, ali samo kod rijetkih možete prepoznati da je iskren. Da, koliko god bio slomljen i poražen, ipak može bar jedno zrno duše pretvoriti u iskrenu čestitku. Čestitku čovjeku kojemu je, koliko god to možda glupo zvučalo, taj trofej daleko više trebao. Jer ga je definirao. Jer ga je transformirao.

“Ako je Patrick već morao izgubiti, drago nam je da je to bilo baš od tebe.”

Tim riječima Gorana su pozdravili Rafterovi roditelji. I Pat mu je šapnuo istu stvar. Iako je osjećao da je kraj. Da novu prigodu neće dobiti. Tijelo nije dalo.

Ako netko može razumjeti kako se čovjek osjeća nakon izgubljenog finala u Wimbledonu, onda je to Goran. Jedan je uzeo, tri je izgubio. Raftera bi taj Wimbledon učvrstio na mjestu jednog od najvećih tenisača svoje generacije, ali Gorana je spasio. Uloge vječnog gubitnika. Uloge koju Rafteru nitko ne može nalijepiti bez obzira što je tog ponedjeljka otišao pognute glave.

O kakvom se sjajnom tipu radi svjedoče brojni artefakti iz njegovog života za vrijeme, ali i nakon teniske karijere. Dobitnik je nagrade Australac godine, koja se među tim specifičnim i nasmijanim narodom ne dijeli tek tako. Zaradio ju je između ostalog i zbog činjenice da je polovicu svoje nagrade s osvojenog US Opena donirao dječjoj bolnici u Brisbaneu koja je trebala pomoć.

Na turniru u Lyonu 1997. trebao je dobiti 75.000 dolara za nastup, ali nakon što je ispao u prvom kolu vratio je organizatorima ček uz objašnjenje kako “nema smisla da ga plaćaju kad je tako loše odradio svoj posao”. Jednom ga je Jeff Tarango nakon svađe na terenu pozvao da stvari riješe šakama u svlačionici nakon meča. Patrick ga je čekao, brbljavi Amerikanac nije došao.

Na jednoj audijenciji, Papu Ivana Pavla II nazvao je “Vaša Visosti”, a one večeri kad je izgubio od Gorana u finalu, častio je sve Australce koji su se zatekli u pubu Dog And Fox u Wimbledonu. Bilo ih je 200-tinjak. Nije tražio ni putovnicu ni domovnicu na uvid.

Godine 2010. je postao izbornik australske Davis Cup reprezentacije, ali u njoj su ga dočekale dvije vjerojatno najluđe teniske glave svoje generacije. Bernard Tomic i Nick Kyrgios su tipovi s kojima je malo trenera, osobnih ili reprezentativnih, uspjelo naći zajednički jezik. Nije ni (pre)fini Rafter, pa se zahvalio na izborničkoj funkciji kad je shvatio da ionako na njih dvojicu ne može utjecati.

I vratio se na svoj ranč. Daleko od svijeta. Ne samo teniskog.

Baš ovih dana, baš ovog tjedna prije 20 godina, Patrick Rafter bio je na krovu svijeta. Tjedan dana gledao je teniski svijet ispod sebe sjedeći na vrhu Mount Everesta s onim svojim dobroćudnim osmijehom na licu. Trajalo je tek tjedan dana, ali sasvim dovoljno da mu osigura tenisku besmrtnost.

A sve i da nije, onaj nezaboravni ponedjeljak u Wimbledonu ionako bi ga zauvijek ugravirao u tenisku povijest. Bez obzira što je izgubio. Jer izgubio je tek jedan meč, sve drugo u životu ionako je već imao. Pat Rafter je uvijek djelovao kao sretan i ispunjen čovjek. I prije dok je lupao lopticu i danas kad kosi travu i podrezuje stabla na svom ranču.

Prošlog tjedna bio je u Hrvatskoj, prvi put nakon Splita 1996. U Umagu se zabavljao s Goranom, na Korčuli i u Dubrovniku se odmarao i susretao s ljudima koji su mu i 18 godina kasnije nudili i poštovanje i ljubav. Čak i ispriku i utjehu. Iako nije izgledao kao da su mu potrebne. Ali trebale su nama. Jer ta dva dana wimbledonskog finala bio nam je najveći neprijatelj.

“Stalno sam tijekom meča nekako vjerovao da će Goran zajebati. Pa uvijek bi zajebao…”

Tog ponedjeljka nije.

Tog ponedjeljka koji je Gorana učinio šampionom, a Rafteru nije naškodio. Jer taj je tip ionako uvijek bio puno više od samo Australca godine.

Bio je neprijatelj kojeg smo voljeli.