Te 1985. godine, u ligi u kojoj su igrali Diego Maradona, Michel Platini, Zico, Paolo Rossi, Karl-Heinz Rummenigge i slični, Verona je osvojila naslov prvaka koji nije bio ništa manje senzacionalan od onoga kojeg je Claudio Ranieri potpisao u Engleskoj 31 godinu kasnije. Na ramenima neuništivog Hansa-Petera Briegela i golovima sjajnog Danca Prebena Elkjæra, Verona je gorjela. Prvi i posljednji put.

“1985” je u Veroni postao simbol identiteta. Oznaka besmrtnosti. Za klub koji je većinu ostatka svog života proveo u prosječnosti, bio je to meteorski bljesak koji mu je osigurao vječnu nadu. Da je ipak moguće. Koliko god nemoguće i neizvedivo izgledalo.

Većinu svog postojanja Verona je provela u liftu između Serie A i Serie B. Samo u zadnjih pet sezona dvaput su ispadali i dvaput se vraćali. Stoga su ovog ljeta odlučili pokušati na malo duže staze i nešto čvršće noge, kako bi izbjegli sve te emocionalne drame i stresove koje proživljavaju iz sezone u sezonu.

Samo dva kola prije kraja prošlosezonske Serie B Fabio Grosso dobio je otkaz. Iako je doveo momčad na rub prvoligaškog doigravanja, šefovi nisu bili uvjereni da igra i atmosfera koju je bivši talijanski reprezentativac i svjetski prvak stvorio garantiraju prolazak teškog kvalifikacijskog drila. A željeli su odmah natrag.

U Veroni je Jurić dobio prigodu (iz)graditi nešto za što u Genoi nisu imali strpljenja

Zamijenio ga je Alfredo Aglietti i uspio ih u zadnjem kolu iz penala u 81. minuti ipak ugurati u doigravanje. A onda je tamo nanizao Perugiju, Pescaru i Cittadellu i ekspresno vratio Veronu među prvoligaše. To, međutim, nije bilo dovoljno da dokaže da je dobro dugoročno rješenje. Predsjednik Maurizio Setti i sportski direktor Tony D’Amico već su znali da na tom mjestu žele 44-godišnjeg Hrvata. I njegovu strast i energiju.

Ivan Jurić ovog se ljeta napokon otarasio financijski unosnog, ali nogometno užasnog trogodišnjeg ugovora s klubom u kojem je igrao najbolji nogomet svog života i u kojem je pod patronatom potpisnika aktualnog Atalantinog čuda Gian Pietra Gasperinija započeo svoju trenersku karijeru. Kluba za kojeg će uvijek reći da je njegov.

U ljeto 2016. Jurić je bio ‘vruća roba’ na talijanskom trenerskom tržištu nakon što je senzacionalno uveo Crotone u Serie A po prvi put u njegovoj povijesti. Genoa je bila logičan slijed. I veliki korak naprijed, bez obzira što kaotičan odnos između svlačionice, navijača i predsjednika/preprodavača Enrica Preziosija klub već čitavo desetljeće drži u stalnoj borbi za goli život. Genoa se svejedno u talijanskim uvjetima i dalje percipira velikim klubom.

Trogodišnji ugovor trebao je biti garancija stabilnosti i povjerenja iz kojeg će Jurićeva nogometna vizija rasti i razvijati se zajedno s klupskim ambicijama. No, taj je ugovor nudio sve osim toga. Tri puta u tri sezone Jurić je postavljan na klupu Genoe i s nje smjenjivan, a u te tri sezone čudnovata klupska politika dovela je Splićanina do toga da je znao u suzama završavati pressice i utakmice.

Taj talijanski izum prema kojem se smijenjenim trenerima ne raskida ugovor nego ih se i dalje koristi po potrebi kao ‘joker zovi’, iskusio je na svojoj koži i Igor Tudor u Udinama, a među zadnjima i Jurićev prethodnik u Veroni Grosso. Njega je početkom studenog Brescia imenovala umjesto Eugenija Corinija, da bi ga samo mjesec dana kasnije nabila nogom u guzicu i umjesto njega dovela, pogađate — Corinija.

Išiban ‘genovskom ciklonom’ Jurić je u Veroni bio znatno oprezniji i potpisao ugovor na samo jednu sezonu. Naslijedio je momčad koja realno nije imala velike šanse izbjeći novi silazak liftom na razinu B i budžet koji je među tri najtanja u ligi. Ali je unutar limita s kojima se pomirio dobio ono što je tražio. Odriješene ruke da složi momčad po svom guštu.

I onda se okrenuo onome što najbolje poznaje. Genoi.

Doveo je čak petoricu igrača s kojima je tamo radio; portugalskog internacionalca Miguela Velosa, srbijanskog reprezentativca Darka Lazovića, njemačkog Turčina Koraya Güntera, iz moskovskog Spartaka vratio je iskusnog stopera Salvatorea Bocchettija s kojim je čak i igrao u svojoj posljednjoj igračkoj sezoni u Genoi, a onda je još od Intera posudio 18-godišnjeg Eddieja Salceda. Riječ je o napadaču kojeg je baš Jurić ubacio u prvu momčad Genoe i kod kojeg je debitirao u Serie A sa samo 15 godina i 10 mjeseci.

Što je najbolje, za spomenutu petoricu igrača koji su osvježili krvotok svlačionice nije potrošio ni euro na odštete. Veloso, Lazović i Bocchetti su bili slobodni igrači, Güntera i Salceda je posudio do kraja sezone.

Stoga je ostalo novca za još nekoliko dolazaka. I opet je Jurić igrao na provjereno i dobro mu poznato. Od Perugije je otkupio napadača Samuela Di Carminea, ključnog igrača prošlosezonskog uspjeha u Serie B, od zagrebačkog Dinama stopera Amira Rrahmanija, a iz gradskog rivala Chieva doveo je poljskog napadača Mariusza Stępińskog.

Znao je točno što želi. Znao je točno kako mu momčad treba izgledati. Radna, čvrsta i agresivna grupa koju možete pobijediti, ali ne možete slomiti. Niti nadtrčati. Momčad koja gilja svih 90 minuta, koja ne poznaje odustajanje i koja može trčati koliko god treba. I još malo više od toga.

Želio je složiti momčad koja će, u stvari, biti vjerna preslika njegovih igračkih karakteristika.

I zaista, Jurićeva Verona je kraj kalendarske 2019. godine dočekala iznad svih očekivanja. Trenutno je na 13. mjestu sa šest bodova viška u odnosu na zonu ispadanja, ali i općim dojmom daleko boljim i uvjerljivijim od društva ispod sebe. Daleko je to još od mirnih voda, opstanak je još daleko, ali još dalje su prognoze koje su je smještale u poziciju glavnog favorita za novi ekspresni povratak među drugoligaše.

Veronu ove jeseni nitko nije razbio. Samo Napoli i Roma dobili su ih dva razlike, svi ostali su se mučili s njima doslovno do zadnjeg sučevog zvižduka. Milan ih je dobio iz penala, Juventus ih je dobio iz penala, Inter ih je slomio u 83., Atalanta tek u 93. minuti. A o mentalnom stanju svlačionice najbolje svjedoči prošli vikend kad su gubili 0:3 od Torina u 68. minuti i uspjeli u 15 minuta izjednačiti na 3:3. I to s tri pogotka trojice igrača koje je Jurić poslao na teren u drugom poluvremenu.

U Veroni je Jurić dobio prigodu (iz)graditi nešto za što u Genoi nisu imali strpljenja, iako su iza njega klubu ostali silni milijuni zarađeni na igračima koje je upravo on ‘izmislio’ ili ‘oplemenio’. Od spomenutog Salceda, za kojeg je Inter Genoi isplatio 10 milijuna eura, preko Pietra Pellegrija koji je također kod Jurića debitirao prije 16. rođendana, a kasnije je prodan Monacu za 25 milijuna eura, do Krzysztofa Piąteka koji je eksplodirao u jesen 2018. i ekspresno transferiran u Milan za 38 milijuna eura.

Jurić je trener koji voli mlade igrače, pa je i u Veroni po dolasku najprije dobro probrao po omladinskom pogonu. I pronašao 19-godišnjeg Albanca Marasha Kumbullu, kojeg je odmah gurnuo u vatru na stoperskoj poziciji, usprkos rezultatskom pritisku. I u samo nekoliko mjeseci stvorio najzanimljivije mlado lice u klubu čija je tržišna vrijednost već prešla cifru od 10 milijuna eura.

U listopadu je Kumbulla debitirao i za albansku reprezentaciju, a zgodno je kako mu se, ni krivom ni dužnom, karijera ispreplela sa Splitom i Hajdukom. Kako ga je sadašnji trener i bivši igrač Hajduka Jurić spojio u obrani s bivšim igračem Splita Rrahmanijem i proslijedio izborniku i bivšem treneru Hajduka Edoardu Reji, koji ga je uveo protiv Moldavije umjesto Hajdukovog Ardiana Ismajlija.

A da život piše romane i da se prsti sudbine nekad stvarno znaju zaigrati, svjedoči i činjenica da je prvenstveni raspored utakmicu između Genoe i Verone smjestio baš u zadnje kolo. Genoe koja je i ove sezone na starom mjestu, u goloj borbi za goli život. I Verone koja bi joj u zadnjem kolu, pod dirigentskom palicom Ivana Jurića, mogla odsvirati posmrtni marš.

A Verona bi nakon Romea i Julije mogla postati dom još jedne nesretne ljubavi koja je tragično okončana.

One između Ivana i Genoe.