Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Neukrotivi bogati luzer

Kakva je košarkaška ostavština Carmela Anthonyja?

Kad prvi put u životu završite na zavodu za zapošljavanje nakon 15 godina stalnog radnog odnosa koji ste zasnovali čim ste izašli s fakulteta, pojma nemate što trebate raditi. Kroz glavu vam prođe tisuću pitanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Na koji šalter odnijeti potvrdu? Tko preuzima zdravstveno? Kolika će biti naknada? Četrdesete su sve bliže, a 250 milijuna lako se potroši ako igraš za raju i zanemaruješ taktiku.

Vjerujem da su se sva najprizemijna egzistencijalna pitanja rojila u glavi Carmela Anthonyja kad je prije dva tjedna pozvan u stakleni ured Toyota Centera u Houstonu u kojem mu je GM Daryl Morey, u stilu Donalda Trumpa ili Alana Sugara, naciljao kažiprstom između očiju i povikao:

You’re fired!

A toliko je želio taj posao. Toliko je čekao te Rocketse. Još od vremena kad je bio u Denveru koketirao je s njima. Još dok je bio u Velikoj Jabuci Houston je bio jedna od rijetkih dama zbog kojih bi razmislio o razvodu braka. Ali kako je karma kuja i kako se prst sudbine ponekad baš u najgorem trenutku zabije u govno, tako je i ego Carmela Anthonyja jednom morao doživjeti deja vu. Samo iz suprotne perspektive.

“Ili Mike ili ja”. Tim je riječima jednog jutra u rano proljeće 2012., Melo dočekao GM-a New York Knicksa Glena Grunwalda u njegovom uredu u Madison Square Gardenu. Nezadovoljan trkačko-pucačkom košarkom koju je forsirao trener Mike D’Antoni i svojom ulogom u njoj. Bilo je jasno u čije će obrve Grunwald uperiti svoj kažiprst. Mike D’Antoni postao je prvi trener kojega će Melov ego protjerati iz Knicksa. Slijedila su ga još trojica.

Šest i pol godina kasnije, simpatični trener kojemu brkovi nedostaju više nego Miroslavu Kloseu dočekao je slatku osvetu. Čak nije morao ni reći “Ili Melo ili ja”. Shvatili su svi i bez toga. Iako su mnogi začudno podigli obrvu kad su Melo i Rocketsi ljetos pokušali objasniti svijetu da će njihov zajednički gulaš biti ukusan, D’Antoni je znao da takvu priliku malo trenera dočeka. Priliku da onoga tko te zveknuo nogom u guzicu — zvekneš nogom u guzicu.

Naravno da D’Antoni svog amerikaniziranog prezimenjaka nije doveo samo kako bi mu ga metnuo. Ali nitko me nikad neće uvjeriti da je Mike D’Antoni zaista popušio priču da se Carmelo Anthony može promijeniti. Ako ne zbog onoga što je vidio dok se s njim svađao u New Yorku, svakako zbog onoga što je vidio (i čuo) prošle sezone u Oklahoma Cityju.

“Vještina zabijanja koševa učinila ga je zvijezdom, ali ga nije učinila pobjednikom”

Rijetko je bilo vidjeti takvu opojnu kombinaciju snage, brzine i vještine kakvu je u svojim najboljim godinama nudio Melo. I čekat će se još dugo da takva kombinacija opet naiđe. Na svom igračkom vrhuncu Anthony je bio najbolji napadač lige u kojoj su, samo da podsjetim, istovremeno boravili i LeBron James i Kobe Bryant i Dirk Nowitzki i Tim Duncan.

Da, tvrdim da je Carmelo Anthony u jednom strogo definiranom periodu košarkaške povijesti bio raznovrsniji, razorniji i moćniji napadač od svakoga od spomenutih. Ali košarkaška će povijest prema njemu biti neusporedivo surovija. Jer, za razliku od četvorice navedenih, nikad nije znao prijeći granicu koja dijeli velike igrače od velikih šampiona.

Usprkos svim njegovim individualnim brojkama — kako poena, tako i milijuna — u kontekstu svega što je imao i svega što je njegov košarkaški talent najavljivao Melo je jedno od najvećih razočaranja novije NBA povijesti. Čovjek koji je kao freshman odveo Syracuse do NCAA titule bio je predodređen za ulogu vođe. I trebao je LeBronu u idućim desetljećima biti ono što je Magic Johnson bio Larryju Birdu. A Larry Bird Magicu Johnsonu. Vječni rival. Vječna inspiracija. Vječna lovina.

U njihovim prvim NBA godinama sve je ukazivalo da će tako i biti. Melo je već u prvoj sezoni najlošiju organizaciju lige iz 17-65 pretvorio u 43-39 i već u prvom pokušaju odveo u doigravanje na Zapadu. LeBronu su trebale tri sezone da jednako loše Cavalierse odvede u doigravanje na Istoku, ali svi su bili uvjereni da je samo pitanje vremena kad će se Melo i LeBron početi susretati u epskim playoff serijama i finalima.

A ispalo je da su u 15 sezona tek jednom ukrstili koplja u doigravanju, i to kad su već obojica digla ruke od svojih “malih tržišta”. U sezoni 2011./12. LeBronov Miami bez velikog je napora izbacio Melove Knickse na putu prema prvoj ‘Kraljevoj’ tituli. Kojoj se Melo nikad nije približio.

Dok je LeBron s Cavsima, koliko god (ne)talentirani bili, penetrirao sve dublje i sve češće u playoff kosture, Melu je trebalo pet pokušaja da s Nuggetsima prvi i posljednji put prođe prvu rundu doigravanja. U Knicksima je bio još neuspješniji. Tek jednu playoff seriju uspio je pobijediti u sedam sezona u kojima se oko njega neuspješno pokušavala složiti pobjednička slagalica. Isti playoff ‘uspjeh’ potpisao je i u Thunderu. Ispadanje u prvoj rundi.

Teorija kako je Anthonyjev talent patio zbog loših momčadi i organizacija u kojima je igrao prilično je bezobrazna. Jer u Denveru nekoliko sezona uopće nije imao loše suigrače. U jednom trenutku je oko sebe imao dva prva izbora drafta (Allena Iversona i Kenyona Martina), u tom trenutku najboljeg obrambenog igrača lige (Marcus Camby), prilično iskusnu i široku klupu, jednu od najboljih napadačkih momčadi lige i jednog od najboljih obrambenih trenera lige. Imao je sve osim — kemije. I želje da žrtvuje malo *svoga za puno *momčadskoga.

“Moj ideal, vjerojatno ideal svakog trenera, je da mi je najbolji igrač ujedno i vođa. Ali kako je Carmela zanimala samo jedna strana terena, napadačka, bilo je jasno da on ne može biti vođa Nuggetsa, iako je govorio da to želi biti. Njega trenirati značilo je stalno krpati stvari koje su proizvodile njegova obrana i njegov stav”, napisao je George Karl u svojoj biografiji.

“Bio je najbolji napadač kojeg sam ikad trenirao. Isto tako je bio iskorištavač drugih ljudi, ovisinik o svjetlima reflektora i vrlo nesretan kad bi ih morao s nekim dijeliti.”

To se vidjelo i u Denveru, gdje mu je sve češće bio važniji poen više nego pobjeda više, što je kulminiralo kad mu je interna utrka s Iversonom za titulu najboljeg strijelca postala važnija nego pozicija na ljestvici. A još više kad su ga obujmili raskošni reflektori Manhattana pred kojima je gušio sve koji su ih se drznuli barem na trenutak skrenuti na sebe. Od Jeremyja Lina, preko Tima Hardawaya do Kristapsa Porzingisa.

Uostalom, što bi na priče o “lošim organizacijama” rekao LeBron, koji je s neusporedivo lošijim momčadima Clevelanda ostvarivao neusporedivo bolje rezultate i kojemu su Larry Hughes, Boobie Gibson, Drew Gooden i Zydrunas Ilgauskas bili dovoljni da Cavse dovuče do finala?

Činjenica koja će obilježiti svaku priču o njegovoj karijeri je da je Anthony marljivo ubijao svaki trenerski pokušaj koji bi ga nastojao uklopiti u bilo kakav sustav. Od brzih napada koje su postavljali George Karl i Mike D’Antoni do famoznog ‘trokuta’ koji su po naredbi Phila Jacksona pokušavali oko Mela vrtjeti Derek Fisher, Kurt Rambis i Jeff Hornacek. Ništa što je imalo iole kompliciraniju i altruističniju ideju od izolacije u kojoj Melo završava napade od jedan-na-jedan do jedan-na-pet kod njega nije prolazilo.

Ironija je što je Melo imao predispozicije za sve. Za biti pravi šampion. Triple-double igrač u svakoj utakmici. Zabiti je mogao uvijek, čak i u ključnim trenucima. Ali i skočiti i asistirati i odigrati čvrstu, sjajnu obranu u onim rijetkim trenucima kad mu se dalo. No, jedini sustav koji je Melo ikad prihvatio bio je sustav vlastitog egoizma. Kojeg je svih ovih godina izbrusio gotovo do savršenstva.

Do točke u kojoj ni jedna ozbiljna NBA momčad više s njim ne želi imati posla.

Jer je Carmelo u 16 godina svoje karijere dokazao je da nije ni vojskovođa ni vojnik. Kad je u Denveru i New Yorku trebao voditi, nije znao kako. Kad je u Oklahoma Cityju i Houstonu trebao slijediti, nije znao kako.

“Njegova iznimna vještina zabijanja koševa učinila ga je zvijezdom, ali ga nije učinila pobjednikom.”

Trener koji ga je najduže vodio i najbolje upoznao, u svojoj ga je knjizi najpreciznije opisao.

Prvi Anthonyjev pokušaj da kao vodonoša Russellu Westbrooku i Paulu Georgeu svijetu pokaže kako je njegov ego konačno sazrio neslavno je završio. Drugi pokušaj da to isto bude Jamesu Hardenu i Chrisu Paulu još neslavnije.

Ta dva neuspjela pokušaja samo su pokazala da je taj masivni egotrip, koji je Anthonyja umjesto u jednog od najvećih košarkaša svih vremena oblikovao u jednog od najbogatijih luzera svih vremena, i dalje je svjež kao jutarnja rosa. Naravno da je iskarikirano čovjeka koji ima NCAA titulu i tri olimpijska zlata obilježiti gubitnikom. Nažalost, njegov ego je zaslužan za to što će ga košarkaška povijest, usprkos svim njegovim impresivnim brojkama, doživljavati takvim.

Je li odrastanje na surovim ulicama Baltimorea zauvijek u njegov DNK tetoviralo mantru “every man for himself”? I koliko bi njegov ego i njegova karijera drugačije izgledali da je, umjesto u Denveru, završio u šampionskom Detroitu na mjestu Darka Miličića? Nikad nećemo saznati.

Ali biti pobjednik ima cijenu. Biti vođa traži žrtvu. Traži kontrolu ega. Traži okupljanje svlačionice oko sebe. I tjeranje suigrača da vam vjeruju i da vas slijede. Biti pobjednik neusporedivo je zahtjevnije nego biti tip koji će igrati samo za sebe i svoj ego. Upravo na tom raskrižju su se razišle karijere LeBrona Jamesa i Carmela Anthonyja.

Jer puno je onih koji znaju zabiti. Puno manje onih koji znaju pobijediti.