Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Nestao u sto dana

Romeo Jozak u filmu "Tko visoko leti, nisko pada"

U samo sto dana Romeo Jozak se transformirao iz Mojsija u Judu. Direktor hrvatskog nogometnog svemira, pojavnost čije se ime nije smjelo izgovarati uzalud, čovjek koji je mijenjao igrače, izbornike, stožere, sustave natjecanja, broj stranaca, strategije i vizije, u samo sto dana dobio je nogu i u HNS-u i u Dinamu. I nitko od onih koji su ga doveli, pa zatim odveli, nema potrebu objasniti zašto.

Od prvog dana otkako je kao šef Dinamove omladinske škole promoviran u vrhovni stručni autoritet u HNS-u, nogometni svijet oko Romea Jozaka se podijelio. Teško je bilo protuargumentirati silnim titulama kojima se dičio, informacijama kojima je baratao, elokvenciji koju je posjedovao i zavidnom fondu kompliciranih riječi kojima je svakoga mogao poklopiti.

Trebao je biti predstavnik neke mlađe, modernije struje koja je trebala obaviti tranziciju hrvatskog nogometnog mentaliteta iz balkanskog 20. u europsko 21. stoljeće. Tako se u početku i ponašao. Malo je vjere polagao u već formirane trenerske autoritete, a puno više u vlastitu procjenu nekih novih trenerskih karijera.

Ceh ga, međutim, baš i nije prihvatio. Iako je po starom hrvatskom običaju – šutio. “Laptop trener”. “Teoretičar”. “Mudrijaš”. “Mamićev pandur”. Ti su ga ironični epiteti pratili ispod glasa, uz neizbježno “nemoj napisati da sam ti ja to rekao”. Tek ga je Ćiro Blažević znao javno okrpiti i reći ono što se drugi ne bi usudili, makar je Ćirina dosljednost odavno stabilna kao tanjur juhe u rukama 90-godišnjaka.

“HNS bi godinom rođenja hrvatskog nogometa trebao proglasiti godinu kad je u njega ušao Romeo Jozak. Jer prije njega hrvatski nogomet očito nije postojao.” Bio sam svjedok ove cinične konstatacije iz usta jednog našeg trenera čiji su životopis i trofejni salon daleko bogatiji od Jozakova. Rečenice koja puno govori o statusu kojeg je donedavni ‘vrhovni autoritet’ nogometne struke u Hrvata uživao među svojim iskusni(ji)m kolegama.

Nije nikakva tajna da je Romeo Jozak Mamićev čovjek. U punom smislu. Tu notornu činjenicu čak ni on nije pokušavao osporiti. U Maksimiru je odradio dobar posao u omladinskoj školi, a zatim je u tsunamiju Dinamovog kadra koji je preplavio HNS nakon one famozne “nećeš, razbojniče” skupštine, ustoličen kako bi sustav natjecanja i kadar u svim omladinskim kategorijama prilagodio Dinamovim potrebama.

Nije nikakva tajna da su mnoge mlade reprezentacije postale prodajni izlog Dinamovog omladinskog pogona, a reprezentativne pozivnice oružje kojim su se rješavale roditeljske i menadžerske nedoumice glede potpisivanja ugovora s Dinamom. Može se nabrojati sva sila klinaca, Filip Benković i Branimir Kalaica neka budu tek ogledni primjerci, koji su iznenada nestajali s reprezentativnih popisa kad bi odbili ponuđeni ugovor ili se još iznenadnije na njih vraćali kad bi se sve izgladilo.

Nije nikakva tajna da je interes Dinama Jozaku uvijek bio ispred interesa Hrvatske. Primjera radi, jednom je u nespojivoj paralelnoj ulozi šefa omladinskih reprezentacija i šefa omladinskog pogona Dinama povukao najboljeg igrača kadetske reprezentacije Alena Halilovića natrag u klub uoči ključne utakmice reprezentacije za plasman na EP. Jer se ovaj morao pripremiti za izložbu. Dinamo je, naime, narednog tjedna igrao protiv PSG-a utakmicu nevažnu rezultatski, ali važnu trgovački. Tih par marketinških minuta na kraju utakmice bilo je važnije od plasmana Hrvatske na Europsko prvenstvo.

Nije nikakva tajna da je u mandatu šefa struke u HNS-u nekoliko puta promijenio izbornike svih hrvatskih reprezentacija i nikad ni za jedan rezultatski debakl, a bilo ih je, nije prihvatio svoju odgovornost. Uvijek su verbalni i funkcijski račun plaćali izbornici. I oni koji su ga dočekali i oni koje je sam postavio. Uvijek je elokvencijom eskivirao svako sumnjičenje njegove vizije.

Nije nikakva tajna da u ovih šest godina kako je upravljao strukom hrvatskog nogometa, nijedna omladinska selekcija nije ostvarila njegova rezultatska obećanja, niti je ijedna mlada selekcija izgledala išta modernije ili sustavnije nego prije njega. Jedini rezultatski bljesak tijekom njegova mandata bio je plasman generacije 1998. na kadetsko SP, nakon kojeg je slijedio potpuni juniorski debakl iste te generacije dvije godine kasnije.

Kad mu je ego potpuno nabujao, gurao se u ulogu korektivnog organa stručnog stožera seniorskog izbornika Nike Kovača, što je ovoga strašno iritiralo. Uporno je Kovaču želio nametnuti svoj vrhovni autoritet, no ovaj mu je jasno stavio na znanje da ga ne želi na svojoj klupi, niti će mu dozvoliti češljanje i korigiranje liste igrača. Taj Kovačev tvrdi stav prema Jozakovoj kontroli bio je neposredni povod javnog izljeva gnjeva Zdravka Mamića prema Kovaču, koji ionako nikad nije bio Mamićev odabir.

Je li Romeo Jozak nestao u sto dana zato što se preračunao u uvjerenju da je nedodirljiv, ili su Mamić i društvo shvatili da im prodaje muda pod bubrege?

Od trenutka kad je Jozaku pokazao crveni karton, Niko Kovač je bio bivši. Čekao se samo prikladan trenutak da ga se dokrajči, a Jozak trijumfalno obznani kako mu je “presudila loša komunikacija s vodstvom Saveza”.

Jozak je, potom, predstavljen kao čovjek koji će izabrati novog izbornika. Uslijedila je komična farsa tobožnjih intervjua s nekolicinom izborničkih kandidata, iako se znalo da niti Jozak bira, niti uopće postoje kandidati. Ante Čačić, jednako vjeran i odan poput Jozaka, ustoličen je istog dana kad je Kovač najuren. Samo se čekalo s objavom.

Činilo se da će između vjernih gazdinih vazala procvjetati karanfili, no Jozak se čak i s Čačićem uspio posvađati. S čovjekom koji je na svojoj inauguraciji poručio kako “nema ništa protiv da mu Jozak sjedi na klupi”, shvaćajući svoje mjesto i svoj zadani radijus kretanja.

No, bilo da je Jozak doista bio toliko iritantan da ga čak ni ‘njegov’ Čačić nije mogao trpjeti, ili je Čačićev ego s vremenom dovoljno narastao da ga više trpjeti nije morao, Jozak je diskretno, bez puno buke uklonjen iz zvjezdane seniorske reprezentacije. Jer Čačića zapravo i nije trebao kontrolirati. Opasnost da se Čačić na izborničkom mjestu ‘odmetne’ poput Kovača, pa djelomično i Igora Štimca, bila je jednaka opasnosti od požara na Antarktiku.

I onda, samo tri mjeseca prije Europskog kadetskog prvenstva, najvećeg natjecanja kojeg je samostalna Hrvatska organizirala, a kojem je na čelu bio upravo Jozak, objavljeno je šturo priopćenje da napušta HNS i prelazi u Dinamo. Da bi samo stotinjak dana kasnije u još šturijem priopćenju bilo objavljeno kako napušta i Dinamo.

Bilo bi zanimljivo saznati zašto je čovjek koji je godinama u polubožanskom zanosu predstavljan kao alfa i omega hrvatskog nogometa, tako lagano najuren iz Saveza nakon što je predstavio stručni materijal koji je trebao biti hrvatska biblija za rad s igračima od najmlađe do seniorske dobi.

Bilo bi zanimljivo saznati kako je moguće da je klub, koji ga je godinama i sve donedavno predstavljao kao vizionara s kojim će Dinamo i Hrvatska pokoriti paralele i meridijane, odjednom umjesto na njegovu, stao na stranu nekog bugarskog trenerskog prolaznika koji se dogodine u ovo vrijeme vjerojatno neće sjećati ni brade Tomislava Marčinka, ni frizure Božice Barišić.

Bilo bi, kad ne bismo živjeli u državi u kojoj oni koji bi željeli postavljati pitanja to ne mogu, a oni koji mogu ne žele.

Stoga će i odgovor na pitanje je li Romeo Jozak nestao u sto dana zato što se preračunao u uvjerenju da je nedodirljiv, ili su Mamić i društvo shvatili da im prodaje muda pod bubrege, kao i puno toga u hrvatskom nogometu, ostati visjeti u zraku. Bar još neko vrijeme.

No, Romeo Jozak je s dva amortizirana vritnjaka u zadnjih sto dana zapravo dobio sjajnu priliku začepiti usta svima koji u njegove riječi sve ove godine nisu povjerovali. A djela nisu prepoznali.

Najavio je da želi biti trener. Negdje vani. I to je sjajna vijest. Jer će dobiti prigodu svu teoriju koju nosi u malom prstu konačno dokazati u praksi. U svijetu u kojem pravila već postoje. I neće ih moći krojiti i prilagođavati prema svojim željama i potrebama.

U svijetu u kojem više neće imati zaštitnu mrežu. Ni Zdravka Mamića da mu nogom otvara vrata.

Bit će zanimljivo saznati hoće li natjerati neke da pojedu svoje diplome.

Ili će on morati pojesti svoje.